Friday, March 6, 2015

Marin Držić - Novela od Stanca

BILJEŠKA O PISCU :

O hrvatskom renesansnom komediografu Marinu Držiću nije se sačuvalo mnogo biografskih podataka . Rodio se on,vjerojatno ,g. 1508. u Dubrovniku , i odrastao u tom gradu u doba cvjetanja renesansne kulture i umjetnosti . Potječe iz pučanske obitelji , koja se borila s velikim financijskim teškoćama , imao je petero braće i šest sestara , a jedan Marinov brat bio je pznati dubrovački slikar Vlaho . U Dubrovniku je Marin polazio školu koju su pohađđali svi dubrovački mladići . Do svoje tridesete godine sudjelovao je zajedno s ocem i braćom u brojnim trgovačkim poslovima . Godine 1538. dobiva mjesto orguljaša u stolnoj crkvi , a iste godine dubrovačka mu je vlada odobrila novčanu pomoć te se on otputio na studij u toskanski grad Sienu . Godine 1541. izabran je za studentskog rektora . U Veneciji 1567. godine umire . Pokopan je u crkvi sv. Ivana i Pavla . Marin Držić stvorio je bogat i raznolik književni opus ,koji je nažalost , jednim dijelom izgubljen ili nepotpuno sačuvan. Mnoge njegove komedije došle su do nas tek u krnjem obliku , a za komediju Pomet znade se samo iz arhivskih podataka : prikazivala se g. 1548. u Dubrovniku . 

Držićeve stihom pisane pastirske igre Tirena, Venera i Adon , Džuho Kerpeta i Grižuha. Držićeve komedije Dundo Maroje , Arkulin , Skup Tripče de Utolče, Pjerin.

Podatke pronašla u: "Novela od Stanca" (str. 5 - 8)

BILJEŠKA O DJELU:

Novela od Stanca "Šala sa Stancem" kratka jednočinka u nekoliko prizora i u dvanaesteričkim sithovima . Djelo je farsa (kratka komediija,dramska igra ) prvi je put prikazana 1550 g. na svadbi Martolice Zamanjića. Djelo govori o mladim Dubrovčanima koji se žele zabavit u karnevalskoj noći. Susreću se sa starim Stancem koji je došao u Dubrovnik da proda jare i nešto sitnica . Držić je ovu kratku komediju savršeno složio i u ovoj je komediji iskazao lakovjernost . On je u ovoj komediji upotrijebio i vulgarnog humora :

STANAC 
" Kozle mi ! Bog te ubio ! Jeli tko ? Pomaga' !
----------------------------------------------------------------" (str. 44)

KOMIČNO U DJELU:
 

U ovom djelu pronašla sam nekoliko komičnih prizora kao što je razgovor između Vlaha i Miha tj. kada je Miho govorio kako izlazi iz kuće dok njegovi roditelji misle da on spava.

MIHO

" Bogme imam smješna oca !

Kuću mi zatvori , ma ja , kad večeram,
fengam poći leći gori ;a ja ti omjeram 
kako ću se kalat niz njeku funjestru
i, kad pođđu svi spat ,obučen se u pjastru;
čelatu na glavu , brokjer na bedru učas 
stavim , a rđđavu ovu mčinu na pas,
pak se niz konopac na ulicu kalam,
a mudri moj otac u odru mni da sam." (str. 24)

Još je jedan prizor koji mi se sviđđa a to je prizor kada Dživo govori Stancu kako je i on jednom došao u grad i kako je bio star a vile su ga pomladile . U tom se prizoru vidi lakovjernost ljudi.

DŽIVO

Jednjojzi Perlica, drugojzi Kitica,
tretjojzi Pavica, a Propumanica
četvrtoj biješe ime ; ma biješe Pavica
batesa nad svime ,koja penga lica.
S sobom me na dvore tej vile vodiše 
i mene do dzore slastima pojiše .
Svukoh se otada iz jak zmija ,
otpade mi brada ,idoše dlake tja ;
a mlada kožica lašti se na meni
kakono plitica na kojoj pisma ni.
Ja ostah mlad! Što ,mlad? Domaća mene već
ne poznavaše tad ni kt'jaše sa mnome leć;
veljaše :"Neću te! ti nijesi ki si bio !"
Ali 'oj kosti ćute! (str. 30 - 31)

FABULA 

UVOD:
Komedija započinje razgovorom izmeđđu Vlaha ,Miha i Dživa Pešice koji su izašli od kuće što njihovi roditelji nisu znali.

ZAPLET:
Zaplet započinje kada Dživo odluči napravit šalu starcu koji je došao u grad da proda jare i nešto robe . Starčeva želja je da se pomladi jer ima mladu ženu kod kuće.

VRHUNAC:
Dživo govori starcu kaok je i on jednom došao u grad ikako su ga vile pomladile . Stanac kad je to čuo odmah je poželi da i njega pomlade i poslušao je Dživa koji je lijepo isplanirao šalu tako što je maskirane vile skupio oko Stanca da mu otplešu kolo . Stanac u nadi da će se pomladit zaspe.

