Mihail Ljermontov - JUNAK NAŠEGA DOBA

O piscu:

Mihajl Jurjevič Ljermontov, ruski pjesnik i pripovijedač , bio je uz Puškina najveći predstavnik ruskog romantizma. Kao oficir bio je prognan na Kavkaz gdje je u dvoboju poginuo. Osamljen, nezadovoljan svojom sudbinom i društvenim prilikama Ljermontov se razvija pod utjecajem Byrona te u djelima pjeva o snažnim ličnostima, pobuni, slobodi i osamljenosti. Najznačajnije djelo mu jeJunak našeg doba kojim stvara prvi ruski psiholoski roman i jedno od prvih djela djela ruske proze. Roman se sastoji od predgovora i pet pripovjedaka koje su povezane u cijelinu likom Pečorina i ostalih koji predstavljaju “ suvišne ljude ” karakteristične za rusku književnost. Pisao je i drame od kojih mu je najpoznatija Maskerata, a od stalih su tu još Pjesma o trgovcu Kalašnikovu, Demon i Meyri. 

O likovima:

Pečorin - suvišan čovjek, zasićen životom i užicima koji ne može se smiriti i voljeti, bježi od svega pa čak i od samoga sebe, ne prezire ni pred čim, ima i trenutaka iskrenosti, no to ne utječe na njega jer je on vrlo tvrda osoba. 
Bela - kavkaska djevojka, lijepa i strastvena, voli Pečorina i na ništa se ne obazire, boli je Pečorinov odnos prema njoj. 
Maksim Maksimovič - stari kapetan, jako voli Pečorina, ali je razočaran kad ga Pečorin nije ni pozdravio kako je ovaj želio. 
Vera - jedina Pečorinova ljubav, i jedina osoba koja ga iskreno razumije, shvaća da se protiv srca ne može i da mora živjeti sa nesretnom ljubavi. 
Kneginjica Meri - mlada naivna djevojka iz visokog društva, pomalo umišljena, ali ju ljubav prema Pečorinu mjenja, te ona propada. 

Kratak sadržaj:

Djelo započinje predgovorom, kojim se izriče namjera opisivanja jedne generacije. (str. 15) :
“ Junak našeg doba zaista je, poštovana gospodo, portret, ali nije portret jednog čovjeka, nego predstavlja portrete cijelog našeg naraštaja, poroke razvijene u punoj mjeri. ” Tu dalje piše o realnosti djela i želi reći da je cijeli roman živa istina, samo malo napisan u prenesenom značenju. 

Prvi dio je Bela. Pisac putuje te na putovanju susreće Maksima Maksimiča. U danjem tekstu on počinje opisivati Pečorina vrlo detljno što se vidi u ovom odlomlku (str. 21): 
“Zvao se … Grigorij Aleksandrovič Pečorin. Bio je dečko i pol, mogu vam reći, samo malko čudan. Tako naprimjer, po kiši, studeni, povazdan u lovu, svi prozebli, umorni, a njemu ništa. A drugi pak opet sjedi u svojoj sobi, i pirne li vjetrić, veli da se prehladio. ” 
Pečorin otima Belu, kći nekog Kavkaskog poglavice te se ona zaljubljuje u njega, a Pečorin joj otkriva sebe, svoju dosadu, svoj besmisao tj. Svoj karakter i razmišljanje. Bela nesretno umire, a Pečorin biva premješten iz Gruzije. Drugi dio se zove Maksim Maksimič. Maksim Maksimiča i Pečorin se susreću, a Pečorin se ponaša jako hladno, što pogađa Maksimovića jer su njih dvoje gotovo “odrasli” zajedno. Vodi se dugi dijalog između Pečorina i Maksimiča. Na tom djelu započinje Pečorinov dnevnik, u čijem predgovoru Ljermontov iznosi zašto je uopće napisan tj. koja mu je svrha. (str. 55)
“Čitajući više puta ove zapise, osvjedoćio sam se u iskrenost onoga koji jetako neštedimice iznosio na vidjelo vlastite slabosti i poroke. Povjest čovjekove duše, pa bila to i najsitnija duša, gotovo da je korisnija i zanimljivija ood povjesti cijelog naroda, pogotovo kad je povjest duše plod do kojeg je došao zreo čovjek promatrajući sama sebe, i kad ju je pisao bez isprazne želje da izazove samilost ili divljenje … ”. 
Treći dio knjige, odnosno prvi dio dnevnika zove se Tamanj, a četvrti odnosno drugi dio dnevnika Kneginjica Meri. 
Ovaj dio radnje se odvija u lječilištu Tamanj gdje se pojavljuje se Pečorinova stara ljubav - Vera. Pečorin zavodi kneginjicu Meri i u jednom trenutku otvara joj svoju dušu (str. 97) :
“Eto, takva je moja sudbina od malih nogu!
Snažno sam osjećao i dobro i zlo; nitko me nije mazio svi su me vrijeđali, pa sam postao zlopamtilo; bio sam mrk, a druga su djeca bila vesela i brbljava; osjećao sam se vedriji od njih, a smatrali su me manje vrijednim. Postao sam zavidan…
Postao sam moralni bogalj - jedne polovice moje duše nije više bilo, usahnula je, isparila se, umrla je, odrezao sam je i bacio, a druga je polovica bila živa i spremna da svakome stoji na usluzi, ali to nitko nije zapazio jer nitko nije znao da je postojala ona druga polovica. ” Vera je jedina osoba koja Pečorina voli i razumije te mu pruži “oslonac” kao nitko drugi, ali Pečorin shvaća to prekasno, tek u trenutku kad je gubi. Posljednji dio je Fatalist, i u ovom odlomku Pečorin razmišlja o smislu i besmislu svog života - života koji je tako brzo završio . 
Kritika i zapažanja :
Ovaj roman vrlo mi se sviđa , s jedne strane jer govori o situaciji ljudi u to doba u Rusiji , a s druge jer nas vodi kroz ruski romantizam. Ima puno opisa, ali najviše se vodi dijalog između likova. Radnja se odvija u 18 st. u malom ribarskom naselju (na početku) , a kasnije u lječilištu Tamanj. Ideja autora bi bila njegovo nezadovoljstvo koje ga je navelo da napiše roman i tako tu strast i mržnju pretopi u psihološki roman. Tema je isto usko povezana s idejom tj. prikaz svog života u osobi drugog lika . Najviše mi se dopalo što kad jednom počneš čitati nemožeš prestati dok ne dođeš do kraja knjige jer stalno jedna radnja vuče drugu da nikad nije dosadno i po mom mišljenju to daje djelu taj poseban i jedinstven ugođaj.