ĐULIĆI
Đulići su prvo pjesničko ostvarenje J.J.Zmaja. Oni su pjesnikov "razgovor sa srcem", pjesnički dnevnik njegove uznemirene duše. Nastajanje pjesama iz ovoga ciklusa započelo je sa njegovom ljubavlju prema djevojci Ruži Ličanin, po čijem se imenu da zaključiti kako je i naslov djela simboličan: đul, turska riječ i znači ruža, mirišljavi cvijet. Prema tome na sve njegove pjesme treba gledati kao na cvjetove njegove duše. Pjesme su đulići, ali i bližnji sa kojima je bio neizmjerno srećan: žena i djeca.Pošto su za kratko vrijeme svi pomrli, ditirambično stanje duše se preobrazilo u elegično, a đulići su postali njegovi uveoci, izvor njegovih tugovanki.Prije nego što će se pojaviti ljubav, postojali su samo "mračni, kratki dani", postojali su"na nebu oblaci na srcu kamenje". Sa ljubavlju sve se izmjenilo: došla je ljubav, sreća, zanos duše i otvorenost prema svijetu. A sve je počelo kao romansa sramežljivog zaljubljenika, kao odjek patrijarhalnog ustručavanja i mladalačke čednosti, kao neodoljiva privlačnost jedne djevojke koja njeguje njegovu sestru. Međutim, vremenom, njegova sreća se sve više uobličava, uvećava i središte njegovog pjevanja postaje upravo ona, pred kojom se toliko kolebao i ustručavao. Voljeno biće je sada pored njega; ono ispunjava njegovu javu i san. Kad ona spava i sanja, svijetli kao mjesečina. To svijetli njen nesvjesni blagi osmjeh, njena duša koja se u snu opušta i sanja nešto lijepo. Ona je njegova: snaga, dika, lane, blago, duša... I čini mu se da je svako od ovih imena nemoćno i nedovoljno kao značenje da izrazi ono što on osjeća. A on bi htio sveobuhvatnu i neponovljivu reiječ - najljepšu i najmoćniju riječ, jer njena funkcija ne bi bila da izrazi samo njegovo osjećanje, intenzitet toga osjećanja i sveukupan njegov odnos prema njoj, nego i njenu prirodu, sva ona svojstva koja je određuju i bez kojih se ona ne bi mogla ni zamisliti.
Kada spava, ona postaje njegovo sunce; iznad nje je "od bisera grana", a uspavljuju je "sićani slavuji" svojim "svilenim glasom". Zmaj očevidno romantizuje svoju ljubav i dragu, slikajući je kao neponovljivu i idealnu. Da bi kasnije u 14. "đuliću" sve poprimilo dimenziju pomahnitalosti i raspamećenosti od zanosa i unutrašnjeg pijanstva, pitajući se da li je to java ili san. Sve mu liči na "pletisanku" koju on u običnoj pjesmi i običnim riječima ne može da izrazi.
ĐULIĆI UVEOCI
Ciklus "Đulići uveoci" tematski je mnogo širi, emotivno razgranatiji, dublji po svom smislu i jači po svojim umjetničkim vrijednostima. "Đulići uveoci" za temu imaju: bolest voljene žene, lažnu nadu u njeno ozdravljenje, njenu smrt i nestanak djece. Tuga, bol i patnja potisnuli su raniju ditirambičnost. Umjesto kratkog stiha koji podsjeća na žubor, skakutanje ili leptirov let: "Ala je lep ovaj svet", javiće se težak od bola i nespokoja stih: "Bolna leži,a nas vara nada ozdraviće, ozdraviće mlada! "Umjesto smrti koja predstoji voljenoj ženi on će joj ponuditi viziju života, sliku umišljenog idiličnog izleta u prirodi, na Fruškoj gori; u slikama koje su utopija njenog srca, predočavaće joj: proljeće, sunce, "u lugu slavuje", "jagode i cveće", odmaranje u hladovini, vodu sa bistroga izvora koja krepi i zdravlje vraća, penjanje na vis sa kojega se vide polja....Ona nakon toga utješnog monologa nad svojom glavom, kao da se umorila od zamišljenog hoda i sreće, pa je sklopila oči i počela da tone u predsmrtni mir.POĐEM, KLECNEM, IDEM, ZASTAJAVAM......