KRAJ:
Komedija završava tako što se Stanac probudi obrijan i bez kozleta . Tek je tada shvatio da je prevaren .

Federico Garcia Lorca Knjiga pjesama (Izbor iz poezije F. G. Lorce)

Bilješka o piscu

F. G. Lorca, španjolski pjesnik i dramatičar, rodio se 15. 6. 1899 u Fuenteroquenosu, Andaluzija, umro 19. 8. 1936. u Granadi. Studirao književnost i pravo, ujedno pokazuje interes za muziku, slikarstvo i kazališnu umjetnost. Godine 1921. izveden je u Madridu njegov dramski prvjenac Leptirove čarolije. Iste godine objavljujeLibro de poemas. Renome stječe zbirkom Cauciones 1927, godine i patriotskim komadom Mariana Pineda. Godine 1928. izlazi njegova najbolja knjiga stihova Romancero gitano (Ciganski romancero). U toj je zbirci dao sintezu španjolskih lirskih inspiracija (duh pučke poezije, kojim se nekada napajao Lope da Vega, i blistavu raskoš kojim se Gomgoneava jezika). Godine 1930. održava niz predavanja u SAD-u. Na povratku iste godine piše knjigu Pjesnik u New Yorku, u kojoj se nalazi čuvena oda Waltu Whitmanu. Od 1931. direktor je kazališne grupe “Barroco” koja obilazi sve španjolske pokrajine igrajući djela klasičnog teatra (Lope de Vega, Calderon, Cerevantes). U tom periodu sav se posvećuje pisanju za kazalište:
Don Cristobaldovo malo kazalište (1928); Čudesna obućarka (1930); Ljubav don Perimplina i Belise u ujakovu vrtu... 
U spomen svog prijatelja piše tužaljku Hanto per Ignacio Sanchez Mejias (1935). U augustu 1936. uhapsili su ga i streljali pripadnici Francove civilne garde. G. L. jedan je od najvećih španjolskih lirika uopće. U španjolskoj poeziji svoga vremena on je unio novi, moderniji izraz i dah istinskog lirizma. Andaluzijski slavuj skladno je spojio modernizam s tradicijom. U nas je mnogo prevođen i igran. Znatan je njegov utjecaj na naše mlado pjesničko pokoljenje. 

Podaci iz Enciklopedija leksikografskog zavoda, 
Hrvatski leksikografski zavod, Zagreb, 1967

Analiza dijela

Konjikova pjesma

Cordoba. 
Daleka i sama. 

Kobila crna, velika luna, 
masline u bisagama. 
Ako i znam pute, nikad
neću stići u Cordobu. 

I u ravni i na vjetru, 
kobila crna, crvena luna. 
Smrt na me vreba onamo
s kruništa kule Cordobe. 

Jao, duga li cesta!
Jao, vrli moj konjiću!
Jao, smrt me čeka prije
nego stignem u Cordobu!

Cordoba. 
Daleka i sama. 

Konjikova pjesma razvija temu nedostižnosti, smrti. Razvija je tako da ponavlja i izmjenjuje neke slike. Temeljni je motiv konjikova slutnja smrti, samoće. Ta se slutnja smrti kasnije preobražava u strah. 

”Smrt na me vreba onamo
s kruništa kule Cordobe” -SLUTNJA SMRTI

“Jao, smrt me čeka prije 
nego stignem u Cordobu!”-STRAH

Lorca stvara sažete i jednostavne pjesničke slike koje ponavlja, izmjenjuje i gradira. 

“Cordoba. 
Daleka i sama. ”- PONAVLJA

“Kobila crna, velika luna... 
... kobila crna, crvena luna”- IZMJENJENE SLIKE 

“Smrt na me vreba onamo
s kruništa kula Cordobe... 
... Jao, smrt me čeka prije
nego stignem u Cordobu. ”- GRADIRANO

Svijet pjesme otvara ovom pjesničkom slikom: “Cordoba. Daleka i sama”. Ponavlja je na kraju pjesme kako bi dokazao kako je Cordoba za konjanika bila nedostižna, pošto je kao i s početka pjesme ostala “Daleka i sama”. Pjesnik pojedine slike izmjenjuje. Takvim postupcima u komponiranju pjesme nam bolje prikazuje konjanikove osjećaje, emocije. Gradirajući pojedine slike prikazuje nam da se konjanik sve više boji. Najprije se kod konjanika pojavljuje slutnja smrti koja se postepeno pretvara u strah. Pjesnikove emocije najjače progovaraju u četvrtoj strofi, a emocionalni naboj ostvaruje jadikovanjem. 

Benasta pjesma

Mama, 
hoću biti od srebra. 

Sine, 
bit će ti hladno. 

Mama, 
hoću biti od vode. 

Sine, 
bit će ti jako hladno. 

Mama, 
na jastuku me svom izvezi. 

To da!
Ovog časa, sine!

