Travnicka hronika (1945)
je istorijski roman pisan za vreme Drugog svetskog rata, ostvaren po modelu
evropskog realističkog romana. Obuhvata vreme od 1807. do 1814. godine i po
tome predstavlja klasičan roman više od bilo kojeg drugog Andrićevog romanesknog
ostvarenja. Roman je ispripovedan u trećem licu i sklopljen je od prologa,
epiloga i 28 poglavlja. Travnička hronika je nastala imaginiranjem vrlo bogate
dokumentarne građe.
Hronika o Travniku je
beletristički sedmogodisnji letopis koji obrađuje vreme boravka stranih konzula
u tom vezirskom gradu. Počinje dolaskom francuskog konzula, a završava se
odlaskom drugopostavljenog austrijskog konzula. Roman je okrenut istoriji. U
procesu stvaranja Travničke hronike Andrić se služio bogatom dokumentarnom građom
iz oblasti istorije civilizacije, etnologije i autentičnim spisima o
istorijskim ličnostima koje su predstavljene u romanu. Od
svih Andrićevih dela hronika o vezirskom gradu ima najviše likova.
Ključni lik dela je francuski konzul Žan Davil, Parižanin tanane prirode,
pesnik po osećanju sveta. Nikada do tada Davil, savremeni mladi čovek evropskog
obrazovanja, nije video ljude kao što su bili Travničani, ni običaje kao što je
audijencija kod turskog vezira, ni navike kao što je pljuvanje nedobrodoslog stranca.
Susretom francuskog diplomate i turskog velikodostojnika kome Davil čita
klasičnu tragediju a kod koga ona izaziva grohotan smeh, Andrić je hteo da
prikaže sudar dva sveta i dve kulture koji se nikada neće pomiriti, a jaz
između njih neće biti prevaziđen ni pokušajima njihovih najdobročudnijih
predstavnika.
Pukovnik fon Miterer je austrijski predstavnik u vezirskom gradu početkom 19. veka. Skromni bivši pogranični oficir potpuno je zbunjen Travnikom. Bačen u međuprostor dveju civilizacija, ne razumevajući do kraja nijednu od njih, fon Miterer je, pri tom, fatalno obeležen brakom sa ženom koja se neizmerno razlikuje od njega. Fon Miterer nije razumeo nijednog od trojice turskih vezira koji su se smenjivali za vreme njegove službe u Travniku ni istočnjački svet čutnje i tajnih radnji čiji su oni predstavnici. On takođe nije razumeo ni novi građanski svet francuske države ni njenog predstavnika Davila, sa kojim je često dolazio u sukob. Bio mu je stran svet fantazija njegove lepe ali i čudne žene.
Vezirov konak je treće središte političkog života i mesto najčešćih susreta trojice diplomata. Očekivalo bi se da predstavnici prosvećene Evrope čine zajedničku prepreku azijatskom osvajaču. Da nije tako kazuje nam vezirov komentar posle jednog Davilovog sukoba sa fon Mitererom: Dva psa, pa se pobila u mojoj avliji. Ako Austrija ne ratuje sa Turskom, ona ratuje sa Francuskom; ako Turskom carstvu u opadanju slabe osvajačke namere, javiće se novi osvajač, ovog puta u Evropi, Napoleonova imperija.
U Travničkoj hronici sudarila su se četiri sveta, različita po
veri, kulturi, istoriji, običajima. Emisari zapadnih i istočnih svetova našli
su se na prostoru Bosne sa namerom da nikada i ne pokušaju da se približe i
razumeju. Najbliži saradnici francuskog i austrijskog konzula i vezira i
stanovnici tamnog bosanskog vilajeta, Davna, Rota, turski ćehaja, teftedar
Baki, kao i travničke kasablije, u neprestanim su međusobnim sukobima i stalno
iskazuju mračne ljudske nagone. Čak i ako neki od pripadnika tih toliko
različitih kulturnih krugova pokuša da pomiri suprotnosti sa kojima se suočava,
odmah mu, kao po nekom pravilu, zapreti opasnost uništenja. To se, na primer,
dogodilo doktoru Kolonji i fratru Luki Dafnicu.
