Radnja se odvija u malom ruskom gradiću u provinciji, negdje u 19. st.
Forma i stil:
Ovo djelo je drama od četiri čina, mirna i glatka, bez većih preokreta.
Zasniva se uglavnom na samim likovima i njihovoj tragičnosti koja samo
kazuje kako promjene nema unatoč vječitom optimistu i njegovoj priči o
svijetloj budućnosti.
Analiza likova:
Olga
Najstarija sestra, nije oženjena, nezadovoljna životom koji vodi a ne vidi
izlaz. Potajno se nada koko bi u Moskvi mogla naći muža i onda bi,
barem tako misli, bila sretnija.
“Ako bih se udala, cijeli dan bih sjedila u kući, bilo bi to bolje. Voljela bih
muža.”
Maša
Vječno nezadovoljni melankolik, koji stalno teži nemogućem. Rano se
udala a da nije promislila, mrzi svoj život, i masli o svemu na loš način.
Irina
Najmlađa od sestara, čeka princa na bijelom konju, i pretpostavlja da
bi ga sigurno našla u Moskvi. Traži životnu sreću i smatra kako joj rad
djelomično zamjenjuje ljubav. Svoje nezadovoljstvo neće nikad riješiti
jer su joj ciljevi nerealno visoki, a uza sve to tu je još i unutarnji sukob.
Natalija
Poprilično težak lik, lik malograđanke koju nitko ne prihvaća, no ona je
uz to i lik koji se najviše mijenja, te se kasnije ipak koliko-toliko asimilira
u društvo.
Andrej
Sin, ima velike ambicije i male šanse za njihovo ostvarenje.
Kako ima dominantnu ženu on se povlači, postaje papučar i pušta
svoje ambicije da padnu u blato.
- - - -
II nacin
ANTON PAVLOVIČ ČEHOV: TRI SESTRE
Sadržaj:
U kući Prozorovih slavi se imendan najmlađe sestre Irine. Najstarija
sestra Olga ima 28 godina i učiteljica je u ženskoj gimnaziji i nije udana.
Maša je udana za gimnazijskog profesora Kuligina. Sestre imaju brata
Andreja koji ima znanstvenih ambicija i želi postati sveučilišni profesor.
Zaljubljen je u Nataliju Ivanovnu, malograđanku koju nitko ne prihvaća,
no ona se nastoji promijeniti, ne bi li se prilagodila otmjenom društvu.
Sestre su rođene moskovljanke, ali prije 11 godina otac im je dobio
brigadu i tako su doselili iz Moskve u pokrajinski grad. “Treba otići u
Moskvu! Brat će valjda postati sveučilišni profesor i neće ovdje živjeti”
- govorila je Irina – “treba otići u Moskvu. Prodati kuću, pa u Moskvu”.
Olga: “Da! Što prije u Moskvu”. Skupilo se veliko društvo, bio je tu barun
poručnik Tusenbach, kapetan štaba Soljoni, vojni liječnik Čebutkin,
potpukovnik zapovjednik baterije Veršinjin i mnogi drugi vojni časnici.
Dok se društvo zabavlja i veseli u salonu, Andrej zaljubljeno govori Nataši:
“Vjerujte mi, vjerujte. Meni je tako lijepo, duša mi je puna ljubavi,
zanosna. Draga moja, dobra, čista, budite mi žena! Ja vas volim kao
nikada nikoga.”
Andrej, sada već oženjen Natašom, tuži se: “Ja koji sanjam da sam
svaku noć profesor moskovskog sveučilišta, znameniti naučenjak kojim
se ponosi ruska zemlja, a žena me ne razumije, sestre se bojim, ne znam
zašto, bojim se da će mi se smijati, zastidjeti me!”. Isto društvo sjedi,
piju čaj iz samovara i tuže se. Nitko nije zadovoljan. Irina živi život
nezadovoljne telegrafistice i samo sanja o povratku u Moskvu.
Maša o mužu ne govori, jer je na njega navikla: “Mene su udali kada mi je
bilo 18 godina i ja sam se svoga muža bojala, jer je bio učitelj, a ja sam
tek završila školu”. Veršinjin joj izjavljuje ljubav: “Volim vaše oči, vaše
kretnje. Prekrasna, divna ženo! I oni se odlaze provozati sanjkama.
