Vrsta djela - roman
Vrijeme radnje - neodređeno, turska okupacija
Mjesto radnje - turski zatvor
Tema djela - život zatvorenika u turskom zatvoru
Ideja djela - prikaz ljudskih sudbina na primjeru zatvorenog sustava kakav je zatvor
Vrijeme radnje - neodređeno, turska okupacija
Mjesto radnje - turski zatvor
Tema djela - život zatvorenika u turskom zatvoru
Ideja djela - prikaz ljudskih sudbina na primjeru zatvorenog sustava kakav je zatvor
Prokleta avlija je naziv za poznati
carigradski zatvor, u koji je iz neopravdanih razloga
dospeo fra Petar iz Bosne kojeg su poslali u Istanbul da obavi neke samostanske
poslove. Dogodilo se da turske vlasti uhvate neko pismo upućeno austrijskom
internunciju u Carigradu, u kojem je bilo opisano proganjanje vjernika od
turske vlasti i sumnja je pala na fra Petra koji je bio jedini fratar na tome
području. Zbog toga je uhapšen i zatvoren u istražni zatvor poznat pod nazivom
Prokleta avlija, gdje je ostao dva meseca dok ga nisu poslali dalje.
Zima je. Prevladava samo jedna boja - bijela. U toj bjelini
postoji samo jedna staza. Staza kojom je išla pogrebna povorka na pogrebu fra
Petra. U sobi fra Petra nalaze se fra Mijo Josić, mladi fra Rastislav...
Popisuje se imovina fra Petra. To je većinom raznovrstan alat. Još prije tri
dana on je ležao na tom krevetu, a sada ga više nema. Najviše nedostaje mladom
fra Rastislavu kojemu je često pričao događaje iz svog života. Najviše je
pričao o carigradskom zatvoru gdje je bio zatvoren ni kriv ni dužan. Zbog nekih
poslova crkva je fra Tadiju Ostojića i fra Petra poslala u Carigrad. Tamo je
policija uhvatila neko pismo o progonu vjernika i svećenika iz Albanije koje je
bilo upućeno austrijskom internunciju u Carigrad. Pismonoša je pobjegao, a
pošto u Carigradu nije bilo drugih svećenika iz tih krajeva uhitili su fra
Petra. Dva mjeseca bio je pod istragom, a da ga nitko nije ni saslušao.
Bio je zatvoren u zatvor znan kao Deposito ili Prokleta
avlija kako ga zove narod. Ta avlija uvijek je bila puna,
uvijek se punila i praznila. Tu je bilo sitnih i krupnih prijestupnika. Od
dječaka koji su sa "štanda" ukrali smokvu do višestrukih ubojica. Tu
dolaze i tzv. "prolaznici" koji su upućeni po kazni kao prognanici iz
zapadnih pokrajina te iz avlije odlaze kući ili u zatvor u Africi ili Maloj
Aziji. Avlija se sastoji iz petnaest jedokatnica koje povezane s visokim zidom
zatvaraju nepravilno, golo dvorište bez trave i s dva tri kržljava stabla. Po
danu se zatvorenici šetaju po dvorištu, a po noći odlaze u ćelije – petnaest do
trideset u jednu. Ali ni po noći nije mirno. Zatvorenici pjevaju, svašta
dovikuju i svađaju se te često dolaze i novi. Po danu svi izlaze iz ćelija i
stvaraju male skupove gdje pričaju o raznim stvarima. Najviše se ljudi okuplja
oko malog čovječuljka Zaima koji je uvijek pričao o ženama i svojim
mnogobrojnim vjenčanjima. Neki su ga slušali, a drugi su odmahivali rukom i
odlazili čim bi on počeo pričati.
Sam položaj Proklete avlije bio je čudan jer se moglo vidjeti
samo nebo, a grad koji je bio blizu nije se mogao vidjeti. Obično je bilo
lijepo vrijeme. Ali kad bi se nekad nebo naoblačilo, počeo bi puhati južni
vjetar donoseći zadah truleži i smrad iz pristaništa. Tada je ludilo bilo
zarazno i svi, pa i najmirniji, postajali su razdraženi i ljuti. Čuvari su
pokušavali izbjegavati sukobe jer su i oni bili razdraženi, ali bilo je
nemoguće uspostaviti red. Upravitelj zatvora bio je Latifaga zvan Karađoz
(groteskna ličnost turskog kazališta sjenki). Otac mu je bio nastavnik u vojnoj
školi. Kao dijete Latifaga je volio knjigu i muziku, ali odjednom se
promijenio, čak i fizički. Napustio je školu i počeo se družiti sa raznim
varalicama i kockarima. Nekoliko su ga puta i uhvatili, a uvijek ga je
izbavljao otac. Tada je upravitelj policije predložio Latifaginom ocu da
Latifaga postane policajac. Latifagin otac je na to pristao. Tako je Latifaga
postao policajac, zamijenik upravitelja Proklete avlije te konačno i
upravitelj. U hvatanju prijestupnika pomogla mu je njegova prošlost jer je
poznavao njihova okupljališta. Latifaga je imao kuću iznad avlije i mnogim je
putovima mogao doći od kuće do avlije i obrnuto, tako da nitko nije znao gdje će
se pojaviti. Nitko nikad nije znao kako će se ponašati i uvijek je iz ljudi
mogao doznati one podatke koje želi. Česte su bile i pritužbe na Karađoza, ali
svi su znali da samo on može upravljati Avlijom.
Najgori su bili prvi dani u Prokletoj avliji. Da bi
se zaštitio od tučnjava fra Petar je izabrao jedan zabačen kut i tu se sklonio.
Tu su bila i dva građanina iz Bugarske koji su ga primili bez riječi. Fra Petar
je zaključio da su to bogati ljudi koji su vjerojatno bili žrtve pobune u
njihovoj zemlji. Poslije nekoliko dana dobili su gosta. Kada se sljedeći dan
probudio prvo što je vidio bila je knjiga i nije mogao vjerovati. Lice
novopridošlog mladića bilo je bijelo, blijedo. Oko očiju je imao tamne kolute.
Razgovor je počeo sam od sebe. Mladić se zvao Ćamil. Često su razgovarali, a
onda su po njega došli neki stražari. Bez riječi su se oprostili, a prazno je
mjesto brzo bilo popunjeno. To je bio mršav, tanak čovjek. Bio je židov iz
Smirne, Haim. Fra Petar je saznao da Haim zna neke stvari o Ćamilu. Fra Petar
ga je pitao o njemu, a Haim je počeo pričati. Ćalim je bio čovjek miješane
krvi. Otac mu je bio turčin a majka grkinja. Majka mu se u sedamnaestoj udala
za bogatog grka. Imali su jedno dijete, djevojčicu. Kada je djevojčica imala
osam godina, grk je umro. Njegovi su rođaci htjeli prevariti mladu udovicu i
sve joj oteti, ali ona se branila. Otišla je u Atenu da bar tamo spasi
naslijeđe. Kada se vraćala nazad, umrla joj je kćerka. Mornari su lijes htjeli
baciti u more jer donosi nesreću, ali majka to nije dala. Tada je prvi oficir
dao napraviti još jedan lijes u koji je stavljen neki teret. Lijes s
djevojčicom bačen je u more, a drugi je dan majci koja ga je pokopala. Svakog
je dana žena odlazila na grob, a bol se postepeno smanjivala i tad se dogodilo
nešto neočekivano. Žena prvog oficira saznala je tajnu o djevojčici i ispričala
je najboljoj prijateljici. One su se tada posvađale i da bi se osvetila
prijateljica je tajnu ispričala drugima. Tako je priča došla i do udovice koja
je tada htjela da se baci u more i trebalo joj je nekoliko godina da preboli i
ovo. Mnogi grci su prosili lijepu udovicu, ali ona se na opće iznenađenje udala
za nekog turčina, Tahir-pašu, i sa njim imala sina i kćerku. Sin je bio snažan,
a kćerka je umrla u petoj godini od neke nepoznate bolesti. Majka je umrla
sljedeće godine. Sin koji se zvao Ćamil sve se više predavao knjizi i nauci, a
otac ga je u tom podržavao. Jedne je zime umro i Tahir-paša, a mladić je ostao
sam s velikim imetkom i bez bliže rodbine. Jednog je dana ugledao jednu grkinju
i odmah se zaljubio. Ona je voljela i njega, ali njeni roditelji nisu dopustili
da se uda za turčina pa su je odveli i udali za nekog grka. Poslije toga Ćamil
je dvije godine proveo na studiju, a kasnije je mnogo i putovao i čitao knjige.
Tada su počele glasine da su Ćamilu udarile knjige u glavu i da se poistovjetio
s nekim mladim princom. To se pročulo i Ćamila je uhitio valija izmirskog
vilajeta, zato jer je dobio pismo kao i svi drugi valije da paze na ljude koji
blate sultanovo ime. Kada su uhitili Ćamila mnogi su se pobunili, ali nisu
mogli ništa napraviti pa je Ćamil odveden u zatvor. Karađoz nije volio
političke zatvorenike, ali ovoga je morao prihvatiti. Već drugi dan čovjek
kojeg je poslao kadija izradio je kod više vlasti da se Ćamil izdvoji i da mu
se da posebna soba što je i učinjeno. Idućih je dana fra Petar hodao dvorištem
ali nije vidio Ćamila, a onda se jednog dana kraj njega stvorio Ćamil. Oboje su
osjetili da se njihovo prijateljstvo povećalo. Odjednom Ćamil počne pričati
povijest Džem sultana (onaj s kojim se poistovjetio).
To je bila pričao o dva brata. Jedan je bio mudriji i jači, a
drugi čovjek zle sreće i pogrešnog prvog koraka. Ta su dva brata došla u sukob
kada im je 1481. godine na bojnom polju poginuo otac. Stariji brat Bajazit (34
godine) koji je bio guverner Amasije i mlađi Džem koji je bio guverner
Karamanije polagali su pravo na prijestolje. Džem je na svom dvoru stvorio krug
pjesnika, znanstvenika i glazbenika, bio je dobar plivač i lovac. Bajazit je
bio hladnokrvan i hrabar. Oboje su imali dokaze za svoje pravo na prijestolje.
