Fabula započinje 6. januara 1482. godine zvonjavom zvona na crkvi. Narod svetkuje Bogojavljenje. Gledaju predstavu tzv. moralitet čiji je autor mladić Pjer Grengoar. Opisuje se narod, njegovo sujeverje i sirov odnos prema umetnosti. Opisuje se Kvazimodo: grbav, ćorav, hrom i gluv. Njim gospodari mračni sveštenik arhiđakon Klod Frolo, koji smatra alhemiju jedinom naukom. On ga je pre šesnaest godina pronašao na ulici u kolevci. Nakaznoj bebi dao je ime Kvazimodo, što znači otprilike. Sumnja se, na osnovu jednog razgovora lokalnih jezičara, da su ciganke ukrale Esmeraldu od jedne Parižanke i mesto nje podmetnule Kvazimoda.On je zvonar Bogorodične crkve sa kojom je i duhovno povezan. Kada je Kvazimodo po naredbi sveštenikovoj pokušao da otme prelepu igračicu, ciganku Esmeraldu, Grengoar je slučajno omeo otmičare, da bi je zatim spasio oficir Febus. Esmeralda se Grengoaru kasnije revanšira kada su ga zarobili pariski kriminalci. Oni je veoma cene i slušaju. Kvazimodo je uhvaćen i osuđen od strane gluvog sudije (“”’’gluv ispituje gluvog) na šibanje na stubu srama. Esmeralda ga sažaljeva. Ona se zaljubila u mladog i prepotentnog oficira koju ju je spasio –- Febusa. Međutim, za njega želi da se uda dobrostojeća gospođica Fler de Lis koja je ljubomorna na Esmeraldu. Na ljubavnom sastanku Febusa i Esmeralde ljubomorni arhiđakon ranjava Febusa za šta optužuju Esmeraldu. Pod mukama Esmeralda priznaje sve što se traži od nje. Optuže je da je veštica i osude na vešanje. Noć pre izvršenja kazne sveštenik izjavljuje ljubav Esmeraldi i obećava da će je spasiti ukoliko pođe za njega. Ona ga proklinje. Sutradan, pred izvršenje Kvazimodo ugrabi Esmeraldu i spasava je odnoseći u crkvu.To je tzv. utočište -– vlast ne sme da uđe u nju. Tu zločinac postaje svetinja. Svetina odobrava ovaj čin. Pokazuje se da je Kvazimodo zaljubljen u Esmeraldu (lepotica i zver). Arhiđakona obuzima satanski bes. Grbavac se prvi put suprotstavlja svešteniku braneći Esmeraldu od njegovog besa i ubija ga. Kriminalci tzv. šatrovci se oružaju da spasu Esmeraldu od nepravedne vlasti. Kvazimodo ne zna za njihove namere te im se suprotstavlja. Kralju stiže vest da se narod pobunio, te on naređuje da se narod potamani, a veštica obesi. Kvazimodo zajedno sa Esmeraldom, s kojom beži od vlasti, završava u provaliji. Posle dugo vremena u toj provaliji nalaze dva zagrljena kostura.
Likovi
Kvazimodo-...Necemo ni pokusavati da opisujemo čitaocu onaj tetraedatski nos,ona usta u obliku potkovice,ono malo lijevo oko zatvoreno riđom čekinjastom obrvom,dok se desno oko potpuno gubilo pod ogromnom bradavicom,one rasturene zube,ovde-onde okrnjene kao zupci kakve tvrđave,onu nadutu usnu iznad koje je jedan od ovih zuba i9zbijao kao zub u slona,onu rakljastu bradu,a naročito lice koje je obuhvatalo sve ovo,onu mješavinu zlobe,čuđenja i tuge.Ko može,neka zamisli ovu cjelinu...cijela njegova ličnost bila je grimasa.Velika glava obrasla riđom kosom;između ramena ogromna grba,zbog koje su grudi bile ispupčene;noge,sastavljene tako neobično da su se mogle dodirivati samo koljenima,kad se pogledaju sprijeda izgledale su kao dva polumjeseca,dva srpa čije su drške sastavljene;stopala velika,ruke nezgrapne;i pored sve ove rugobe,neka užasna snaga,okretnost i odvažnost;neobičan izuzetak su vječitog pravila;po kome snaga kao i ljepota proizilaze iz sklada.Takav biješe papa,koga su lude izabrale sebi...Rekao bi čovjek da vidi pred sobom džina,koji je razbijen pa rđavo slijepljen.(Ako ste očekivali psihološku analizu,grdno ste se prevarili.)