Jedna od najuspjelijih Zmajevih pjesama iz ovoga ciklusa je ona pod brojem IV, čiji prvi stih glasi: "Pođem, klecnem, idem, zastajavam... "U ovoj pjesmi izrazito elegičnoj ritam je sav u znaku bola i panike. Glagoli na početku pjesme
ođem, klecnem, idem, zastajavam - dati su u asidentskom nizu, upućuju na unutrašnji nemir. Preostali glagoli: zadržavam, jurim, bjezim - još više naglašavaju unutrašnji nemir i haotizam tj. paniku koja dolazi od pomisli na ono najgore - na smrt. Primjećujemo da su glagoli trajni, u prezentu, i da kao takvi ostavljaju utisak svevremenog nemira i očaja - u svijesti čitaoca uvijek se to doživljava kao sadašnji trenutak. Ali, među tim glagolima ima i jedan trenutni glagol - klecnem, a što se doživljava kao trenutna paraliza, nešto kao psihološka blokada koja dolazi od trenutne pomisli da će ona umrijeti. Dakle, uvijek kada provali misao o smrti, biće doživi psihički udar, praćen saznanjem da će, kad je to najpoptrebnije dijete i on ostati sami. Uplašen tim saznanjem on bi da zaustavi vrijema, da odloži njenu smrt: "Šetalicu zadržavam". A kad već to ne može - vrijeme i mimo toga neumitno teče - on bi da pobjegne od te apsurdne situacije i tog poražavajućeg saznanja: jurim, bježim ka očajnik kleti. U ovim glagolima sadržan je najveći stepen očaja i bola, iskazan na vizuelan način. Na kraju ove strofe čuje se i glas: "Ne sme nam umreti!" koji će se kao refren javljati još dva puta na kraju svake strofe. Zašto: "Zborim reči, reči bez pameti?""Bez pameti " zato što ih izgovara čovjek u košmarnom stanju i što su izraz njegovoga beznađa: priželjkuje nešto sto je bez ikakvog izgleda na ostvarenje. Upravo počev od ovog stiha započinje drugi umjetnički postupak u iskazivanju bola i očaja - ređanje akustičnih slika, gradacijski raspoređenih:
Vičem bogu...
vičem pravdi...
anđelima...
vičem zemlji...
vičem sebi...
Pjesnik uviđajući uzaludnost svih obraćanja molbi i proklinjanja - okreće se sebi i, svojoj svijesti i ljekarskoj nemoći, pitajući se, a ujedno i prekoravajući sebe: "Zar joj nemaš leka?" Kao da optužuje sebe za svoju nemoć, njenu bolest i smrt. Obraćajući se sebi, on se ustvari obraća čovjeku, ljekaru, znanju. Na jednoj strani je priroda, univerzum i njegova ravnodušnost prema svemu što je ljudsko, emotivno i misleće, a na drugoj strani je čovjek, smrtan, sam u svom bolu, nemoćan da bilo šta učini u svoju korist. Da je baš tako pokazuje i pjesma Đure Jakšića "Na liparu"....
JUTUTUNSKA NARODNA HIMNA
Jututunska narodna himna je satirična narodna pjesma objavljena 1865. godine protiv kneza Mihajla. Po tematici je vrlo bliska pjesmi Jututunska juhahaha. Pjesma liči na himnu (ta riječ stoji i u naslovu), na uzvišenu, dostojanstvenu i svečanu pjesmu,ali se iza toga krije Zmajeva parodija - komicno-podrugljiva imitacija himne, pjesničke vrste koja je nekad pjevana u čast Boga, heroja ili domovine (otuda i nacionalne himne). Ova Zmajeva pjesma je i parodija na molitvu, religioznu pjesmu, punu pobožnosti. Zmaj parodira vrstu, njen svečan ili religiozan ton i predmet pjevanja pri čemu pjesma prerasta u satiru i veliku rugalicu upućenu vladarskoj svemoći i starim uvjerenjima da je on, vladar, božanskog porijekla i da je potčinjenost i slijepa pokornost njemu obaveza svakog građanina.U podrugljivoj molbi Bogu da Jututuncima podrži Knjaza u zdravlju i krepkosti, da ga učini oholim i slavnim, i da sve što postoji njemu podari - Zmaj, vidi se, svoju ironiju usmjerava prema knezu Mihajlu, ispisujuci tobož iz poštovanja svaki zamjenički oblik koji personifikuje njegovu moć, vlast, silu velikim slovom (Njega, Ga i Mu).
Iz strofe u strofu pjesnik pojačava svoju razornu ironiju, govoreći kao reprezentant naroda (uvijek se javlja oblik Mi), ako sve postoji zbog njega, onda čemu naše želje, govor, mudrovanja i bilo kakva htijenja. Zato se svesrdno odriču svih tih elementarnih ljudskih prava, samo da njegovim namjerama ne bude na smetnji. Od Boga traži da mu podari što više policajaca, potkazivača i žandara, i da mu time obezbijedi veću sigurnost i lakšu vladavinu. U svemu tome krije se aluzija na ono što već postoji, što je društvena realnost - policijski sistem vladanja. U želji naroda sadržano je u stvari preslikano stanje postojećeg. U pojedinim strofama ironija mjenja smjer i pretvara se u kritiku protiv samog naroda, u ogorčenje zbog njegovog ćutanja i pasivnog držanja.
No comments:
Post a Comment