Nisu se mogli dogovoriti i na kraju su se sukobili. Džem je izgubio i pobjegao
u Egipat i ponovo organizirao napad, ali ponovno je izgubio. Tada je pobjegao
na otok Rod gdje je bilo sjedište nekog katoličkog reda i gdje je zatražio
utočište. Primio ga je Pierre d'Aubusson i dočekao s carskim počastima, te
predložio da ode u Francusku. Džem je na to pristao, ali kada je došao nisu ga
pustili na slobodu nego je držan zatočen u tvrdim gradovima. Oko Džema su se
stvorile razne spletke. Bajazit je d'Aubussonu dao novce da Džem ostane u
zatočeništvu, a papa mu je ponudio mjesto kardinala. Nakon osam godina Džem je
dan papi, a d'Aubusson je postao kardinal. Tada umire papa i dolazi novi.
Španjolski kralj prodire u Italiju i zauzima Rim. Papa mu je morao dati Džema.
Papa je to učinio, ali Džem se brzo razbolio i umro. Njegovo je tijelo poslano
Bajazitu koji ga je pokopao s kraljevskim počastima. Dok je Ćamil to pričao fra
Petar ga često nije mogao slušati i pratiti, ali Ćamil to nije ni primjećivao.
Jednog se dana Ćamil nije pojavio. Haim je fra Petru rekao da su kod Ćamila
došli neki činovnici, da je došlo do svađe i obračuna. Ne zna se da li je Ćamil
mrtav ili samo premješten u drugi zatvor. Kasnije je fra Petar često razmišljao
o Ćamilu. Jednom dok je tako razmišljao netko mu je u ruku stavio poruku da će
za dva dana biti oslobođen. To se i dogodilo. Odveli su ga u Akru gdje je živio
osam mjeseci, a onda je pušten i otišao je u Bosnu.
I tu je kraj. Od njega je ostao samo grob.
Ako hoćeš da znaš kakva je neka država i njena uprava, i kakva im
je budućnost, gledaj samo da saznaš koliko u toj zemlji ima čestitih i nevinih
ljudi po zatvorima, a koliko je zlikovaca i prestupnika na slobodi. To će ti
najbolje kazati.
Likovi - fra
Petar iz Bosne, upravitelj Latifaga zvan Karađoz, zatvorenik Haim, zatvorenik
Ćamil-efendija
Analiza likova
Ćamil efendija -
bogati mladi Turčin iz Smirne. Fra-Petar doznaje od Haima, mladićeva
sugrađanina, da je ovaj zatvoren zbog sumnje da njegovo proučavanje povijesti
ima za svrhu buntovno spletkarenje protiv sultanova dvora, što je bilo potpuno
neistinito. Mladi Ćamil, sin bogatog Turčina i Grkinje, odmalena se posvetio
nauci i samotničkom i asketskom načinu života, koji osobito potencirala jedna
nesretna i nepreboljena ljubav. Ćamil se, naime, zaljubio u kćer mladog grčkog
trgovca, no ovaj je iz nacionalističko - vjerskih razloga nije htio dati
Turčinu za ženu, nego ju je silom udao za Grka izvan Smirne. Poslije tog događaja
Ćamil se potpuno zatvorio u sebe i postao neka vrsta osobenjaka. Okružuje se
knjigama i baca se na nauku, pokazujući naročit interes za povijest turske
carevine, od koje ga specijalno zanima jedno određeno razdoblje - vrijeme
Bajazita II i Đem-sultana, njegova brata, kojeg je Bajazit u borbi za
prijestolje dvaput porazio u bici. Tada je Đem potražio utočište na otoku Rodu,
gdje su vladali kršćanski vitezovi. Od tada počinje odiseja Đema, koji kao
zarobljenik prelazi iz ruku u ruke raznih evropskih vladara, pa čak i samog
pape, a svi ga oni iskorištavaju kao adut protiv turske carevine, tj. Prijete
Bajazitu da će ga pustiti ako nezadovolji njihove raznorazne zahtjeve. Na
Ćamila posumnjaju da proučava upravo to povijesno razdoblje, jer ono ima
sličnosti sa sadašnjom situacijom na dvoru, gdje sultan također ima brata
suparnika, kojeg je proglasio maloumnim i drži ga u zatočenju. Ćamil bude
poslan u "Prokletu avliju", gdje upoznaje fra-Petra i ispriča mu
život Đem-sultana, tvrdeći da je njegov život identičan s Ćamilovim i da su im
sudbine jednake. Nakon nekog vremena odvedu ga u poseban zatvor i tu jedne noći
prilikom saslušanja dođe do tučnjave između njega i policije. Ćamila iznesu –
živa ili mrtva – ne zna se. Fra-Petar ga više nikada nije vidio.
Uprkos brojnim razlikama i sukobima iz kojih se rađaju pogledi,
koji radikalno diferenciraju svijet Istoka i Zapada kao dva svijeta koja se
mimoilaze s vijekovnim razlikama u kulturi, karakteru, psihi, stilu života,
uvijek postoje niti koje nerazdvojivo i neraskidivo spajaju ova dva ideološki
suprostavljena svijeta. Te niti su dobro i zlo. Ćamil-efendija, mladi
intelektualac od malena se posvetio knjizi i asketskom načinu života, koji je
dodatno potencirala jedna nesretna i nikad preboljena ljubav. Suočeni sukobljen
sa "božanskom logikom svijeta", s kojom se ne miri on se povlači u
sebe i u potpunosti posvećuje nauci i postaje žrtva okolnosti i surovog režima.
Tako Andrić prikazuje nemoćnog iponiznog čovjeka u rukama viših sila, bile one
društvena mehanika ili božanska vlast. U djelu su izložene ideje o besplodnosti
i nemoći čovjeka da shvati principe i mehanizam svijeta, o potrebi poslušnosti
i bezuslovnog podređenja. Kritika u njegovom liku vidi i otkriva primarnu
grešku pogrešnogizbora u prekretnom trenutku života, u mladosti.
Ova greška nazvana je pogrešnim prvim korakom. On je:
"Čovek kratka veka, zle sreće i pogrešnog prvog koraka". Ali njegov
uzor Đem-sultan živio je vijekovima prije i doživio sličnu sudbinu, ali brojni
su i drugi likovi, kako iz istočnih tako i iz zapadnih civilizacija, koji
potvrđuju da je čovjek robovao u svim vremenima i na svim prostorima. Tako su
se dvije ljudske sudbine (Đemova i Ćamilova), vremenski daleke jedna od druge
povezale u jednu. Progonstvo mladog pjesnika Đem-sultana uslovilo je progonstvo
mladog pjesnika u duši, pjesnika u ljudskom srcu i mašti, Ćamila. Jedna
tragedija uslovila je drugu. Pod brutalnošću, okrutnošću divlje neumoljive
sile, Ćamilova sudbina identifikovana je sa Đemovom. I Đemu i Ćamilu svijet
ljudi je stran i dalek. Oni ostaju distancirani od svijeta oko sebe, ravnodušni
čak i prema sopstvenoj sudbini, u apsurdnom svijetu su "stranci" i
sebi i drugima. Ćamil nastavlja Đemovu sudbinu, a Karađoz im se priključuje,
utabanim putem "pogrešnog prvog koraka", tako da i čovjek akcije i
čovjek kontemplacije mogu biti ljudi pogrešnog prvog koraka.
Karađoz -
Karađoz je istovremeno tako autentičan i tako tipičan predstavnik i sluga
jednog sistema. Jasno je vidljiva transformacija, gdje Karađoz od dječaka
"bujne glave" živahnog duhom i tijelom, ljubitelja knjiga i muzike do
mladića koji odbija sve što mu je do tada bilo blisko i što je pripadalo
svijetu mirnih, običnih sudbina, ustaljenih navika i obaveza. On ostavlja
knjige, igre i muziku, postaje lutalica, kockar i pijanica. Onda opet postaje
policajac i progoni svoje dotadašnje, da bi na kraju konačno promijenio životno
usmjerenje i postaje "surovi gospodar" Proklete avlije. Postavlja se
pitanje šta je uslovilo transformaciju Karađozove ličnosti, u početku
natprosječno obdarene, i fizičkim iduhovnim kvalitetima, bogatstvom
senzibiliteta, koji ga približavaju nauci i umjetnosti. Kao da je Karađoz uočio
da smo svi mi zatvorenici neke Avlije, bez mogućnosti da slobodno mislimo i
djelujemo, pa se povlači u svoju ljušturu i u potpunosti transformiše.Od
primijernog mladića on postaje onaj tip orijentalnog oružja, koje je u rukama
vlasti i koje predstavlja živo oličenje Proklete avlije. Ona se ogleda u
njegovoj prirodi. Ona živi u njegovom karaktaru, ćudima i instiktima. Njegova
volja je njen zakon.
Sudbine zatvorenika Proklete avlije su u njegovim rukama, a on
se njima igra. Andrić je u njegovom liku pronikao u elementarnih osobina
divljih čuvara vlasti, ćije se naslijeđe može sagledati u svim vremenima u
kojima je robovao čovjek. U svijetu u kojem on vlada nevinost je samo fraza.
Karađoz valjano upravlja unutrašnjim mehanizmom svojih zatvorenika. Kogitovski
obrazac čovjeka Avlije skojim Karađoz računa je: "Kriv sam, dakle
postojim". Mnogi su prošli kroz zatvore i mnogi su iskusili glumu Karađozovih
potomaka, onu ciničnu igru samovlašća isljednika koji su često mučenja i
zločine vršili iz gruba i sirova lakrdijašenja.