Iako se po naslovu ne bi reklo, ova pjesma ima svoje značenje i nije tako “benasta”. Srebro i voda su dragocijene stvari za život ljudi, bogatstvo, međutim kada bi se sin pretvorio u srebro ili vodu nikad ga ljubav ne bi tako grijala kao majčinska. Ne treba zahtjevati da budemo netko ili nešto drugo nego prihvatiti onakve kakvi jesmo jer uvijek postoji netko tko nas prihvaća baš takve. Normalno, trebamo se truditi da postanemo što bolji (brže, više, snažnije), ali svojim trudom i na taj način doći do pozitivnih promjena. 

Portret Silvija Franconettija

Njegov krik bijaše strahotan. 
starci 
kažu da se kosa 
ježila
i da se živa rastvarala
u zrcalima. 
Prelazio iz tona u ton
a da ih ne razbija. 
I biješe stvaralac
i vrtlar bje. 
Stvaralac sjenica
tišina. 
Sada njegova melodija
Sniva s odjecima. 
Konačna i čista. 
S posljednjim odjecima. 

Conte jondo ima neobično bogatstvo forma, ali u svim varijantama sačuvao je bitnu karakteristiku: izraz neizmjerne tuge i patnje, vezanost za zemlje, za kraj naranača i pustih neplodnih brda, prijateljstvo, strasno prijateljstvo sa smrću. Lorca je u pjesmi “Portret Silvija Franconettija”, iz svoje zbirke pjesama “Conte jondo” ocrtao pjevača andaluziskog i dao poetsku karakteristiku ciganskog conte jonda. 

Lorca o teatru... 

U sjajnom i dubokom “Razgovoru o teatru”, održanom u Madridu 1935. , Lorca je izložio svoje gledanje na teatar i njegovu društvenu funkciju; on na tatar postavlja maksimalne zahtjeve, smatra ga “najjačim i najkorisnijim oružjem u podizanju zemlje i barometrom što pokazuje njezinu veličinu i pad”. “Narod”, kaže Lorca, “koji ne pomaže rast svoga tatra, ako nije mrtav, blizu je smrti, kao što teatar, koji ne osjeća socijalnog bila, političkog bila, drame svoga naroda te ne vidi istinske boje njegova krajolika i njegova duha, s njegovim smijelom i suzama, nema prava da se zove teatar, već igralištem ili mjestom gdje se vrši ona ritualna stvar što se zove ubijanje vremena. ”
__________________

Mihail Ljermontov - JUNAK NAŠEGA DOBA

O piscu:

Mihajl Jurjevič Ljermontov, ruski pjesnik i pripovijedač , bio je uz Puškina najveći predstavnik ruskog romantizma. Kao oficir bio je prognan na Kavkaz gdje je u dvoboju poginuo. Osamljen, nezadovoljan svojom sudbinom i društvenim prilikama Ljermontov se razvija pod utjecajem Byrona te u djelima pjeva o snažnim ličnostima, pobuni, slobodi i osamljenosti. Najznačajnije djelo mu jeJunak našeg doba kojim stvara prvi ruski psiholoski roman i jedno od prvih djela djela ruske proze. Roman se sastoji od predgovora i pet pripovjedaka koje su povezane u cijelinu likom Pečorina i ostalih koji predstavljaju “ suvišne ljude ” karakteristične za rusku književnost. Pisao je i drame od kojih mu je najpoznatija Maskerata, a od stalih su tu još Pjesma o trgovcu Kalašnikovu, Demon i Meyri. 

O likovima:

Pečorin - suvišan čovjek, zasićen životom i užicima koji ne može se smiriti i voljeti, bježi od svega pa čak i od samoga sebe, ne prezire ni pred čim, ima i trenutaka iskrenosti, no to ne utječe na njega jer je on vrlo tvrda osoba. 
Bela - kavkaska djevojka, lijepa i strastvena, voli Pečorina i na ništa se ne obazire, boli je Pečorinov odnos prema njoj. 
Maksim Maksimovič - stari kapetan, jako voli Pečorina, ali je razočaran kad ga Pečorin nije ni pozdravio kako je ovaj želio. 
Vera - jedina Pečorinova ljubav, i jedina osoba koja ga iskreno razumije, shvaća da se protiv srca ne može i da mora živjeti sa nesretnom ljubavi. 
Kneginjica Meri - mlada naivna djevojka iz visokog društva, pomalo umišljena, ali ju ljubav prema Pečorinu mjenja, te ona propada. 

Kratak sadržaj:

Djelo započinje predgovorom, kojim se izriče namjera opisivanja jedne generacije. (str. 15) :
“ Junak našeg doba zaista je, poštovana gospodo, portret, ali nije portret jednog čovjeka, nego predstavlja portrete cijelog našeg naraštaja, poroke razvijene u punoj mjeri. ” Tu dalje piše o realnosti djela i želi reći da je cijeli roman živa istina, samo malo napisan u prenesenom značenju. 