Na nesreću, jedino zajedničko svojstvo u različitosti tih civilizacija jeste nepoštovanje čoveka, suštinsko nepostovanje ljudskog dostojanstva. Na to je pripovedač ukazao kroz neizgovorenu rečenicu Jevrejina Morda Atijasa koji dolazi u posetu francuskom konzulu i pozajmljuje mu novac potreban za odlazak iz Bosne. Čutljivi travnički trgovac želeo je da se zahvali francuskom diplomati na pažnji koju njegovi sunarodnici Jevreji nikada do tada nisu doživeli: Prizivali ste nas kao ljude, ne izdvajajući nas od ostalih, ali zbunjen ne uspeva to da izgovori.
Esej
Čitajuci Travničku hroniku počela
sam da razmišljam o ovom našem životu i o ljudskoj prirodi koja je po meni
zastrašujuća. Šta svako od nas sebi uzima za pravo ne obračajući pažnju na
druge i ne razmišljajući kako naši postupci utiču na okolinu i da li je možda u
krajnjem slučaju ugrožavaju. U 19. vijeku, periodu kojeg Andrić do najsitnijeg
detalja opisuje, upoznajemo se sa onim skrivenim JA koji se nalazi duboko u
svakom od nas i koji je u ovom "našem" bosanskom ratu tako reći
isplivao na površinu. To naše skriveno JA Andrić u djelu opisuje kroz narav
Turaka i uopšte kroz narod bosanskih kasaba.
Prije rata izgledalo je kao da je istorija zaboravljena.
Zaboravljena su nabijanja na kolac, vješanja i razne tiranije. Sjećali smo ih
se samo na časovima istorije i čudili se kako je moglo do toga doći i jedne
druge ubjeđivali kako se to nama ne bi moglo dogoditi. Mi bismo drugačije
reagovali. Odrastali smo bezbrižni ne nadajući se ničemu lošem a ponajmanje
ovim što je uslijedilo. Roditelji nas nisu učili da preziremo i mrzimo one koji
nisu nama slični ili koji se krste i mole Bogu na drugi način. Svi naleti
mržnje su se odbijali od nas i vračali kao bumerang u nepoznat pravac odakle su
i stigli. Niko nije ni slutio šta nas očekuje. Međutim kako to već u istoriji
biva poznato uvjek se pojavljuju pojedinci kojima je u cilju da naruše mir i
ravnotežu iz narodu nepoznatih razloga. Ne obračajući pažnju na posljedice oni
kao da nas reprogramiraju u aktere koji služe za obavljanje njihovih planova.
Meni se to čini kao partija šaha u kojoj su ljudi figurice od pijuna, preko
topova do kraljeva i kraljica. Zastrašujuće je to što se mi uopšte ne zapitamo
kakve se to promjene u nama dešavaju i što im se ne opiremo kako smo jednom
davno obećali. One nam tijelo okupiraju i zauzimaju sve one vodeće pozicije
kojima je "zdravi" um dotada upravljao. Mržnja je sada ta koja vlada
čovjekom i obuzima nas potreba za osvetom ne birajući ni sredstva ni način i ne
razmišljajući kako će nam Bog te "prestupe naplatiti". U takvim trenucima
se ne razmišlja o budućnosti i na život koji će uslijediti nakon potoka
prolivene krvi i nakon tuge za osobama koje su možda davale smisao našem
postojanju i oko kojih su kružile naše misli. Ogorčenje koje je prisutno
otuđuje ljude još više jedne od drugih jer po prirodi uvijek tražimo prvo
greške u drugima a nikada nismo toliko iskreni da priznamo grešku u nama samima
i da praštamo. Ta ljudska osobina je presudna za način života kojim mi i dan
danas živimo i zbog koje se i udaljujemo jedni od drugih. Vidimo greške u svima
i svemu oko nas ali kao da smo slijepi prema našim greškama. Dajemo sebi za
pravo da istovremeno drugima sudimo i nama opraštamo pri čemu sami sebe
pravdamo.
_________________________________
Ivo Andrić - Travnička hronika
Vrsta djela - roman
Mjesto radnje - Travnik
Vrijeme radnje - početak 19. stoljeća: 1807. – 1814. godine
Travnička kronika Ive Andrića povijesni je
roman napisan u duhu realizma. Glavna radnja romana
smještena je u Travnik, početkom 19. stoljeća, u vrijeme kada je tim krajem
vladalo Tursko carstvo. Iako pod Turcima, politička klima Europe se mijenjala,
pa u Travnik dolazi najprije francuski veleposlanik (konzul) Daville, kao prvi
i jedini predstavnik Zapada u to vrijeme, a zatim i austrijski konzul. Oni
svojim dolaskom nailaze na negodovanje domaćeg stanovništva, koje se već tada
dijelilo na više naroda i vjera.