Esmeralda-ta riječ imala je čarobno dejstvo... Ona nije bila velika,ali je izgledala velika,tako je bila vitka stasa.Bila je crnomanjasta,ali je čovjek mogao pogoditi da je danju njena koža morala imati onaj lijepi pozlaćeni sjaj Andaluskinja i Rimljanki.I nožica je u nje bila andaluska,jer joj je u isto vrijeme bilo i tijesno i ugodno u ukusnoj obući.Ona je igrala,okretala se,vrtila se kao vihor na jednom starom persijskom ćilimu,koji joj nemarno biješe bačen pod noge;i kad god bi u okretanju njeno divno lice prošlo poredvas,njene krupne crne oči obasjale bi vas munjom...Njen glas je bio kao i njena igra,kao i njena ljepota.To je bilo nešto neobjašnjivo ljupko nešto čisto, zvučno, vazdušasto, krilato tako reći...njeno lijepo lice pratila je s neobičnom pokretnošću sve fantazije njene pjesme, od najrazuzdanijeg nadahnuća do najčednije dostojanstvenosti.Rekao bi čovjek čas da je luda,čas da je kraljica...
KLOD FROLO-arhiđakon,lice ozbiljno,mirno i mračno,izgledalo je kao da taj čovjek nije imao više od 35 godina;međutim bio je sasvim ćelav;jedva je sa strane imao nekoliko rijetkih pramenovarijetke i već sijede kose,na njegovom širokom i visokom čelu bijehu se počele pojavljivati bore,ali u u njegovim upalim očima ogledao se bujan život,duboka strast.
FEBUS-konjanik gromkog glasa,kapetan kraljevih strijelaca,pružan od glave do pete,s mačem u ruci,bio je kapetan voda kraljeve garde;izabranik Esmeraldinog srca..
Likovi
Kvazimodo-...Necemo ni pokusavati da opisujemo čitaocu onaj tetraedatski nos,ona usta u obliku potkovice,ono malo lijevo oko zatvoreno riđom čekinjastom obrvom,dok se desno oko potpuno gubilo pod ogromnom bradavicom,one rasturene zube,ovde-onde okrnjene kao zupci kakve tvrđave,onu nadutu usnu iznad koje je jedan od ovih zuba i9zbijao kao zub u slona,onu rakljastu bradu,a naročito lice koje je obuhvatalo sve ovo,onu mješavinu zlobe,čuđenja i tuge.Ko može,neka zamisli ovu cjelinu...cijela njegova ličnost bila je grimasa.Velika glava obrasla riđom kosom;između ramena ogromna grba,zbog koje su grudi bile ispupčene;noge,sastavljene tako neobično da su se mogle dodirivati samo koljenima,kad se pogledaju sprijeda izgledale su kao dva polumjeseca,dva srpa čije su drške sastavljene;stopala velika,ruke nezgrapne;i pored sve ove rugobe,neka užasna snaga,okretnost i odvažnost;neobičan izuzetak su vječitog pravila;po kome snaga kao i ljepota proizilaze iz sklada.Takav biješe papa,koga su lude izabrale sebi...Rekao bi čovjek da vidi pred sobom džina,koji je razbijen pa rđavo slijepljen.(Ako ste očekivali psihološku analizu,grdno ste se prevarili.)
Esmeralda-ta riječ imala je čarobno dejstvo... Ona nije bila velika,ali je izgledala velika,tako je bila vitka stasa.Bila je crnomanjasta,ali je čovjek mogao pogoditi da je danju njena koža morala imati onaj lijepi pozlaćeni sjaj Andaluskinja i Rimljanki.I nožica je u nje bila andaluska,jer joj je u isto vrijeme bilo i tijesno i ugodno u ukusnoj obući.Ona je igrala,okretala se,vrtila se kao vihor na jednom starom persijskom ćilimu,koji joj nemarno biješe bačen pod noge;i kad god bi u okretanju njeno divno lice prošlo poredvas,njene krupne crne oči obasjale bi vas munjom...Njen glas je bio kao i njena igra,kao i njena ljepota.To je bilo nešto neobjašnjivo ljupko nešto čisto, zvučno, vazdušasto, krilato tako reći...njeno lijepo lice pratila je s neobičnom pokretnošću sve fantazije njene pjesme, od najrazuzdanijeg nadahnuća do najčednije dostojanstvenosti.Rekao bi čovjek čas da je luda,čas da je kraljica...
KLOD FROLO-arhiđakon,lice ozbiljno,mirno i mračno,izgledalo je kao da taj čovjek nije imao više od 35 godina;međutim bio je sasvim ćelav;jedva je sa strane imao nekoliko rijetkih pramenovarijetke i već sijede kose,na njegovom širokom i visokom čelu bijehu se počele pojavljivati bore,ali u u njegovim upalim očima ogledao se bujan život,duboka strast.
FEBUS-konjanik gromkog glasa,kapetan kraljevih strijelaca,pružan od glave do pete,s mačem u ruci,bio je kapetan voda kraljeve garde;izabranik Esmeraldinog srca..
ESMERALDA
No comments:
Post a Comment