Prvi dio je Bela. Pisac putuje te na putovanju susreće Maksima Maksimiča. U danjem tekstu on počinje opisivati Pečorina vrlo detljno što se vidi u ovom odlomlku (str. 21): 
“Zvao se … Grigorij Aleksandrovič Pečorin. Bio je dečko i pol, mogu vam reći, samo malko čudan. Tako naprimjer, po kiši, studeni, povazdan u lovu, svi prozebli, umorni, a njemu ništa. A drugi pak opet sjedi u svojoj sobi, i pirne li vjetrić, veli da se prehladio. ” 
Pečorin otima Belu, kći nekog Kavkaskog poglavice te se ona zaljubljuje u njega, a Pečorin joj otkriva sebe, svoju dosadu, svoj besmisao tj. Svoj karakter i razmišljanje. Bela nesretno umire, a Pečorin biva premješten iz Gruzije. Drugi dio se zove Maksim Maksimič. Maksim Maksimiča i Pečorin se susreću, a Pečorin se ponaša jako hladno, što pogađa Maksimovića jer su njih dvoje gotovo “odrasli” zajedno. Vodi se dugi dijalog između Pečorina i Maksimiča. Na tom djelu započinje Pečorinov dnevnik, u čijem predgovoru Ljermontov iznosi zašto je uopće napisan tj. koja mu je svrha. (str. 55)
“Čitajući više puta ove zapise, osvjedoćio sam se u iskrenost onoga koji jetako neštedimice iznosio na vidjelo vlastite slabosti i poroke. Povjest čovjekove duše, pa bila to i najsitnija duša, gotovo da je korisnija i zanimljivija ood povjesti cijelog naroda, pogotovo kad je povjest duše plod do kojeg je došao zreo čovjek promatrajući sama sebe, i kad ju je pisao bez isprazne želje da izazove samilost ili divljenje … ”. 
Treći dio knjige, odnosno prvi dio dnevnika zove se Tamanj, a četvrti odnosno drugi dio dnevnika Kneginjica Meri. 
Ovaj dio radnje se odvija u lječilištu Tamanj gdje se pojavljuje se Pečorinova stara ljubav - Vera. Pečorin zavodi kneginjicu Meri i u jednom trenutku otvara joj svoju dušu (str. 97) :
“Eto, takva je moja sudbina od malih nogu!
Snažno sam osjećao i dobro i zlo; nitko me nije mazio svi su me vrijeđali, pa sam postao zlopamtilo; bio sam mrk, a druga su djeca bila vesela i brbljava; osjećao sam se vedriji od njih, a smatrali su me manje vrijednim. Postao sam zavidan…
Postao sam moralni bogalj - jedne polovice moje duše nije više bilo, usahnula je, isparila se, umrla je, odrezao sam je i bacio, a druga je polovica bila živa i spremna da svakome stoji na usluzi, ali to nitko nije zapazio jer nitko nije znao da je postojala ona druga polovica. ” Vera je jedina osoba koja Pečorina voli i razumije te mu pruži “oslonac” kao nitko drugi, ali Pečorin shvaća to prekasno, tek u trenutku kad je gubi. Posljednji dio je Fatalist, i u ovom odlomku Pečorin razmišlja o smislu i besmislu svog života - života koji je tako brzo završio . 
Kritika i zapažanja :
Ovaj roman vrlo mi se sviđa , s jedne strane jer govori o situaciji ljudi u to doba u Rusiji , a s druge jer nas vodi kroz ruski romantizam. Ima puno opisa, ali najviše se vodi dijalog između likova. Radnja se odvija u 18 st. u malom ribarskom naselju (na početku) , a kasnije u lječilištu Tamanj. Ideja autora bi bila njegovo nezadovoljstvo koje ga je navelo da napiše roman i tako tu strast i mržnju pretopi u psihološki roman. Tema je isto usko povezana s idejom tj. prikaz svog života u osobi drugog lika . Najviše mi se dopalo što kad jednom počneš čitati nemožeš prestati dok ne dođeš do kraja knjige jer stalno jedna radnja vuče drugu da nikad nije dosadno i po mom mišljenju to daje djelu taj poseban i jedinstven ugođaj. 

ANTON PAVLOVIČ ČEHOV: TRI SESTRE

Mjesto i vrijeme radnje:
Radnja se odvija u malom ruskom gradiću u provinciji, negdje u 19. st.

Forma i stil:
Ovo djelo je drama od četiri čina, mirna i glatka, bez većih preokreta.
Zasniva se uglavnom na samim likovima i njihovoj tragičnosti koja samo
kazuje kako promjene nema unatoč vječitom optimistu i njegovoj priči o
svijetloj budućnosti.

Analiza likova:
Olga
Najstarija sestra, nije oženjena, nezadovoljna životom koji vodi a ne vidi
izlaz. Potajno se nada koko bi u Moskvi mogla naći muža i onda bi,
barem tako misli, bila sretnija.

“Ako bih se udala, cijeli dan bih sjedila u kući, bilo bi to bolje. Voljela bih
muža.”

Maša
Vječno nezadovoljni melankolik, koji stalno teži nemogućem. Rano se
udala a da nije promislila, mrzi svoj život, i masli o svemu na loš način.