U Travniku su živjeli Turci, muslimanske
vjere, kršćani i židovi.
Međusobno su živjeli ponekad u boljim suživotom, a ponekad u lošijim odnosima,
zajedno opstajući u teškim političkim, društvenim, ali i klimatskim uvjetima
Travnika.
Travničani su u ovom romanu tipični predstavnici Istoka, sa
svojom kulturom, načinom života i običajima. Francuski konzul je, s druge
strane, predstavnik Zapada. On je promatrač jednog novog načina života, s kojim
se do sada nije susretao niti ga imalo poznaje. Pisac nam priča o Travničkom
životu ponekad iz Davillove subjektivne perspektive, a ponekad iz objektivne
perspektive pripovjedača, naglašavajući tako razliku između istočnjačkih i
zapadnih kultura, Upravo taj "sudar" kultura glavna je tema ovog
romana.
Iako Travnička kronika provodi glavnu priču o
konzulima i njihovom životu u Travniku, ona je prožeta mnoštvom priča o
Travničkim ljudima i događajima.
Roman obiluje povijesnim pričama,
koje služe kako bismo bolje razumjeli sadašnju radnju i likove, jer upravo su
povijesni događaji oni koji su utjecali na sadašnje (političke) prilike, a
sadašnje prilike one koje utječu na živote glavnih i sporednih junaka priče.
Andrić koristi svoje
likove kako bi pričao priču o ljudima općenito, o njihovoj prirodi i vrstama
karaktera, naglašavajući kako je svaki čovjek, sa svojom sudbinom, zapravo žrtva
okolnosti i vlastite prirode.
Travnička kronika,
osim povijesnih priča, sadrži i priče o određenim individualcima. Osim priča o
glavnim likovima, susrećemo se s mnogo kratkih pričica o sporednim likovima,
likovima koji se samo usputno i jednokratno pojavljuju u romanu. One, iako se
ponekad čine kao posve zasebne, ipak grade jednu širu sliko o Travničkom životu
i općenito vremenu s početka 19. stoljeća.
Roman je pisan realistički, ali
ipak mu ne manjka slikovitosti, lijepog izraza i jednostavnog pripovijedanja
koje je odlika svih Andrićevih romana.
Kratak sadržaj -
1807. godine, u skladu s političkim prilikama, u Travnik dolazi prvi
predstavnik zapadnog svijeta, francuski konzul Jean Daville. Odmah pri dolasku
primjećuje surovost mjesta u koje je došao, posve različitog od civiliziranosti
njegove domovine.
U goste ga prima turski vezir Mehmed-paša, u kojem Daville
pronađe prijatelja, zaštitnika i dobrog sugovornika sličnih stavova.
Mehmed-paša šalje Davillu svog slugu Davnu, ljekara i savjetnika, da mu bude
tumač i prevoditelj, pošto nitko drugi nije imao dovoljno znanja kako bi
obavljao tu funkciju. Daville nije baš oduševljen Davnom, a postaje posebno
oprezan nakon što shvati da je Davna pomogao Mehmed-paši počiniti ubojstvo
kapidžibaše, starješine dvorjana, koji je došao u Travnik smijeniti Mehmed-pašu
s mjesta vezira. To je prvi pravi Davillov susret sa surovošću ovog kraja.
Daville postaje nemiran u Travniku, pogotovo zato što je u
iščekivanju supruge koja treba doći iz Splita s tek novorođenim sinom. Nakon
supruge, u Travnik mu dolazi i mladi Defose – školovani mladić koji mu treba
pomoći u službi.
Iako zadovoljan što je dobio za pomoćnika čovjeka iz svog kraja,
Daville ubrzo shvaća da s njim nema ništa zajedničko. Defose je mlad i
znatiželjan, posve drugačiji čovjek od Davilla, odrastao u sasvim drugačijem
režimo. Oni ne samo da su razdvojeni u svakom mišljenju, nego Daville ne može i
ne želi uopće razmotriti Defoseove stavove kao ispravne, pripisujući njegove
stavove mladosti i neznanju.
Ubrzo u Travnik dolazi i austrijski konzul, fon Miterer. Iako je
on čovjek u mnogočemu sličan Davillu, on u njemu vidi protivnika. Pošto su u to
doba Francuska i Austrija bile u zategnutim odnosima, takav se odnos prenio i
na njih dvojicu. Ali vrlo brzo shvate da su zapravo vrlo slični.