Fra Petar - Jedan
od dominantnih likova i naratora, bez koga i ne bi bilo priče, jeste fra Petar.
Pisac kaže o njemu da je bio "čuveni sahadžija puškar i mehanik".
Voleo je stare stvari, a posebno časovnike i alate, o kojima je mnogo brinuo.
Opisan je kao čovek širokog lica, sa gustim brkovima i „krupnim smeđim očima
mirna pogleda". On je skeptik prema svetu koji ga okružuje pa je zato uvek
na distanci, nepoverljiv, onaj koji posmatra iz prikrajka ali koji sve
registruje i inteizivno doživljava. Suzdržan u svakoj situaciji spremai je da i
najveće nevolje stoički podnese. On je sav od smirenosti i mudrosti, od
opreznosti i sumnji, do kraja razuman i neupadljiv uvek sa smislom za realnost.
On je čovek koji voli preveliku pričljivost. Jer, po njemu, pričljivost je
često razlog za mnoge neprijatnosti, uzrok je mnogih stradanja, kao što se to
desilo Haimu, zatim mladiću iz Smirne, Ćamilu. On je hladan i miran sve dok
nije, upoznao Ćamila, dok nije ostvario potpuni uvid u njegov tragizam. A kad
se to desilo, postao je brižan i znatiželjan, onaj koji ne samo da misli već i
oseća, i živi sa onim ko strada.
Shvativši prirodu i svrhu Proklete avlije fra Petar počinje da
strepi jer to mnoštvo, koje ga okružuje, počinje da guta i razara sve što je
zdravo u čoveku. Zato, kada on pripoveda o Prokletoj avliji i Karađozu, govori
sa "osećanjem ogorčenja i gnušanja" jer u njima prepoznaje instituciju
vlasti kojoj i nije mnogo stalo ni do istine ni do pravde. A kad je tako, onda
najviše stradaju oni nedužni, sasvim zatečeni u svom poštenju i nekom svom
unutrašnjem zanosu, kao što je bio on, fra Petar, a najviše Ćamil, mladić iz
Smirne. Zbog toga je fra Petar uznemiren kad razmišlja o Ćamilu. Noćni događaj
sa Ćamilom, napad na njega u ćeliji i njegov nestanak iz ćelije, u fra Petru
izaziva strah jer su ti ljudi Proklete avlije (policajci, stražari, islednici)
spremni na sve, pa se, kao takvi mogu okomiti i na njega. On... oseti kako mu
celim telom ide hladan i tanak talas straha. Da ga ne stanu ispitivati zbog
razgovora sa Ćamilom i da ga tako i po drugi put ne uvuku nevina u besmislenu
istragu. A potom, ispunjen - unutrašnjom teskobom, počeo je da oseća potrebu za
promenom mesta, za susretom sa novim ljudima kako bi, u njihovom društvu,
zaboravio na Ćamila, na njegovu sudbinu, na svoj položaj, na sav užas ovoga
sveta u kome se našao. Jednostavno, želi da pobegne iz "bezumne mreže koju
pletu, zatežu i mrse između sebe bolesnici sišli s uma i carski policajci bez
duše i pameti, a u koju se on, ni kriv ni dužan, evo našao upleten".
Od trenutka kad je Ćamil nestao iz njegovog vidokruga, vreme za
fra Petra je postalo prazno i obesmišljeno, ispunjeno traganjem i iščekivanjem
da se pojavi neko ko bi bio razumniji u razmišljanjima i razgovorima od
ostalih. Bio je željan, malo razgovora i razonrde. Ali, kako novih susreta
nema, fra Petar traje sa Ćamilom, sa mišlju na njega. Iako su Ćamila odveli, on
je, ipak, tu: fra Petar kao da ga i dalje gleda, sluša i sa njim razgovara. Fra
Petaru je počelo da se dešava ono što je on predviđao i čega se najviše bojao,
a to je da se "ovdje i najzdravijem čovjeku počinje s vremenom da se
muti." Njemu je upravo nočelo da se priviđa, da se javljaju vrlo precizne
iluzije o nečemu. Plašeći se da sasvim ne potone "na neko tamno dno",
fra Petar se počinje braniti mišlju da postoji drugi svet i drugi ljudi i da
Prokleta avlija nije sve zauvek, pa se nje treba čuvati koliko je moguće.
Kada je fra Petru saopšteno da je prognan u Akru i kada je
izašao iz Proklete avlije, bio je zadivljen noćnom slikom Stambola. U njemu je
video sjaj i raskoš, pitajući se da li je Prokleta avlija uopšte moguća u
blizini takve lepote. Međutim, iskustvo mu je govorilo da tako jeste i da će
uvek biti tako na ovome svetu: uvek će pored lepote biti i grubost, ružno lice
stvarnosti; pored radosti - patnja i bol, pored smisla - uvek i besmisao.
Na kraju dela fra Petar se otkriva čitaocu kao čovek čije su čežnje vezane za gradove, za deleke krajeve sveta i za horizonte slobode u kojima bi se biće ispoljavalo isključivo prema unutrašnjem diktatu, a ne prema torturi nekih Karađoza i u okvirima Proklete avlije, koja poništava sve što je ljudsko. Otuda i ono silno uzbuđenje pred put u Akru jer je to put nade i put u neku slobodu.
O fra Petru smo dosad govorili kao zatočeniku Proklete avlije, ali on u delu ima i drugu ulogu - glavni je i polazni pripovedač (narator) koji nam otkriva "tajne" Proklete avlije, koji opisuje zakonitosti po kojima ona funkcioniše i pokazuje kakvog sveta ima u njoj i šta se događa sa čovekom kada se prvi put, nedužan i za sve druge nevažan, nađe u njoj.
Nagovestili smo da je fra Petar, u toku dvomesečnog tamnovanja,
osetio svu težinu i sav užas ne uklete već proklete avlije. Njegovo pričanje o
njoj, u tim poznim godinama, uoči same smrti, ostavlja utisak isprekidanog
pripovedanja, satkanog od odlomaka, s tim što se "ti odlomci nisu uvek
nastavljali, tačno i redovno jedan na drugi", pri čemu vreme za njega
ništa nije značilo ("pričao je kao čovek za kog vreme nema više značenja i
koji stoga ni u tuđem životu ne pridaje vremenu ni redovnom toku vremena neku
važnost"). Kao pripovedač, on se čitaocu pokazuje kao čovek koji
intenzivno prati i doživljava svet oko sebe, noseći u sebi izuzetan dar
zapažanja sitnih i, na prvi pogled, nezanimljivih i nevažnih detalja. On ume da
zapazi pojedine ljudske sudbine i da ih vešto izdvoji iz kolektiva, da ih
valjano proceni. Posebno ga privlače neobični pojedinci, bilo da su tragični,
nesrećni, smešni ili groteskni, kao što je to Latifaga ili Karađoz. O samom
umeću njegovog pripovedanja pisac, u svom autorskom komentaru, kaže:
"Njegova priča mogla je da se prekida, nastavlja ponavlja, da kazuje
stvari unapred, da se vraća unazad, da se posle svršetka dopunjava, objašnjava
i širi, bez obzira na mesto, vreme i stvarni, stvarno i zauvek utvrđeni tok
događaja". Uvek je bila to slobodna i nesputana priča.
Fra Detar ne pripada tzv. sveznajućim pripovedačima. On ima
uvida samo u ono što je u njegovom vidnom polju, što ishodi iz njegovog
iskustva. Nemoćan za velika imaginaranja, on u svoju priču uvodi i druge
pripovedače ili naratore. Oni treba da domisle i dograde njegovu priču o
ljudskim sudbinama koje se jedna na drugu nadovezuju, jedna u drugu ulivaju. Na
primer, zainteresovan za mladog čoveka iz Smirne, za njegovo poreklo i
"slučaj" koji ga je doveo u tamnicu, on će naći Haima da mu ispriča
sve o tome jer je iz istog mesta, jer ima taj dar da zna i ono što je drugima
nepoznato. Haimu su poznate okolnosti u kojima se rodio i razvijao, šta se sve
sa njim dešavalo, ali on ne zna dovoljno o Ćamilovom unutrašnjem životu, o
njegovim preokupacijama i zanosima pa će ga fra Petar zameniti samim Ćamilom,
pustiće da on govori o sebi i predmetu svojih preokupacija koje su ga dovele u
tamnicu.
Džem-sultan - Ćamil
je poslednja naratorska veza ili karika u lancu pripovedača. Smisao njegovog
pripovedanja je da nam saopšti biblijsku svevremenu priču o dva brata koja se
ne trpe, glože i međusobno satiru. Stariji brat je ovde mudriji, jači, bliži
životu i stvarnosti u kojoj traje. On je taj kome sve polazi za rukom, koji
uvek zna šta treba, šta se može i šta ne sme. Drugi je pak "čovek kratkog
veka, zle sreće i pogrešnog prvog koraka čovek čije težnje stalno idu mimo onog
što treba i iznad onog što se može. On u eventualnom sukobu unapred gubi bitku.
U ovom slučaju to je Džem-sultan.
Sultan Mehmed Osvajač imao je dva sina: Bajazita i Džem-sultana.