Irina
Najmlađa od sestara, čeka princa na bijelom konju, i pretpostavlja da
bi ga sigurno našla u Moskvi. Traži životnu sreću i smatra kako joj rad
djelomično zamjenjuje ljubav. Svoje nezadovoljstvo neće nikad riješiti
jer su joj ciljevi nerealno visoki, a uza sve to tu je još i unutarnji sukob.

Natalija
Poprilično težak lik, lik malograđanke koju nitko ne prihvaća, no ona je
uz to i lik koji se najviše mijenja, te se kasnije ipak koliko-toliko asimilira
u društvo.

Andrej
Sin, ima velike ambicije i male šanse za njihovo ostvarenje.
Kako ima dominantnu ženu on se povlači, postaje papučar i pušta
svoje ambicije da padnu u blato.

- - - - 

II nacin

ANTON PAVLOVIČ ČEHOV: TRI SESTRE 

Sadržaj:
U kući Prozorovih slavi se imendan najmlađe sestre Irine. Najstarija
sestra Olga ima 28 godina i učiteljica je u ženskoj gimnaziji i nije udana.
Maša je udana za gimnazijskog profesora Kuligina. Sestre imaju brata
Andreja koji ima znanstvenih ambicija i želi postati sveučilišni profesor. 
Zaljubljen je u Nataliju Ivanovnu, malograđanku koju nitko ne prihvaća,
no ona se nastoji promijeniti, ne bi li se prilagodila otmjenom društvu.

Sestre su rođene moskovljanke, ali prije 11 godina otac im je dobio
brigadu i tako su doselili iz Moskve u pokrajinski grad. “Treba otići u
Moskvu! Brat će valjda postati sveučilišni profesor i neće ovdje živjeti”
- govorila je Irina – “treba otići u Moskvu. Prodati kuću, pa u Moskvu”.
Olga: “Da! Što prije u Moskvu”. Skupilo se veliko društvo, bio je tu barun
poručnik Tusenbach, kapetan štaba Soljoni, vojni liječnik Čebutkin,
potpukovnik zapovjednik baterije Veršinjin i mnogi drugi vojni časnici.
Dok se društvo zabavlja i veseli u salonu, Andrej zaljubljeno govori Nataši:
“Vjerujte mi, vjerujte. Meni je tako lijepo, duša mi je puna ljubavi,
zanosna. Draga moja, dobra, čista, budite mi žena! Ja vas volim kao
nikada nikoga.”

Andrej, sada već oženjen Natašom, tuži se: “Ja koji sanjam da sam
svaku noć profesor moskovskog sveučilišta, znameniti naučenjak kojim
se ponosi ruska zemlja, a žena me ne razumije, sestre se bojim, ne znam
zašto, bojim se da će mi se smijati, zastidjeti me!”. Isto društvo sjedi,
piju čaj iz samovara i tuže se. Nitko nije zadovoljan. Irina živi život
nezadovoljne telegrafistice i samo sanja o povratku u Moskvu.
Maša o mužu ne govori, jer je na njega navikla: “Mene su udali kada mi je
bilo 18 godina i ja sam se svoga muža bojala, jer je bio učitelj, a ja sam
tek završila školu”. Veršinjin joj izjavljuje ljubav: “Volim vaše oči, vaše
kretnje. Prekrasna, divna ženo! I oni se odlaze provozati sanjkama.

Dolazi Olga sretna jer je imenovana upraviteljicom gimnazije.
Barun Tusenbach i Soljani se opijaju: “Kud puklo da puklo, pijmo”!
Soljoni je zaljubljen u Irinu i govori joj o svojoj ljubavi: “Prvi put govorim
o ljubavi i kao da nisam na zemlji, nego na drugoj planeti. Ja ne mogu da
živim bez vas. O blaženstvo moje. Ali sretnih suparnika ne smijem imati.
Kunem vam se svim svetim, suparnike ću ubiti!”.

Cijela ulica je izgorjela, a činilo se kao da gori cijeli grad. Tusenbach:
“Mene svi mole da priredim koncert u korist pogorelaca. Marija Sergejevna
(Maša) divno svira klavir.” Nataša: “Misao je vrlo lijepa, valja što prije
pomoći sirotinji, to je dužnost bogatih”.
U domu Maša se tuži na Andreja: “Ovu je kuću založio banci i sav je
novac uzela njegova žena, a kuća ne pripada samo njemu nego i nama.
Zaista je postao sitničav naš Andrej, kako je ishlapio i ostario, kako je
ishlapio i ostario uz tu ženu” – govorila je Irina – “O kako sam nesretna.
Ne mogu da radim. Ja očajavam i ne razumijem kako sam ostala živa,
kako se nisam ubila do sada. Ja sam čekala, da ćemo se preseliti u
Moskvu, da ću tamo sresti pravoga čovjeka, sanjarila sam o njemu,
voljela ga. A pokazalo se, da je to sve besmislica.”
Maša priznaje da voli Veršinjina: “Zavoljeh ga sa njegovim glasom,
sa njegovim riječima, nesrećama, dvjema djevojčicama. Volim,
dakle to je moja sudbina. I on mene voli!”