Obojica učeni i kulturni ljudi sa zapada, zatočeni u malom i
neprijatnom mjestu poput Travnika. Njihov odnos mijenjao se u skladu s
promjenom politike Francuske i Austrije. Ako su te dvije države bile u
savezničkim odnosima, fon Miterer i Daville su bili blagonakloni jedno drugome,
ako bi se odnosi Francuske i Austrije zaoštrili, zaoštrio bi se i odnos dvojice
konzula. S austrijski konzulom u Travnik je došla i njegova supruga.
Gđa fon Miterer bila je hirovita, emocionalno nestabilna žena,
koja se jednako oduševljavala posve nebitnim sitnicama, koliko bi je te iste
sitnice znale dovoditi do ludila. Zanosila se posve nebitnim stvarima, poput
krunidbe kraljeva i slično, ali nije imala interesa ni za što praktično i
blisko stvarnom životu. Često je plakala i nagovarala muža da odu iz Travnika,
priređujući mu dramatične scene, koje su njemu zapravo bile najveći problem u
novoj zemlji.
Šok za Davilla dogodio se kad je smijenjen Mehmed-paša, njegov
jedini prijatelj u Travniku. Na njegovo mjesto vezira došao Ibrahim-paša.
Ibrahim-paša je odmah pokazao moć Turskog carstva, istresavši pred dvojicom
konzula vreću ušiju i ostalih dijelova tijela nedavno ubijenih neprijatelja.
Iako surov, Ibrahim-paša je bio u dobrim odnosima s Davillom.
Dok se Daville bavio politikom, gđa. Daville bavila se kućanskim
poslovima, za koje je unajmila kršćanke i židovke Travnika. Pa se tako u jednu
od njih, Jelku, zagledao "mladi konzul" Defose. Počeo je pričati s
Jelkom nasamo, te su njih dvoje jednom prilikom otišli u šumu kako bi se prvi
puta prepustili ljubavi, ali je ona, preplašena od govorkanja sela, molila
Defosea da je pusti i da joj ne učini grijeh. On to i učini, ostavši iznenađen
plahom, ali i hirovitom prirodom bosanskih žena.
Svakidašnjicu u francuskom konzulatu prekinula je bolest
konzulova trogodišnjeg sina. Pošto su svi ljekari i travari u Travniku bili
nedovoljno sposobni i učeni, Daville je sina odlučio odvesti u Sinj kod
francuskog liječnika. Tek što su krenuli, sin mu je umro na rukama. Gđa Daville
bila je shrvana. Prvi puta kada je izašla među ljude bilo je za Božić, na ručak
kod fon Mitererovih. Na tom ručku bolje su se upoznali Defose i gđa fon
Miterer, dogovorivši se za jahanje čim se snijeg otopi. Defose je to shvatio
kao priliku za romansu, jer je gđa Ana Marija otvoreno očijukala, sastajući se
s njim svako jutro na jahanju. Ali kad ju je on jednom prilikom pokušo
poljubiti, odgurnula ga je, pobjegla, te kasnije – u još jednom histeričnom
napadu – zahtijevala od muža da odu iz Travnika.
U Travnik dolazi ratno stanje. Novi vezir odlazi u Srbiju u rat
protiv Rusa. Istovremeno se u Travniku događaju progoni, mučenja i ubojstva
svih onih za koje narod smatra da su neprijatelji. Te dane oba konzula provode
u svojim kućama, ne usuđujući se suprotstaviti Travničanima niti se miješati u
njihove poslove. To traje dok se grad nije zadovoljio nasilja i onda je opet
nastupio mir.
U vrijeme mira, rodila se Davillu kćer. Svi su bili uzbuđeni oko
novog djeteta, pa je cijeli Travnik prepričavao zgode, počevši od smrti
Davillovog sina, nove trudnoće i napokon poroda. Ovaj događaj kao da je pomirio
odnose između Travničana i konzulata, jer su napokon pričali o njima s
odobravanjem.
Za to vrijeme gđa fon Miterer oduševljavala se događajima pred
vjenčanje Napoleona i njegove zaručnice. Vrijeme mira donijelo je i neke
promjene. Austrija je napokon, nakon toliko molbi, odlučila smijeniti fon
Miterera s mjesta konzula u Travniku i na njegovo mjesto poslati mladog
potpukovnika fon Paulicha. To je izazvalo nove probleme s gđom fon Miterer,
koja je, iako je htjela otići iz Travnika, odjednom počela patiti zbog odlaska.