Dolazi Olga sretna jer je imenovana upraviteljicom gimnazije.
Barun Tusenbach i Soljani se opijaju: “Kud puklo da puklo, pijmo”!
Soljoni je zaljubljen u Irinu i govori joj o svojoj ljubavi: “Prvi put govorim
o ljubavi i kao da nisam na zemlji, nego na drugoj planeti. Ja ne mogu da
živim bez vas. O blaženstvo moje. Ali sretnih suparnika ne smijem imati.
Kunem vam se svim svetim, suparnike ću ubiti!”.
Cijela ulica je izgorjela, a činilo se kao da gori cijeli grad. Tusenbach:
“Mene svi mole da priredim koncert u korist pogorelaca. Marija Sergejevna
(Maša) divno svira klavir.” Nataša: “Misao je vrlo lijepa, valja što prije
pomoći sirotinji, to je dužnost bogatih”.
U domu Maša se tuži na Andreja: “Ovu je kuću založio banci i sav je
novac uzela njegova žena, a kuća ne pripada samo njemu nego i nama.
Zaista je postao sitničav naš Andrej, kako je ishlapio i ostario, kako je
ishlapio i ostario uz tu ženu” – govorila je Irina – “O kako sam nesretna.
Ne mogu da radim. Ja očajavam i ne razumijem kako sam ostala živa,
kako se nisam ubila do sada. Ja sam čekala, da ćemo se preseliti u
Moskvu, da ću tamo sresti pravoga čovjeka, sanjarila sam o njemu,
voljela ga. A pokazalo se, da je to sve besmislica.”
Maša priznaje da voli Veršinjina: “Zavoljeh ga sa njegovim glasom,
sa njegovim riječima, nesrećama, dvjema djevojčicama. Volim,
dakle to je moja sudbina. I on mene voli!”
Ulazi Andrej ljutit: “Što vi imate protiv mene? Vi imate nešto protiv
Nataše, moje žene.” Nataša: “On je krasan, pošten čovjek, otvoren i
plemenit. Ja volim svoju ženu, poštujem i zahtijevam da je poštuju i
ostali. Ja sam član zemaljske uprave i ponosim se time. Ja sam založio
kuću i tu sam kriv. Mene su na to naveli dugovi (35.000). Ja više ne
kartam. Vi dobivate penziju, ja nisam imao zarade.»
Barun Tusenbach se oprašta jer iz grada odlazi vojska. Irina je ipak
odlučila da se uda za njega: «On je dobar čovjek, odlanulo mi je»
– govorila je Irina Mašinom mužu – «Da vi samo znate kako mi je teško
živjeti samoj, bez Olje – ona je upraviteljica škole i cijeli dan je zaposlena,
dosadno mi je, nemam što raditi.»
Kapetan Soljoni pozvao je baruna na dvoboj, Irina se oprašta od
Tusenbacha: «Evo već 5 godina otkako te volim. Sutra ću te povesti sa
sobom, moja će maštanja oživjeti, ti ćeš biti sretna. Samo da nije
jednoga: «Ti me ne voliš»!
Irina: «Ja ću ti biti žena, vjerna, poslušna. Nisam voljela niti jednom u
životu. O kako sam sanjarila o ljubavi, danju, noću, ali duša mi je kao
dragocjeni klavir koji je zatvoren, a ključ se izgubio.» odlazi vojska pa i
Veršinjin: - «Što da vam kažem na rastanku, o čemu da filozofiramo.
Život je težak.» Teško se oprašta od svoje ljubavi Maše.
Irina je saznala da je barun ubijen u dvoboju, ubio ga je Soljoni:
«Sutra ću otputovati sama, učiti ću djecu u školi i sav život dati onima
kojima je on potreban, a ja ću raditi, raditi..»
Sve tri sestre odlaze iz svoga doma, otjerane od kapriciozne žene svoga
lijenoga brata, a dom se pretvara u malograđansku kuću ispunjenu
bračnim lažima.
U završnom prizoru, zagrljene sestre se pitaju u čemu je smisao daljnjeg života.
No comments:
Post a Comment