Bajazit je bio crnomanjast i visok, smiren i ćutljiv, a Džem krupap, plav,
plahovit i nemiran. Džem je, kao guverner jedne provincije, na svom dvoru
okupljao ljude od nauke, pesnike i muzičare. Pisac ga naziva "bujnom
glavom", čovekom "bez mere u mislima i uživanjima, tako da mu je dan
bio kratak za sve ono što je želeo da realizuje. Vrstan intelektualac koji
govori i čita grčki i italijanski. Džem je prosto rasipao svoju energiju na
onome što je godilo njegovoj duši i što je bilo sasvim iracionalno. Brat
Bajazit je bio nešto drugo: hladpokrvan, hrabar; dobro je poznavao zakone i
uredbe u očevoj carevini. Bavio se "samo jednom mišlju i jednnm poslom, i
to onim koji je najpotrebniji najkorisniji". Iako je otac presto namenio
Džem-sultanu, Bajazit je bio energičniji, snalažljiviji i praktičiiji pa mu je
presto preuzeo. U sukobu dve vojske pobedio je stariji brat. Džem je morao da
beži u Egipat, odakle je iznova pošao na brata da povrati presto, ali bez
uspeha. Pobegao je na Rodos, i kod hrišćana zatražio utočište. Odatle je upućen
u Francusku, gde js držan po raznim zatvorima. Oko njega su se plele razne spletke i pravile razne
kombinacije u kojima su učestvovali mnogi evropski moćnici, pa i sam papa. Te
igre su trajale punih osam godina. Iz Francuske je prebačen u Italiju i poveren
papi na čuvanje. Sada je papa taj koji vodi igru oko Džem-sultana, kojim stalno
ucenjuje Bajazita.
I dok se oko njega vode razne igre, svakodnevno odan je
uživanjima, naročito piću, jer u njemu traži malo sna i zaborava. Džem-sultan
umire u zatočeništnu i tek kasnije, posle mnogih ucena i dogovaranja između
napuljskog kralja i Bajazita, njegovo telo je preneto u Tursku i sahranjeno u
Brusi.
To je ta priča o Džemu koju je Ćamil ispričao fra Petru, o čoveku tragičnom, nesrećnom i čoveku gubitniku, kome je jedino preostalo da, ako ne u stvarnosti a ono bar u mislima i svom uverenju, bude samo jedno - sultan: živ u Stambolu ili mrtav pod zemljom, ali uvek i samo sultan, što je ravno unutrašnjem spasenju, ali i okovu osobite vrste.
Štaje to što je toliko privuklo Ćamila Džem-sultanovoj sudbini?
Poreklo im je dvojno: Ćamil je grčke i turske krvi, Džem-sultan turske i
srpske; obojica su snažni atlete; obojica "bujnih glava" i skloni
iracionalnom (idu za emocijama), vrlo obrazovani, posve različiti od drugih.
Njihov svet nije svet sticanja bogatstva i moći, već svet osećanja, zanosa,
snova i poezije, a ne gole i hladne prakse. I kao što je Džem-sultan bio žrtva
spletkarenja, diplomatskih igara i ljudske bezobzirnosti, tako je i Ćamil bio
žrtva ljudske netolerancije i verske zaslepljenosti, a onda i tupoglave vlasti.
Džem je oslonac tražio u iluziji i uverenju jačem od svih patnji i stradanja da
je on sultan i da to mora uvek i svuda biti samo to - sultan, a Ćamil u
izučavanju istorije, u istraživanju davno prošlog vremena, konkretnije, u
strasnom istraživanju Džem-sultanove sudbine. I jedan i drugi bili su gubitnici
u sudaru sa tekućim životom, nemoćni da mu se suprotstave, niti da u njemu nađu
svoj smisao. Niti su mogli da shvate svet oko sebe, nit svet da razume njih.
Zato i Ćamil Džem-sultana doživljava kao srodnu dušu, i zato će u njemu
prepoznati sebe i u jednom trenutku pričanja reći: to sam ja. Više to neće
biti: ja sam kao on, nego ON to sam JA.
Haim - Iz mase
ljudi koji prolaze Avlijom i zadržavaju se u Avliji fra Petar izvlači samo one
koji se po nečemu izdvajaju, koji tom sivilu daju poseban pečat. Haim je
prikazan kao mršav, tanak, crne i kovrdžave kose, sa izgledom zapuštenog
čoveka; govorio je brzo i mnogo. Bez hleba bi mogao, ali bez razgovora nikako.
Bio je jevrejskog porekla, rodom iz Smirne, iz mesta odakle je poticao i Ćamil.
On je "jedan od onih što celog života vode neki svoj bezizgledan rat i unapred izgubljen spor sa ljudima i
društvom iz koga su." Nosio je veliku strast za pričanjem morao je
"da sve kaže i objasni, da sve pogreške i sva zlodela ljudska otkrije i da
zle izobliči a dobrima oda priznanje".
Pisac će reći za njegovo pripovedanje da je često ispreturano,
izlomljeno, ponekad sa nekim ispuštenim delovima, ali je uvek živo, jasno, sa
dosta pojedinosti koje njegovo pričanje čine reljefnim. Njegova funkcija kao
naratora je da pruži osnovne informacije o fra Petru o poreklu tragičnog Ćamila
i o uzrocima te tragičnosti kako bi se, time, predstava o Prokletoj avliji, o
njenoj nameni i besmislenosti, što potpunije stvorila u svesti čitaoca. Fra
Petar je opisivač opipljivih, realnih i očiglednih slojeva Avlije, a Haim je
predodređen da za dubinske slojeve, za ono što je mitsko, metafizičko, s one
strane zavese, čime se postiže sveobuhvatnost u odslikavanju života i
pojedinačne ljudske sudbine.
Ljudi poput Haima su opasnost za sebe, ali i za druge. U
totalitarnim društvima i vremenima, u kojima se motri na svaki gest i svaku
izgovorenu reč, blizina takvih ljudi je vrlo opasna, ponekad i katastrofalna,
nezavisno što je pojedinac bio samo pasivni slušalac. Ali, ti ljudi su i dar i
poklon za svet, jer bez njih i njihovog pričanja - veli Andrić - šta bismo mi
znali o tuđim dušama i mislima, o drugim ljudima, pa prema tome i o sebi, o
drugim sredinama i predelima koje nismo nikad videli niti ćemo imati prilike da
ih vidimo?... Malo, vrlo malo. A to znači da ne bi bilo usmenih tvorevina, ne
bi bilo mitova i legendi, niti romana i pripovedaka, pesama, duhovnog obilja.
Valija je inkarnacija vlasti,
autaritarne i bezobzirne u izvršavanju poverenih joj funkcija. Institucija
vlasti, bar tako je bilo u dosadašnjoj istoriji, ne može se zamisliti bez
izvršilaca kao što je izmirski valija. Svi su oni, tamo pri dnu vladajuće
lestvice, nedoučeni, primitivni, jednostrani, više usredsređeni na sebe negoli
zabrinuti za vrh vlasti. Vrhovnoj vlasti se služi samo iz interesa, karijerizma
i straha. Zato i u njihovom ponašanju toliko osionosti, rešenosti,
nemilosrdnosti i zaslepljenosti dogmom iza koje se skrivaju.
U Andrićevom delu valija je konkretizovan, kao "tvrd i revnostan činovnik, tupoglav i bolesno nepoverljiv čovek". Bio je "bezbrk, sitan i usukan čovek, slabotinja i nemoćnik, pet para hleba ne može stati u njega, a toliko zla može počiniti..." Ali i tako revnostan i strog, znao je da uzima mito, zbog čega je izmirski kadija, inače vrlo učen i razuman čovek, rekao za njega da je kratke pameti i dugačkih prstiju. On je jedan od onih koji su uvereni u svoju pravičnost i stoga veruje u svoju nepogrešivost.
Kod njega se javlja strah od svakog zahteva i povoda koji dolazi
odozgo; strah da nešto ne propusti, da ne pogreši, da se na njemu ne slome
kola. Takav strah je doživeo i kada je stiglo pismo od vrhovne vlasti u njegov
vilajet sa naredbom da pripazi na smutljivce i agitatore koji blate sultanovo
ime i izazivaju nerede. U takvoj situaciji on kidiše na nedužnog Ćamila samo
zato što ima mnogo knjiga i što se bavi tamo nekim sultanom. Valija postaje
lovac, a Ćamil slučajno ulovljeni, a sve zarad valijine sigurnosti.
O njemu se uopšteno može reći da je posljušnik jednog nezakonitog i totalitarnog načina vladanja u kome pojedinac može sve: da osumnjiči, zatvori i uništi jedan ili na stotine života. Takvi ljudi, slepo poslušni, uvereni u svoju moć i svoju pamet i pronicljivost, u tačnost svog suda i zaključka, kakav je valija, po kadiji, vrlo su opasni jer ne prezaju ni od čega, jer su spremni na sve, jer su lišeni etike i bilo kakvog obzira.
Tako da "Avlija je u vremenu, ali ne u jednom vremenu.
Avlija je u svetu, ali ne u jednom svetu. I Avlija se ne menja".
Analiza djela - Djelo Ive Andrića Prokleta avlija jedno je od njegovih najvećih djela. Djelo nema ni
početka ni kraja, to je priča koja se vrti u krug, ostvaruju se krugovi u
krugovima, priče se isprepliću, u njima Ćamil govori o Džem sultanu i o sebi,
Haim priča o Ćamilu i ostalim zatvorenicima, fra Rastislav govori o fra Petru,
itd. Tim načinom pisanja pisac pokušava prikazati kako se život ne odigrava
samo u nama već i u drugima. Andrić sve to sluti, teži tome i sve to prikazuje
u ovom djelu.
Tok pripovijetke ide prema pričanjima fra Petra i unutrašnjem
preživljavanju njegovih događaja: o životu Proklete avlije kao cjeline, o
čudnom i osobenom Karađozu, o raznolikim ljudskim fizionomijama koje su
uskrsavale u sjećanju fra Petra. Na slici Proklete avlije koju je Andrić dao u
svojoj pripovijeci, vjeran je pečat jedne epohe Osmanlijskog carstva.
Orijentalne boje su u toj slici boje starinske, a dobije se iz nje snažan
utisak da je Prokleta
avlija takva kakva je živjela u svim vremenima u kojima je
robovao čovjek.