Osim toga, ona je primijetila naočitost novog konzula. Svojim ga je uobičajenim
ponašanjem i koketiranjem pokušala zavesti, ali on je ostao hladan, potpuno
nezainteresiran, što je kod Ane Marije izazvalo nove izljeve bijesa.
Trezvena hladnoća novog konzula nije odgovarala ni Davillu.
Misleći da je u njemu napokon pronašao sugovornika za priče o umjetnosti,
povijesti i političke prilike, razočarao se vidjevši da fon Paulich svakoj temi
pristupa racionalno, s puno znanja, ali bez imalo emocija.
Novi konzul nije odgovarao ni Nikoli Roti – bivšem tumaču fon
Miterera. Ozbiljnost i nepoljuljana samouvjerenost fon Paulicha smetala je
samodopadnome Roti i zato mu se ovaj pokušavao suprotstaviti. Fon Paulich to
nije podnosio, pa ga je opomenuo da će, ako ne bude slušao njegove naredbe,
biti otjeran s konzulskog dvora. Bijes i nezadovoljstvo bujali su u Roti. Zbog
toga se iskaljivao na posluzi i ostali ukućanima, sve dok u jednom trenutku
nije zaprijetio i samom konzulu. Tada ga je konzul otjerao s dvora,
zaprijetivši mu suđenjem i kaznom.
Tu je uskočio Davna, nagovorivši Davilla da Roti da zaštitu
Francuskog konzulata. To je dovelo do pooštravanja odnosa između dva konzula,
sve dok obojica nisu popustila, pustivši Rotu da slobodno živi u Travniku. Rota
se zbog svoje nesreće odao porocima i postao propalica. Jednom prilikom je
pokušao nagovoriti von Paulichevu kuharicu da ga otruje, ali je ova sve
razotkrila fra Ivi. Rota je tada zauvijek protjeran iz Travnika.
Ubrzo u Europu dolazi još jedan rat. Napoleon ide na Rusiju, a
ratovanje Francuske odražava se i na Davilla. Muče ga brige i strahovi vezani
uz rat, pogotovo jer je u to doba kroz Travnik počelo prolaziti mnogo stranaca
za koje je Daville sumnjao da bi mogli biti engleski špijuni. S druge strane, u
Travnik je došla i teška zima. Donijela je glad mještanima, pa oba konzulata
pokušavaju dijeliti hranu potrebitima. Sve te nedaće donijele su Davillu brige,
a s brigama su došle i bolesti.
Nakon zime, u Travnik je došao novi vezir – Ali-paša. On je
odmah počeo uvoditi red u Travnik. Pohapsio je sve židove i fratre kako bi se
nad njima sprovelo ispitivanje, a svi kriminalci, koliko god sitni bili,
poubijani su. Novi vezir odlučio je ići u rat u Srbiju, pa je pokupio svu hranu
i ostale potrepštine iz Travnika, ostavivši svoje građane u gladi i oskudici.
Bilo je to teško vrijeme za Travnik.
Austrija i Francuska su također zaratile jedna protiv druge.
Beograd je pao pod Turke, a Napoleon počeo gubiti svoje bitke. 1814. godine
počeli su se odbrojavati posljednji dani Davillove obitelji u Travniku.
Napoleon je izgubio rat, a između Austrije i Francuske opet je zavladao mir.
Turski vezir je odlučio ukinuti francuski konzulat u Travniku, pa se Daville
počeo spremati za odlazak. On se opraštao s važnim ljudima – fratrima, fon
Paulichem, vezirom i židovima, dok je gđa Daville pakirala sve njihove stvari i
planirala život u Francuskoj.
Nakon odlaska, a sedam godina nakon prvog dolaska konzula,
Travničani su shvatili da boravak zapadnjačkih konzula u njihovom gradu zapravo
nije ništa loše donio. Ne ono što su predviđali, a naročito ne ono čega su se
bojali.
Likovi - Jean Daville,
des Fosses (Defose), fon Miterer, Davna, gđa. Daville, Ana Marija fon Miterer,
Mehmed- paša, Ibrahim- paša, fon Paulich, fra Luka, fra Ivo, Kolonja,
Travničani....