Ulazi Andrej ljutit: “Što vi imate protiv mene? Vi imate nešto protiv
Nataše, moje žene.” Nataša: “On je krasan, pošten čovjek, otvoren i
plemenit. Ja volim svoju ženu, poštujem i zahtijevam da je poštuju i
ostali. Ja sam član zemaljske uprave i ponosim se time. Ja sam založio
kuću i tu sam kriv. Mene su na to naveli dugovi (35.000). Ja više ne
kartam. Vi dobivate penziju, ja nisam imao zarade.»

Barun Tusenbach se oprašta jer iz grada odlazi vojska. Irina je ipak
odlučila da se uda za njega: «On je dobar čovjek, odlanulo mi je»
– govorila je Irina Mašinom mužu – «Da vi samo znate kako mi je teško
živjeti samoj, bez Olje – ona je upraviteljica škole i cijeli dan je zaposlena,
dosadno mi je, nemam što raditi.»

Kapetan Soljoni pozvao je baruna na dvoboj, Irina se oprašta od
Tusenbacha: «Evo već 5 godina otkako te volim. Sutra ću te povesti sa
sobom, moja će maštanja oživjeti, ti ćeš biti sretna. Samo da nije
jednoga: «Ti me ne voliš»!

Irina: «Ja ću ti biti žena, vjerna, poslušna. Nisam voljela niti jednom u
životu. O kako sam sanjarila o ljubavi, danju, noću, ali duša mi je kao
dragocjeni klavir koji je zatvoren, a ključ se izgubio.» odlazi vojska pa i
Veršinjin: - «Što da vam kažem na rastanku, o čemu da filozofiramo.
Život je težak.» Teško se oprašta od svoje ljubavi Maše.

Irina je saznala da je barun ubijen u dvoboju, ubio ga je Soljoni:
«Sutra ću otputovati sama, učiti ću djecu u školi i sav život dati onima
kojima je on potreban, a ja ću raditi, raditi..»

Sve tri sestre odlaze iz svoga doma, otjerane od kapriciozne žene svoga
lijenoga brata, a dom se pretvara u malograđansku kuću ispunjenu
bračnim lažima.


U završnom prizoru, zagrljene sestre se pitaju u čemu je smisao daljnjeg života. 

ALEKSANDAR SERGEJEVIČ PUŠKIN: PIKOVA DAMA

Bilješke o piscu:

Aleksandar Sergejevič Puškin je ruski pjesnik rođen 6. VI. 1799.
godine u Moskvi, a umro je 10. II. 1837. godine u Petrogradu.
Potomak stare osiromašene plemićke porodice, u ranom djetinstvu
prepušten odgoju kmeta Nikite Kozlova i oslobođene kmetice Arine
Rodionovne Jakovljeve, kojoj zahvaljuje svoje odlično poznavanje
ruskog narodnog stvaralaštva i jezika. Školovao se u plemićkom
učilištu u Carskom Selu, u kome je, zahvaljujući liberalnim nastavnicima,
vladao duh političkog slobodoumlja. Svojom visoko
razvijenom svješću o pozivu pjesnika, svojim humanističkim idejama i
naprednim pogledima na svijet, a i kreativnim snagama rođenoga genija,
Puškin je izvanredna ličnost ne samo ruske nego i svjetske književnosti.
Još 1842. godine pojavio se u Vrazovu Kolu (II) prvi prijevod novele
Pikova dama (objavljene u originalu 1834. godine). Otad su ga u nas
prevodile sve generacije od Vraza i Trnskog preko Harambašića i Martića
do Kombola, Krkleca i Cesarića.

Sadržaj:

Kartali se jednom kod Narumova, konjičkoga oficira u gardi.
Duga zimska noć prolazila je neosjetno te su kartaši oko pet sati
ujutro sjeli za stol večerati. Onaj tko je imao sreće u igri jeo je sa
velikim apetitom, a ostali su rastreseno sjedili pred praznim tanjurima.
U prostoriji je bio muk i tišina sve do trenutka kad se donio šampanjac.
Tada svi započnu razglabati oko odigranih partija. Domaćina i Surina je
uporno mučila misao zašto mladi inžinjer Herman nikad nije došao u
iskušenje uzeti karte u ruke i zaigrati zajedno s njima budući da je čak i
po pet sati znao sjediti uz kartaški stol i pratiti njihovu igru.
Herman je udovoljio njihovoj znatiželji i odgovorio da ga igra jako zanima,
ali da ne može žrtvovati ono što mu je prijeko potrebno zbog nade da
stekne suvišno. Domaćin i Surin su to među sobom prokomentirali
riječima da je Herman nijemac koji sve radi s računom.
Tako razgovarajući Tomski je spomenuo svoju osamdesetogodišnju bakicu
Anu Fedotovnu. Naime grofica Ana Fedotovna je nekad putovala u Pariz i
tamo je bila vrlo zapažena. U to doba gospođe su igrale faraona.
Jedanput je grofica igrajući s Orleanskim vojvodom izgubila veliku svotu i
ostala vojvodi dužna. Po povratku kući sve je ispričala djedu i naredila mu
da isplati dug vojvodi. Čuvši što grofica želi djed se jako razljuti i odbije
isplatiti svotu. Ne znajući što da radi grofica pozove grofa Saint-Germaina
koji je bio vrlo ugodan čovjek. Stari čovjek je odmah došao i zatekao je u
velikoj muci. Ona mu ispriča sve što se dogodilo, i kaže mu za muževu
surovost tražeći od grofa Saint-Germaina pomoć. Grof bakici povjeri jednu
tajnu za koju bi mnogi kartaši dobro platili. Istu večer bakica se pojavila u
Versaillesu na igri karata kod kraljice. Banku je držao vojvoda Orleanski.
Bakica mu se nekako ispričala što mu nije donjela novac i započne igrati
protiv njega. Odabrala je tri karte i stavila ih jednu za drugom.
Sve tri karte su joj donijele dobitak i bakica povrati sve do posljednje
pare. Bakica baš i nije trpjela ispade mladih ljudi, ali joj se smilio jedan
mladić po imenu Čaplicki koji je također zapao u dug kao i ona.
Bakica mu je pomogla da povrati dug rekavši mu one tri karte.
I tako je Tomski prekinuo priču o bakici budući da je bilo vrijeme za
spavanje. Došavši kući Herman je počeo smišljati plan kako da od bakice
sazna tajnu triju karata. Ubrzo je smislio plan. Bakica je imala tri djevojke
koje su se bavile oko nje. Jedna od djevojaka je bila Lizaveta Ivanovna
koju je Herman stalno promatrao s ulice. Dakako i ona je njega zapazila
pogledavajući kroz prozor. Jednom kad je bakica išla u šetnju povela je
sa sobom Lizavetu. Kada je Lizaveta ulazila u kola Herman joj je u prolazu
dobacio pisamce, koje je ona vrlo vješto sakrila u rukavicu da ga nitko ne
vidi. Tako je započela veza između Lizavete i Hermana.
U početku je Lizaveta odbijala pisma vraćajući ih, ali ih je naposljetku
ipak vrlo rado čitala. Lizaveta i Herman su se nasamo vidjeli na plesu kod
jednog poslanika na kojem je bila i grofica. Lizaveta je poručila Hermanu
da će na plesu ostati do dva sata, a da će se nakon toga posluga razići.
Lizaveta mu je rekla da se prikrade u pola dvanaest u njezinu sobicu.
Herman je bio toliko uznemiren da je već u jedanaest sati bio pred kućom
grofice. Kad se navršilo pola dvanaest, Herman je ušao u kuću ali nije
otišao u Lizavetinu sobu, već je otišao u kabinet iz kojeg je promatrao
staru groficu kako sjedi kraj prozora. Grofica je bila u spavaćici koja joj
je po izgledu puno bolje odgovarala s obzirom na godine.
Odjedanput se Herman odluči otići do stare grofice i zamoliti je za jednu
dobrotu. Herman se nije ustručavao i odmah je groficu uljudno pitao za
tajnu triju karata. Nakon što mu grofica nije odgovorila čak niti jednom
riječju, Herman se naljuti i izvadi pištolj te započne prijetiti grofici.
Grofica podigne ruke da bi se tobože zaštitila od metka, ali u tom trenutku
ona ostade nepomično sjediti u naslonjaču. Tada je Herman shvatio da je
grofica mrtva. U to vrijeme je je Lizaveta sjedila u svojoj sobi i razmišljala
o riječima Tomskog koji joj je za vrijeme plesa rekao da Herman nosi bar
tri zločina na duši. U taj trenutak vrata sobe se otvoriše i na vratima se
pojavi Herman. Lizaveta se užasno prestrašila, a pogotovo nakon toga
kad joj je Herman ispričao što se dogodilo s starom groficom.
Lizaveta je shvatila da Herman nije željan ljubavi već je samo željan
novca. No usprkos tome Lizaveta mu je pokazala tajni izlaz iz kuće
kako ga čuvar na ulazu ne bi opazio. Vraćajući se kući Hermanu se stalno
motala po glavi smrt grofice. Osjetivši grižnju savjesti Herman je odlučio
otići grofici na sprovod. Na sprovodu se duboko poklonio staroj grofici i u
jednom trenutku mu se učinilo da je grofica nakratko otvorila jedno oko.
Naravno on je to shvatio kao priviđenje. Te večeri legao je u krevet,
ali dugo u noć nije mogao zaspati. U jednom trenutku je začuo korake u
susjednoj sobi. U prvi tren je pomislio da je to njegov posilni koji se vraća
iz noćne šetnje. Ali koraci su bili drukčiji, nekako nepoznati. Tada su se
otvorila vrata njegove sobe i u sobu je ušla stara žena u bijeloj spavaćici.
Herman je u prvi tren pomislio da je to njegova stara dadilja, ali bolje
pogledavši imao je što i vidjeti. U sobu je ušla stara grofica govoreći mu
da dolazi protiv svoje volje, ali da joj je naređeno da dođe. Pristala je reći
tajnu triju karata govoreći ove riječi: "Trojka, sedmica i kec dobivat će ti
jedno za drugim, ali dvadeset i četiri sata smiješ igrati samo jednu kartu,
a poslije za čitava svoga života ne smiješ više igrati! Praštam ti svoju
smrt, ako se oženiš mojom pitomicom Lizavetom Ivanovnom...
Poslije ovih riječi grofica je izašla iz sobe i ubrzo nestala, a Hermanu nije
bilo jasno što se dogodilo. Idućeg dana Herman se već spremio i otišao
okušati sreću na kartama kod Čekalinskog. Herman je na svoju kartu
stavio svotu od četrdeset i sedam tisuća. Svi sudionici su zapanjeno
pogledali jer dotad nitko nije stavio toliku svotu novaca odjedanput.
Ubrzo Čekalinski počne dijeliti karte. Desno pade devetka, a lijevo trojka.
Dobiva - vikne Herman i pokaže svoju kartu. Idućeg dana Herman je
ponovno okušao sreću stavivši kao ulog sve što je dan prije zaradio.
Čekalinski je počeo dijeliti karte. Herman je ponovo dobio i nakon toga
se pokupio kući. I treći dan je pošao kartati, misleći da i ovaj put sigurno
dobiva. Uložio je sav novac što je do tada zaradio. Čekalinski je podijelio
karte. Desno je pala dama, a lijevo kec. Herman se poveseli i vikne:
"Kec dobiva!" pokazujući svoju kartu. Pokazavši kartu imao je što i vidjeti.
Umjesto keca u ruci je držao Pikovu damu!