Nisu opisane fizičke torture, ni poniženja kojima je izložen
čovjek u takvim zatvorima, a duboko je dosegnuta, i mimo toga, njegova tragična
situacija u Prokletoj avliji. Dobija se vizija Proklete avlije kao pustog,
usamljenog, đavolskog ostrva, u isto vrijeme i vizija psihičkog pakla u kome
gori život izolovanog, zastrašenog svijeta čije su veze sa slobodnim životom
pokidane. U ovim motivima sadržana je osnovna teme Andrićeve proze o ljudskoj
tragičnosti. Ova tema ima svoje izvore u Andrićevim poetskim proživljavanjima
ljudskog života i ljudske sudbine, kao i u njegovim meditacijama o čovjeku i
njegovom životu u njegovoj prvoj zbirci poetske proze, u "Ex Pontu".
Ali poruka djela ne govori nam da treba da se povučemo već upravo suprotno. Ako
smo već konstatovali stalno prisustvo zla i nepravde i da naše postojanje nema
opravdanja, na čovjeku nije da to pesimistički i bez reagovanja prihvati, već
da kao lucidno i pred sobom odgovorno biće traži put za unošenje više pravde i
dobra u ovaj svijet. To je put ljudskog dostojanstva kojim je krenuo i Ćamil,
ali ga je stihija divlje sile ubacila u Prokletu avliju.
1954. objavljuje Prokletu avliju, oveću pripovijest. Za razliku
od njegovih romana, radnja se ne zbiva u Bosni, nego se tek spominje u
sjećanjima fra Petra, zatvorenika carigradskog zatvora. Prokleta avlija je
zapravo sinegdoha sveukupnog življenja, iskazana putem raznorodnih likova: tu
je židov Haim iz Smirne kojeg je "njegova gordljivost i dovela
ovamo", zatim krivotvoritelj Zaim koji u biti "mašta o mirnom životu
sa savršenom ženom", pa Kirkor, poglavar velike armenske obitelji koja je
pronevjerila dragocjenosti iz državne kovnice novca, tu su bugarski trgovci
koji su po prilici isto tako nevini kao fra Petar. A tu je i otmjeni turčin
Ćamil-efendija iz Smirne, koji je središnji lik pripovijetke. Nad svima njima
lebdi lik upravitelja, Latifage, pa čak i onda kada nije nazočan. Zovu ga još i
Karađoz, vjerojatno po osobi iz turskog kazališta lutaka, iako ta riječ prema
Klaićevu rječniku stranih riječi znači i ciganina i crnookog čovjeka pa i
lakrdijaša. Radnja "Proklete avlije" zbiva se u 19.stoljeću, ali nas
upravo priča o Džemu koju kazuje Ćamil odvodi u daleku prošlost. Likom Ćamil-efendije
i njegovom sudbinom "Prokleta avlija" postaje politička pripovijest.
Ivo Andrić je u avliji o karakterima njezinih zatočenika i o njihovu ponašanju
nedvojbeno pisao iz svog vlastitog iskustva. Živio je u razdoblju u kojem se
uvijek pitalo "sa kojim ciljem i za čiji račun" tko što radi, kao što
su okrutni Ćamilovi istražitelji pitali tog tankoćutnog mladića. Oslikavajući
usud Ćamil-efendije Andrić je zapravo dao portret svoga vremena. Što se stila
tiče, njegova metafora, slika, rima, njegove rečenice i svaka riječ, uvijek je
ugrađena na pravom mjestu. Jezik mu se odlikuje ekonomičnošću, čistoćom i
jednostavnošću.
Tematika u Andrićevim djelima
Andrić se u većini
svojih djela vraća daleko u prošlost. Njegove su teme iz povijesti Bosne pod
okupacijom turaka, a kasnije Austro-Ugarske. Sve su njegove priče vezane uz
događaje na bosanskoj zemlji, ali Andrić ne prikazuje obične povijesne priče
već što tajnovitije i čudnije priče. No glavni zadatak odnosno njegova želja je
u tome da prikaže bit čovjekove egzistencije, njegove borbe za opstanak i borbe
za bolji život, njegovo veselje, njegovu bol i tugu. On opisuje čovjekovu
sudbinu koja je pod vladavinom turaka i Austro-Ugarske crna, tmurna, teška.
Iako je tematski bio vezan za Bosnu u nekim djelima i u nekim likovima Andrić
opisuje općeljudske i općeživotne slike.
Stil pisca
Ivo Andrić jedan je od najvećih hrvatskih pisaca i jedini
dobitnik Nobelove nagrade za književnost. Njegova je umjetnost izrazito epska i
baš je to najveća privlačnost njegove umjetnosti, no da bi se ta epičnost
postigla nezaobilazan je Andrićev klasičan i star izraz, možda čak i
"zastario" u najplemenitijem značenju riječi.
Početkom 20-ih godina opredijelio se za srpsku literaturu tj.
ekavicu, što je činio velik broj hrvatkih pisaca kako bi naglasili
jugoslavensko jedinstvo. No nakon atentata na Radića 1928. godine većina se
pisaca u znak protesta vraća materinjem jeziku i svoja djela ijekavizira. Jedan
od rijetkih pisaca koji je i dalje pisao ekavicom bio je Ivo Andrić, no to nije
razlog da se odreknemo Andrićeva doprinosa hrvatskoj književnosti. S jezične
strane Andrić je izrazito ijekavac, a koristio se ekavicom radi ritma i
harmonije.
__________________________________
Ivo Andrić - Prokleta avlija
Književni rod - epika
Književna vrsta - roman
Mesto radnje - Carigradski zatvor.
Vreme radnje - Nije definisano, ali po opisanim zbivanjima da se
naslutiti da je kraj 18-og i početak 19-og veka.
Tema - Kako je fra-Petar video i doživeo carigradski zatvor pred
raspad osmanske imperije.
Ideja - Njegoš bi rekao: "Kome zakon leži u topuzu, tragovi
mu smrde nečovještvom". A može i ovako: Kad se vlast boji naroda, onda se
drži devize: "Lakše je i bolje sto nevinih uhapsiti i zlostavljati, nego
za jednim krivcem tragati po carigradskim budžacima. Jer svi su krivi, makar i
u snu, kako kaže Karađoz, upravnik carigradskog zatvora". Ili, ona
narodna: - Nije težak zatvor, nego zatvorenici.
Fabula
Inventar - Andrić u uvodu priče slika zimu sa posebnim akcentom
na dubok sneg koji je izmenio krajolik, pa se malo groblje gotovo sakrilo; vide
se još nejasni tragovi uske staze od pogrebne povorke koja je ispratila
fra-Petra. Tragovi ilovače oko sveže humke asociraju na ranu u snežnoj belini.
U nekoliko crta pisac daje grub portret pokojnika. Ovde izdvaja dve njegove
karakterne osobine: strasno je trošio manastirski novac za kupovinu raznog
alata, a umeo je zanimljivo da priča o svom boravku u Prokletoj avliji gde je
ni kriv, ni dužan dospeo, kao i mnogi drugi. Još nekoliko škrtih rečenica
istrgnutih iz dijaloga fratara Mije Josića i mlađeg fra-Rastislava dok popisuju
zaostavštinu pokojnog fra-Petra, koji je, ustvari, narator daljeg toka
zbivanja.
Fra-Petrova ispovest - Deposito, kako su mornari raznih
narodnosti nazivali varošicu od zatvorenika i stražara, poznatiju kao Prokleta
avlija, mesto je gde dolazi i prolazi sve što se svakodnevno
pritvara i hapsi u Carigradu. Kriv ili nevin carigradskoj policiji je svejedno.
Oni smatraju da je lakše iz Proklete avlije nevina čoveka pustiti, nego za
krivcem tragati. Tako se Avlija puni i prazni. U njoj ima sitnih i krupnih
prestupnika, "od dečaka koji je ukrao grozd ili smokvu do svetskih
varalica i opasnih obijača; ima nevinih i nabeđnih, maloumnih i izgubljenih,
ili omaškom dovedenih iz Carigrada i iz cele zemlje." Sledi faktografski
opis raznih prestupnika od ubica, te mučenika svih vrsta do političkih
zatvorenika. Nakon toga pisac slika samu Avliju. Petnaestak prizemnih i
jednospratnih zgrada povezane su visokim zidom. U dvorištu nepravilnog oblika
dva kržljava drveta, nešto kaldrme oko zgrade gde su stražari; sve ostalo je gola
zemlja jer trava ne stigne da poraste od silnog gaženja stanovnika ove neobične
varošice. Da upotpuni dekor ove svojevrsne pozornice, Andrić bojama dodaje
zvučne efekte što ih vikom, pesmom, jaucima i psovkama stvaraju zatočenici, a
zatim i neprijatni miris truleži koji donosi nezdravi južni vetar sa obližnjeg
mora. Opšta slika meteži i sučeljenih uprotnosti navodi na zaključak da bi ovde
normalan čovek posle izvesnog vremena morao da poludi.
E, baš tu doveden je naš junak sa početka priče: fra-Petar. Nekako
ubrzo po njegovom dolasku u Carigrad policija je uhvatila jedno pismo upućeno
austrijskom internunciju. U pismu se opširno govorilo o stanju crkve u
Albaniji, o progonu sveštenika i vernika. Kako u to vreme osim fra-Petra drugih
fratara u Carigradu nije bilo, policija je uhvatila njega. O tom vremenu često
je fra-Petar pričao mlađim fratarima sve do smrti. Iz galerije likova na
pozorište Proklete avlije fra-Petar prvo dovodi izvesnog Zaima. "To je
omalen i pognut čovek bojažljiva izgleda, koji govori tiho, ali sigurno i
oduševljeno..." Radi se o običnom lažovu koji je bajagi proputovao pola
sveta, ženio se nebrojeno puta da tačno ni sam ne zna (jer uvek izmišlja). Sa
nekim od tih svojih žena usrećio se, dok su ga druge odvodile na stramputicu.
Traži skupinu zatvorenika i počinje priču. Nekim je dosadan jer se ponavlja.
Neki poput atlete dobace: "Ah, šta tu žena, žena! Kad ugasiš sveću, svaka
je jednaka." Kad neko iz grupe slušalaca dobaci: "Što ti nisi najurio
tog svog otrova, nego da ti bežiš..." - Zaimaga se pravda, a onaj će ti
opet: "Ah, šta! Najurio bih ja nju, pa sve da joj je sunce među nogama, a
mesec na trbuhu." Priča Zaim tako dok se društvo ne raziđe, a onda traži
novu publiku. Naravno, i on je u Prokletoj avliji "ni kriv, ni dužan",
a zapravo uhvaćen je više puta da rastura lažan novac. Iza Zaima, fra-Petar na
pozornicu postavlja upravnika ove čudne i strašne ustanove - Latifagu, zvanog
Karađoz.
Taj nadimak mu je odavno postao pravo i jedino ime. Pod tim
imenom je poznat i van zidina Proklete avlije, i svojim izgledom i osobinama je
njeno oličenje. Otac mu je bio nastavnik u nekoj vojnoj školi. Oženio se u
zrelim godinama i dobio jedino dete sina. Dete je do četrnaeste godine bilo
bistro i volelo knjigu kao i otac, ali se posle izopačilo i uhvatilo lošeg
društva. Promenio se i fizički. Naglo se raskrupnjao i ugojio. počeo se družiti
sa kockarima, pijancima i pušačima opijuma, pa je dospeo i u zatvor.
Zahvaljujući prijateljstvu sa upravnikom policije, otac ga je izbavio. A onda
je upravnik predložio da je za mladića najbolje da ga uzme u svoju službu. Tako
je Latifaga postao policajac. Malo-pomalo momak je postao uzoran stambolski
policajac, pre svega zahvaljujući činjenici da je dobro poznavao prestupnike.
Nemilosrdno se okomio na svoje bivše "drugare". Snalažljiv i uspešan
u svom poslu da preko doušnika otkrije krupnije prestupnike za desetak godina
dogurao je do zamenika upravnika Avlije. Kad je stari upravnik umro zbog srčane
kapi, Latifaga je bio jedino moguće rešenje. Kad je njegov otac umro za vreme
prve godine vladavine u Avliji, Karađoz je prodao lepu očinsku kuću i kupio
imanje u blizini Proklete avlije.
Samo njemu znanim puteljcima iznenada bi se pojavio u
"prihvatilištu" i isto tako iznenada nestajao tako da ni stražari, ni
zatvorenici nisu znali kad ih i da li ih tajno posmatra. Od početka Karađoz je
"radio iznutra". Poznavao je dobro zatvorenike, a još bolje stražare.
Po svom načinu rada bio je mnogo gori od prethodnih upravnika, a ponekad bolji
i čovečniji. "Šta je? Ti još ovde čmavaš? Phi! Nego dede, kako je ono
bilo?" Tako je počinjao razgovor, ali se ishod nikad nije mogao naslutiti.
"Šta veliš, ni kriv ni dužan nisi? Ih, kud mi to kaza baš sada, pobogu
čoveče. Phi, phi, phiii! Da si rekao da si kriv, još sam mogao da te pustim,
jer ovde krivih ima mnogo. Svi su krivi. Ali baš nam jedan nevin treba. I zato
te ne mogu pustiti. Desi se da nekad rodbina bogatog mladića, koji je uhvaćen zajedno
sa svojim rđavim društvom, dođe da moli Karađoza da ga pusti, jer je nevin. A
on izmeni izgled lica i učtivo se obrati moliocima: - Jeste li vi rekli onima
koji su ga uhapsili da je nevin? - Jesmo, dakako da smo rekli, ali... - E, to
ste pogrešili. Phi, phi, phiii! To ne valja. Jer baš sad hvataju nevine, a
puštaju krive... Ali Karađoz će već sutradan prelazeći Avliju sresti onog prvog
"nevinog" i nastaviti razgovor od pre tri nedelje: - Phi! Šta ti
misliš, dokle ćeš ovde da smrdiš?...Kupi prnje i da te moje oči više ne vide. U
prvi mah nesrećnik skamenjen od iznenađenja, prikupi snagu i brzo klisne iz
Avlije, ostavljajući "prnje" da se zatvorenici i čuvari otimaju o
njih. Fra-Petar je često i mnogo pričao o Karađozu, uvek sa pomešanim osećanjem
ogorčenja, ali i nehotičnog divljenja sve u želji da rečima što bolje prikaže
sliku tog čudovišta. Često se o Karađozu rasprava vodila i u samom Stambolu
zbog pritužbi viđenijih i imućnijih ljudi, ali je on uprkos svemu ostajao, jer
je kao takav bio neophodan carevini. "Sav taj prestonički svet poroka i
nerada smatrao je Karađoza svojim; on je bio njihov "krmak",
"stenica i krvopija", "pas i pasji sin", ali njihov."
Iza kulisa - Nije težak zatvor, kaže narod, nego zatvorenici!
Ovo zna i fra-Petar, pa je prvih dana, koji su u svakoj novoj sredini -
najteži, a kamoli u zatvoru, potražio skriven kutak iza srušenog odžaka
prostrane ćelije. Tu su već bila dva bogobojažljiva Bugarina. Bez mnogo reči
odobrili su prisustvo čoveka iz Bosne u građanskom odelu. Fra-Petar je po
njihovom izgledu zaključio da su imućni ljudi, i da su "prolaznici"
kao i on. Ni sa kim se nisu družili, a čudili su se što takav čovek, kao što je
bio fra-Petar, prilazi raznim skupinama da sluša razgovor. Posle nekoliko dana
u njihovo boravište stigao je novajlija, mlad čovek, bledunjavog, podbulog
lica, lepo odeven. Bugari su izmenjali poglede međusobno, a onda sa fra-Petrom.
Strelovit nemi izraz negodovanja, jer pridošlica je bio Turčin. Ispostavilo se,
pak, da on nije ohol, ni odbojan kao što bi mogao biti. Zvao se ĆAMIL. Za
razliku od ćutljivih Bugara, Ćamil efendija bio je sušta suprotnost, što je
fra-Petra ornog na pričanje - obradovalo. Družili su se i van ćelije u
dvorištu. Imali su mnogo zajedničkih tema, osim knjige, jer čitali su različitu
literaturu.
Posebno osveženje za fra-Petra bila je činjenica da su obojica
govorili italijanski. Međutim, ako se njihov dijalog bolje prostudira, dođe se
do zaključka da je pričao fra-Petar, a Ćamil efendija njegove tvrdnje odobravao
sa "da, da". Ovo prijatno druženje prekinuto je kad su Ćamil
efendiju, na intervenciju viših vlasti, stražari odveli u mnogo bolju ćeliju u
zgradi gde su stanovali čuvari. Fra-Petar je bio neveseo, pogotovo kad im u
svitanje narednog jutra stiže nov zatvorenik. Bio je to mršav, tanak čovek,
neobrijan i sav zapušten, crne kovrdžave kose. Izvinjavao se brzo i mnogo,
kaže, ne bi hteo da smeta, ali se morao skloniti od lupeža među bolje ljude.
Zvao se Haim, a bio je Jevrejin iz Smirne. Atmosfera se razvedri kad pomenu
Ćamil efendiju. Tad laknu i Bugarima, a fra-Petar navali na došljaka da priča o
Ćamil efendiji. a bio je Jevrejin iz Smirne. Atmosfera se razvedri kad pomenu
Ćamil efendiju. Tad laknu i Bugarima, a fra-Petar navali na došljaka da priča o
Ćamil efendiji.
Ćamil je sin Grkinje i Turčina, pričao je Haim, ističući čudesnu
lepotu žene. I baš kao u narodnoj baladi "Ženidba Milića barjaktara"
i ovde se javlja motiv "urokljive" lepote da odgonetne zlu sudbinu ne
samo ove žene, nego i njene dece. "Udali su je u sedamnaestoj godini za
Grka, teškog bogataša. Imali su samo jedno dete, žensko. Kad je devojčici bilo
osam godina, bogati Grk je naprasno umro." Njegovi rođaci su hteli da
prevare mladu udovicu i zakinu što više od imetka. Otputovala je čak u Atinu da
spasi nešto imovine. Dok se brodom vraćala, naprečac joj umre i ćerka. Mornari,
zbog sujeverja i nekih propisa, tajno u more bace kovčeg sa mrtvom devojčicom,
a majci, koja je insistirala da dete sahrani, daju drugi kovčeg napunjen nekim
stvarima. Grkinja je obavila sahranu, dugo tugovala za detetom i svakodnevno
obilazila grob. I tek što je počela da pomalo zaboravlja svoj gubitak, dozna
istinu. Nesrećna žena je tek sad gotovo izludela od žalosti. Htela je da se
baci u more za ćerkom, pa su morali da je zatvaraju. Ogorčena na svoje rođake i
sunarodnike, odbila je mnoge prosioce i posle nekoliko godina udala se na opšte
iznenađenje za bogatog od nje puno starijeg Turčina Tahirpašu.
- A brak mlade Grkinje sa šezdesetogodišnjakom pašom bio je,
pored svih kletvi grčkih žena i popova, ne samo srećan, nego i plodan. Za prve
dve godine rodilo im se dvoje dece, prvo ćerka, pa sin. Ruku na srce, u ovom
navodu ima mnogo ironije kad se zna da im je ćerka umrla u petoj godini, a dve
godine kasnije smrt došla kao izbavljenje za majku i da je Ćamil, kako narod
kaže, pomutio razum. Ćamil je, priča Haim, bio lep (na majku) i pametan i dobro
razvijen, prvi plivač među drugovima i pobednik u svim rvanjima. Ali, vrlo rano
je zapostavio igre i druženje sa vršnjacima, i okrenuo se knjizi i nauci i u
tom opredeljenju dobio očevu podršku.