Analiza likova:

Herman
Bio je sin nijemca, pretopljenoga u Rusa, koji mu je ostavio nešto
malo novca. Kako je bio tvrdo uvjeren da mu je potrebno da pojača svoju
nezavisnost, Herman nije trošio čak ni kamate od nasljeđa, nego je živio
samo od plaće lišavajući se i najmanje raskoši. Bio je, uostalom, čovjek
zakopčan i častoljubiv, pa su njegovi prijatelji rijetko imali prilike da da
mu se rugaju zbog pretjerane štedljivosti. Bio je čovjek jakih strasti i
bujne mašte, ali ga je čvrstina karaktera spašavala od svakidašnjih
zabluda mladosti. Tako, naprimjer, iako je bio od prirode strastven kartaš,
nikada nije uzimao karte u ruke, jer je proračunao da mu njegovo stanje
ne dopušta da žrtvuje ono što mu je prijeko potrebno zbog nade da će
dobiti suvišno, a međutim po cijele noći presjedio bi za kartaškim stolom
i sav u groznici pratio različite obrate u igri.
Herman je čovjek promjenjivog karaktera što se očituje iz onoga što
je učinio nakon što je saznao tajnu triju karata. Nakon toga se sasvim
promijenio i u njemu se pojavila pohlepa za novcem. Lizavetu uopće nije
volio. Sva ta "lažna" ljubav bila je iz interesa da bi se došlo do grofice koja
zna tajnu triju karata.

Lizaveta
Jedna od triju djevojaka koje su pomagale i brinule se za staru groficu.
Ona jedina zna kako je teško biti sluga zahtjevnoj grofici i kako je teško
živjeti u kući koja pripada nekom drugom. Lizaveta je jadnica koja je kriva
za sve što se staroj grofici ne sviđa. Često je vrijeđana od strane grofice
budući da su grofice vrlo zahtjevne žene. Što se tiče ljubavi s Hermanom
ona je mislila kako je Herman istinski voli i kako je Herman jako
zaljubljen u nju. Naposljetku biva veoma razočarana vidjevši da je
Hermanova ljubav iz interesa. Na kraju pripovijetke Lizaveta ipak
pronalazi sreću udajom za jednoga veoma dragoga mladića koji ima
veliko imanje i uz to je sin bivšeg upravitelja stare grofice.

Dojam o djelu:
Djelo mi se veoma svidjelo upravo radi toga što govori o tome
kako čovjek, ako mu se ukaže prilika, može vrlo lako promijeniti
i sebe i svoj način ponašanja. Bolje rečeno čovjek vrlo lako mijenja
svoju ličnost i svoj karakter ako mu se ukaže prilika za novcem ili nekim
drugim vrijednostima. U ovom djelu lijepo je opisano kako se Hermanova
ličnost iz jednog štedljivog čovjeka pretvara u jednog vrlo pohlepnog
čovjeka kojem osim novca na svijetu ništa drugo nije važno.

Vuk Stefanović Karadžić kao književni kritičar

Vuk Stefanović Karadžić je bio veoma značajna ličnost za Srbe i srpsku književnost. On je za sobom ostavio mnoga dela, reforme, pojmove, izr...