Posle smrti starog Tahir-paše, nuđeno mu je da se spremi za
državnu službu, ali je on odbijao. Iako u početku mnogo nije mario za žene,
zaljubio se u lepu mladu Grkinju, kao Aleksa Šantić u Eminu, smo je ovde ljubav
bila uzvraćena. I nesrećni mladić hteo je da je uzme za ženu kao što je njegov
otac uzeo njegovu majku. Međutim, roditelji su bili protiv, a podržavala
ih je cela grčka opština, jer im je izgledalo da i mrtav Tahir-paša otima i
drugu Grkinju. Devojku su na silu udali za Grka izvan Smirne (Izmira). Posle
toga Ćamil je dve godine proveo na studijama u Carigradu. Kad se vratio,
izgledao je starije nego što jeste. Sa 24 godine bio je mlad i bogat osobenjak.
Putovao je u Egipat i na ostrvo Rod. Družio se samo sa ljudima od nauke bez
obzira koje su vere i porekla. A po Smirni su počele da kruže glasine da su
Tahirpašinom sinu knjige udarile u glavu.
Kad je u društvu otmenih mladića na jednoj terasi neko pomenuo
Ćamila, jedan njegov drug je rekao da Ćamil do u sitnice proučava vreme
Bajazita II, naročito život Džem-sultana i da je zbog toga putovao u Egipat, na
Rod i da se sprema da putuje u Italiju i Francusku. Devojke su pitale ko je taj
Džem-sultan, a taj mladić je objasnio da je to Bajazitov brat koji je u borbi
za presto izgubio i pobegao na Rod i predao se hrišćanskim vitezovima. Posle
toga hrišćanski vladari su ga držali u ropstvu i koristili ga protiv osmanske
carevine. Tamo je i umro, a Bajazit je telo preneo i sahranio u Brusi. Tad se u
razgovor umešao jedan vetropir i rekao da se Ćamil posle svoje nesrećne ljubavi
prema lepoj Grkinji, isto tako nesrećno zaljubio u istoriju. "On je
potajni Džem." Tako se i ponaša prema svemu oko sebe, pa ga bivši drugovi
u razgovorima sa podsmehom i žaljenjem nazivaju Džem-sultan. Ova sprdnja u
nešto izmenjenoj formi dopre i do ušiju izmirskog valije, koji je bio revnosan
činovnik, tupoglav i bolesno nepoverljiv čovek. Iako se radilo o dalekoj
prošlosti, sama činjenica da i sadašnji sultan ima brata kog je proglasio maloumnim
i drži u zatočeništvu, bila je dovoljno jak razlog za Ćamilovo hapšenje.
Uzalud je izmirski kadija pokušao da objasni valiji da je reč o
istoriji, da je momak "bez poroka, da svojim načinom života može poslužiti
kao primer dobrog mladića i pravog muslimana, da je zbog nesrećne ljubavi pao u
neki zanos i melanholiju i sav se predao nauci i knjizi, a ako je u tom možda
preterao, da na to treba gledati pre kao na bolest, nego kao na neko rđavo i
zlonamerno delo..."
Haimova paranoja, povratak Ćamila - Fra-Petar je opet obilazio
dvorište u na di da će sresti Ćamila. S vremena na vreme prilazio mu je Haim,
koji je već bio napustio njihovo zajedničko boravište i sklonio se na još
skrovitije mesto. Fra-Petru je u poverenju objasnio da je to učinio jer sumnja
da su Bugari špijuni. Fra-Petar se nasmejao, jer su se Bugarski trgovci, takođe
borili sa sopstvenim strahovima. Haim se malo umirio, ali bi ubrzo potom
šaputao o drugom šijunu. - Prođi se, Hajmo, toga i ne govori to nikom. - Znate.
ja to samo vama. - Ama nemoj nikom, pa ni meni, branio se fra-Petar. Međutim,
nije vredelo, Haim bi priznavao da se prevario za tog i tog, ali je i dalje
nalazio nove špijune. Prošla su dva dana, a od Ćamila ni traga. Za Haima je to
bilo normalno, jer je znao da dok ispitivanje zatvorenika traje, ne puštaju ga
van ćelije. I bio je u pravu. Jednog jutra, dok je fra-Petar prvo slušao
prepirku nekih kockara, a potom i Zaimovo brbljanje o ženama kakve su Jermenke,
što se ne peru nedelju dana, ili Čečenke, koje jednog sagovornika podsećaju na
letnji dan, pojavi se Ćamil. "Mladić je bio primetno smršao, kao isceđen.
Tamni kolutovi oko očiju jači, a lice sitnije, sa nekim tankim i lepršavim
osmehom koji kao da ga obasjava odnekud spolja i daje mu izraz lake
zbunjenosti." I razgovor poteče između neobičnih prijatelja: Turčina iz
Smirne i hrišćanina iz Bosne. Samo ovog puta, pričao je i Ćamil, doduše, ništa
drugo do istoriju Džem-sultana.
Džem-sultan - Ćamilova priča o Džem-sultanu, iako sa više
pojedinosti, za današnjeg čitaoca je čist gubitak dragocenog vremena, je to je
već treće ponavljanje, pa ako je i od nobelovca - mnogo je. To je, ustvari,
drevna priča o dva brata koji se međusobno bore za prestiž - od biblijskih
Avelja i Kaina do evo ovde Bajazita II i Džema. Jedina novost ovog epskog
ponavljanja je poreklo zavađene braće. Bajazit II rodio se dok im je otac
Mehmed II bio samo prestolonaslednik, od majke ropkinje, a Džem je rođen kad je
otac već postao sultan od majke knjeginje iz Srbije. "Bajazit je bio
crnomanjast, visok, malo pognut, sabran i ćutljiv, a Džem krupan, plav i
snažan, plahovit i nemiran... Pored toga bio je dobar plivač, atlet i lovac...
Znao je grčki i čitao italijanski." Kad je došlo do sukoba među njima
Bajazit je imao 34, a Džem deset godina manje. U trci za upražnjeno mesto na
prestolu Bajazit je bio brži i veštiji, i pobedio uprkos činjenici da je Džem
imao više pristalica. I da skratimo: Posle poraza Džem beži u Egipat sa majkom
i otud organizuje nov pohod, bez uspeha. Zatim se predaje hrišćanskim vitezovima
na ostrvu Rod. Odatle, protiv svoje volje prebačen je u Rim, Francuska, ponovo
Italija (Napulj) gde se razboleva i za nekoliko dana umire. Bilo je sumnje da
ga je Rodrigo Bordžija, poznat kao papa pod imenom Aleksandar VI.
Dva zavađena sveta - Za fra-Petra Ćamilova priča o Džem-sultanu
figurativno rečeno svodi se na dva zaraćena sveta "između kojih nema i ne
može biti dodira, ni mogućnosti sporazuma." Između ta dva sveta
stoji Džem u zavadi sa oba. Carev sin, carev brat, car i sam po svom ubeđenju
najnesrećniji je čovek na svetu. Prevaren i izdan i odvojen od svojih i od
prijatelja. Ono što je fra-Petra začudilo jeste činjenica da je Ćamil priču o
Džemu sve češće nastavljao da priča u prvom licu jednine, kao da priča svoje
doživljaje. Kanio se više puta da ga vrati u stvarnost, u svet razuma, ali bi
na kraju odustajao. I kad je konačno odlučio da to pričanje u prvom licu
prekine, Ćamil se nije pojavio, ni drugi, ni teći dan. Paranoik Haim, koji je u
Avliji bio neka vrsta "radio Mileve" došao je oko podne i rekao da se
sa Ćamilom "desilo nešto što ne valja".
Nestanak Ćamila - Te noći u Ćamilovu ćeliju su došla dva
policajca: jedan debeli, a drugi mršavi i gluplji. Ispitivanje je započeo
debeljko i rekao da je prvo saslušanje formalnost, a da sad treba da se sazna
prava istina. Na pitanje za koga je Ćamil efendija sakupljao podatke o
Džem-sultanu, i do u sitnice razrađivao način na koji se ostvaruje plan o
pobuni protiv zakonitog vladara, Ćamil je odgovorio: - Za sebe, ni za kog
drugog. I što se Ćamil trudio da dokaže kako u tome nema nikakve zle namere,
toliko su policajci više navaljivali, naročito onaj gluplji. I Ćamil je priznao
da je istovetan sa Džem-sultanom. - Ja sam to! rekao je još jednom tihim glasom
i spustio se na stolicu. Kad se mršavi policajac usudio da stavi ruku na
Ćamilovo rame, nastala je tuča. U gužvi je oboren momak zajedno sa svetiljkom
koju je držao, i kad je uspeo da se izvuče iz ludog klupka, istrčao je napolje
i uzbunio ceo čardak. Od tog momka se i doznalo za događaj u Ćamilovoj ćeliji.
Sve sam ludak - Haim je i ovog puta predvideo dva moguća ishoda
Ćamilovog nestanka: Ako je u tuči on dobio batine, biće prebačen Timarhanu gde
se zatvaraju duševno oboleli. Međutim, ako su policajci iskrvavili (a izgleda
da je tako), onda su ga ubili i biće sahranjen u grobu sa belim kamenom bez
potpisa. Fra-Petar su uplašio da će on ići na saslušanje zbog druženja sa
Ćamilom, ali posle dva-tri dana bi jasno da od toga nema ništa. Bilo mu je
dosadno bez Ćamila jer mogao je jedino da sluša Zaimove priče o ženama, pa je
od stražara traćio da nešto radi, da popravi mlin za kafu ili sat, ali i sam je
uvideo koliko je "istrčao" kad mu jedan od stražara reče: - Ono biva
da neki nabavi krišom turpiju, ili dlijeto, kako bi lakše odavde izašao, ali da
ih mi sami nekom dajemo, to ne biva." Kasnije bi fra-Petar u prvoj fazi
ludila kroz dim od cigare sretao Ćamila i sa njim dugo, kao s priviđenjem,
razgovarao, a onda se naglo vraćao u stvarnost i shvatao da je sam. Jednog dana
pustiše i onih dvojicu bugarskih trgovaca kući, i oni mu na rastanku poželeše
istu sreću. I zaista drugog jutra dok se zora i nebo iznad Carigrada kupalo u
raskošnoj lepoti od mladog zatvorenika iz kola koje se oko njega vrzmalo, dobi
ceduljicu gde je na turskom pisalo da će uskoro biti slobodan. Istina da su ga
narednog jutra prozvali, ali to nije bio odlazak u slobodu , nego progonstvo u
Akru.
Ipak ima i pametnih - Tamo je upoznao jednog debeljušnog
hrišćanina, obrijane glave koji je tako uspešno imitirao Karađoza da su se svi
grohotom smejali. Bio je politički zatvorenik i mnogo pametniji no što bi se na
prvi pogled moglo zaključiti. Šali se, šali, a onda sedne uz fra-Petra i kaže:
- Ah, dobar je, dobar Karađoz. - Kako dobar, jadna mu dobrota! - kaže
fra-Petar. - Ne, ne to je pravi čojek na pravom mjestu u današnje vrijeme, i
onda šapatom dodaje: "Ako hoćeš da znaš kakva je neka država i njena uprava,
i kakva im je budućnost, gledaj samo da saznaš koliko u toj zemlji ima čestitih
i nevinih ljudi po zatvorima, a koliko zlikovaca i prestupnika na slobodi. To
će ti najbolje kazati."
Epilog - Osam meseci
ostao je fra-Petar u Akri. I tek tada je na zauzimanje svojih fratara i nekih
uglednih Turaka pušten i vratio se u Bosnu. "I tu je kraj. Nema više
ničeg. Samo grob među nevidljivim fratarskim grobovima, izgubljen poput
pahuljice u visokom snegu što se širi kao okean i sve pretvara u hladnu pustinju
bez imena i znaka..."
Citat - Ako hoćeš da
znaš kakva je neka država i njena uprava, i kakva im je budućnost, gledaj samo
da saznaš koliko u toj zemlji ima čestitih i nevinih ljudi po zatvorima, a
koliko zlikovaca i prestupnika na slobodi. To će ti najbolje kazati.
Likovi
Zaim - to je omalen i
pognut čovek bojažljiva izgleda, koji govori tiho, ali sigurno i oduševljeno...
Radi se o običnom lažovu koji je bajagi proputovao pola sveta, ženio se
nebrojeno puta da tačno ni sam ne zna (jer uvek izmišlja). Sa nekim od tih
svojih žena usrećio se, dok su ga druge odvodile na stramputicu. Traži skupinu
zatvorenika i počinje priču. Naravno, i on je u Prokletoj avliji "ni kriv,
ni dužan", a zapravo uhvaćen je više puta da rastura lažan novac.
Latifaga zvani Karađoz -
taj nadimak mu je odavno postao pravo i jedino ime. Pod tim imenom je poznat i
van zidina Proklete avlije, i svojim izgledom i osobinama je njeno oličenje.
Otac mu je bio nastavnik u nekoj vojnoj školi. Oženio se u zrelim godinama i
dobio jedino dete sina. Dete je do četrnaeste godine bilo bistro i volelo
knjigu kao i otac, ali se posle izopačilo i uhvatilo lošeg društva. Promenio se
i fizički. Naglo se raskrupnjao i ugojio. počeo se družiti sa kockarima,
pijancima i pušačima opijuma, pa je dospeo i u zatvor. Zahvaljujući
prijateljstvu sa upravnikom policije, otac ga je izbavio. A onda je upravnik
predložio da je za mladića najbolje da ga uzme u svoju službu.
Tako je Latifaga postao policajac. Malo - pomalo momak je postao
uzoran stambolski policajac, pre svega zahvaljujući činjenici da je dobro
poznavao prestupnike. Nemilosrdno se okomio na svoje bivše "drugare".
Snalažljiv i uspešan u svom poslu da preko doušnika otkrije krupnije
prestupnike za desetak godina dogurao je do zamenika upravnika Avlije. Kad je
stari upravnik umro zbog srčane kapi, Latifaga je bio jedino moguće rešenje.
Tako je postao Gospodar Avlije.
Ćamil efendija -
Mlad čovek, bledunjavog, podbulog lica, lepo odeven. Bio je sin Grkinje i
Turčina, ali nije ohol, ni odbojan kao što bi mogao biti. Zaljubio se u
Grkinju. Ljubav je bila obostrana, ali su devojku na silu udali za drugog.
Ćamil je za utehu otišao na studije u Carigrad. Kad se vratio, izgledao je
starije nego što jeste. Sa 24 godine bio je mlad i bogat osobenjak. Putovao je u
Egipat i na ostrvo Rod. Družio se samo sa ljudima od nauke bez obzira koje su
vere i porekla. A po Smirni su počele da kruže glasine da su Tahirpašinom sinu
knjige udarile u glavu. Proučavao je istoriju sa posebnom pažnjom život
Džem-sultana, brata Bajazita II. Toliko se udubio u tu ličnost da su ga u
društvu, sprdnje radi prozvali Džem-sultan. Priča je doprla do ušiju
carigradske policije, i tako je nesrećni mladić dospeo u "Avliju".
Haim - Bio je to
mršav, tanak čovek, neobrijan i sav zapušten, crne kovrdžave kose. Izvinjavao
se brzo i mnogo, kaže, ne bi hteo da smeta, ali se morao skloniti od lupeža
među bolje ljude. Zvao se Haim, a bio je Jevrejin iz Smirne.
________________________________
Ivo
Andrić je rođen 9. oktobra 1892. godine u Dolcu pored Travnika u
tadašnjoj Austro - Ugarskoj. Matične knjige kažu da mu je otac bio Antun
Andrić, školski poslužitelj, a mati Katarina Andrić (rođena Pejić) i da je
kršten po rimokatoličkom obredu (Andrić se najveći deo svog života izjašnjavao
kao Srbin). Detinjstvo je proveo u Višegradu gde je završio osnovnu školu. Andrić 1903.
godine upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosansko - hercegovačku
srednju školu, a slovensku književnost i istoriju studira na filozofskim
fakultetima u Zagrebu, Beču, Krakovu i Gracu. U gimnazijskim danima Andrić je
bio vatreni pobornik integralnog jugoslovenstva, pripadao je pokretu
Mlada Bosna i bio je strastveni borac za oslobođenje južnoslovenskih naroda od
austrougarske vlasti. Svoju prvu pesmu U sumrakobjavio
je 1911. godine u Bosanskoj vili. Naredne godine započeo je studije na
Mudroslovnom (filozofskom) fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu.
Školovanje je nastavio u Beču, a potom u Krakovu gde ga zatiče Prvi svetski
rat.
Po izbijanju rata vraća se u zemlju. Odmah po dolasku u Split,
sredinom jula, austrijska policija ga hapsi i odvodi u Šibenik, a potom u
mariborsku tamnicu u kojoj će, kao politički zatvorenik, ostati do marta 1915.
godine. Među zidovima mariborske tamnice, u mraku samice, "ponižen do
skota", Andrić intenzivno piše pesme u prozi. Po izlasku sa robije,
ondašnje vlasti određuju Andriću kućni pritvor u Ovčarevu i Zenici u kojem
ostaje sve do leta 1917. godine. Andrić je imao veoma uspešnu diplomatsku
karijeru: godine 1920. postavljen je za činovnika u poslanstvu u Vatikanu, a
potom je radio kao diplomata u konzulatima u Bukureštu, Trstu i Gracu. U to
vreme objavio je zbirku pesama u prozi Nemiri -
pripovetke Ćorkan
i Švabica, Mustafa Madžar, Ljubav
u kasabi zatim se ređaju Put Alije Đerzeleza i Pripovetke.
U junu 1924. godine u Gracu je odbranio doktorsku tezu Razvoj
duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine. Tokom
1927. godine radio je u konzulatima u Marseju i Parizu, a naredne godine u
poslanstvu u Madridu. Iste godine objavljena je njegova pripovetka Most
na Žepi. Od 1930. do 1933. godine bio je sekretar stalne
delegacije Kraljevine Jugoslavije pri Društvu naroda u Ženevi. U to vreme
objavio je prvi deo triptiha Jelena, žena koje nema.
Godine 1954. postao je član Komunističke partije Jugoslavije i
prvi predsednik Saveza književnika Jugoslavije. Prvi je potpisao Novosadski
dogovor o srpskohrvatskom književnom jeziku. Te godine štampao je u Matici
srpskoj roman Prokleta
avlija. Pisao je i eseje o Njegošu, Goji itd. Poslije drugog
svjetskog rata Andrić objavljuje svoja najzrelija djela: Gospođica, Travnička
kronika i Na Drini ćuprija te
nekoliko knjiga pripovijedaka u kojima se pored starih i već objavljenih
sukcesivno pojavljuju nove. Ivo Andrić je pisac velikog zamaha. Iako je po
osnovnoj koncepciji realist, on se ne zadovoljava isključivo realističkim
slikanjem, nego mu ono služi samo kao sredstvo da mirno i kontorlirano istakne
u naoko običnim zbivanjima njihovu fantastiku i simboliku.
Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1961. zbog svog
celokupnog dotadašnjeg rada "o istoriji jednog naroda", prvenstveno
za roman Na
Drini ćuprija (1945).
Dobrica Ćosić u svojoj knjizi Piščevi zapisi 1969 - 1980.
prepričava, na sto osamdeset šestoj stranici, svoj "poslednji značajniji
razgovor" sa Andrićem i citira ga: - U Bosni vam je sada, Dobrice, ono što
je pokojni Kalaj snevao, a nije kao diplomata smeo da izgovori. U Bosni
pobeđuje Bošnjaštvo. Staro, a mlado. I neka da Bog da moja noga više nikad ne
kroči preko Drine... Inače, upravo je Ivo Andrić predložio
Ćosića za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti 1970. godine.
Ivo Andrić je umro 13. marta 1975. godine u Beogradu.
Ivo Andrić je umro 13. marta 1975. godine u Beogradu.