Jean Daville –
jedan je od glavnih junaka ovog romana. On dolazi u Travnik iz jednog posve
drugačijeg svijeta i potpuno je šokiran Istokom, njegovim ljudima, običajima i
načinima života. Daville je visoko školovan, iz dobrog društva, navikao na
kulturu, umjetnost, gospodstvo, određen red i pravila, pa ostaje potpuno
zbunjen i neprilagođen unutar Travničkog načina života. Život u Travniku teško
mu pada upravo zbog surovosti tog mjesta, loše klime i još gorih ljudi. Daville
je čovjek koji ulazi u četrdesete godine, a već se osjeća starim. Živi prema
visoko moralnim pravilima, a pošto nema previše širok pogled na svijet, svaka
nemoralnost ga izbacuje iz takta. To se očituje tako što postaje nervozan,
ozbiljan, potišten i melankoličan. Teško se nosi s ljudima različitog
mišljenja, koje u jednu ruku pokušava opravdati, a u drugu ga uznemiruju
njihovi drugačiji pogledi na svijet. Daville sebe smatra pjesnikom, ali kao u
gotovo svemu – i u pjesništvu je prosječan. Mukotrpno radi na epu o Aleksandru
Velikom, ali to čini gotovo mehanički, bez osjećaja za umjetnost. Daville je
vječito u sukobu mišljenja – najprije s turskim vezirom, pa sa svojim
pomoćnikom Defoseom, a onda i s austrijskim konzulom. Odnos s Defoseom je za
Davillea posebno mučan, jer Defose predstavlja sve ono što Daville nije – mlad,
pun života, znatiželjan, otvorenog uma i nemirnog duha. Među njima se vidi
jasan generacijski jaz. Oni su apsolutne suprotnosti koji se, na Davillov očaj
– nikako ne uspijevaju približiti.
Defose – Davillov
pomoćnik, kojeg su Travničani prozvali "mladim konzulom". On je
čovjek u dvadesetim godinama, pun života i interesa za upoznavanjem Travnika i
travničkih ljudi, o kojima piše u svojoj knjizi o Bosni. Defose, iako na prvi
pogled bezbrižan u vedrini svog duha i oštrini ima, također pati u Travniku. On
je mlad čovjek koji žudi za velikim svijetom, životom u salonima, zabavama,
ženama, a ništa od toga ne može dobiti u Travniku. Žudi za uzbudljivim životom,
punim strasti i uzbuđenja, pa tu žudnju ublažava istraživanjem Travnika i
razmatranjem njegovih ljudi i običaja. Defose je bolna rana Davilla, jer ga je
Daville smatrao svojim učenikom, ali se pokazao kao mladić posve drugačijeg
svjetonazora. On je liberalan, pun suosjećanja, opravdanja za Bosance i
općenito ljude Istoka, za razliku od Davilla, koji smatra da su ti ljudi
jednostavno po prirodi loši.
Fon Miterer –
austrijski konzul koji je došao u Travnik sa svojom ženom i kćeri. On je čovjek
koji predano i s ljubavlju obavlja posao koji mu je dodijeljen, a u uživanju ga
ometa jedino histerija njegove žene. Obrazovao se u vojsci i kada je stekao
status, odlučio se oženiti. Oženio je lijepu ženu, koju je volio i kojoj uvijek
nastoji ugoditi, ali koja mu svojim ponašanjem i karakterom stvara toliko
problema. Bez pogovora je gleda kako traži ljubav u drugim muškarcima, jer zna
da će nakon razočarenja opet dotrčati njemu po utjehu. On je dobar čovjek, ali
često rastrgan između posla i toga da ugodi svojoj ženi. Travnik brzo prihvati
kao svoj dom, unatoč surovosti tog života, pa nerado traži preseljenje. U
Davillu vidi svog protivnika, ali brzo s njima nalazi zajednički jezik, koji se
uvijek tiče djece i obiteljskog života. Posebnu vezu stvara s Davillom nakon što
su upoznali Ibrahim-pašu i njegovu surovu, ubilačku stranu.
Ana Marija fon Miterer –
supruga je austrijskog konzula. On je lijepa i privlačna žena, ali posve
histerična i emocionalno nestabilna. Lako se zanosi nebitnim stvarima i teško
joj je ugoditi. Opravdanje za svoje ponašanje pronalazi u suludim hirovima
kojima pridaje previše pozornosti, s puno dramatiziranja i uvijek bez mjere, a
onda, kada joj dosade ili je iznevjere, pada u depresije, kaotična stanja plača
i nervoze. Za to uvijek okrivljuje nekog drugog, a najviše svog muža. Ona je
uvijek u potrazi za novim strastima u bilo kojem obliku. Voli maštati o ljubavi
i zanositi se pogledima drugih muškaraca, ali je vrijeđa ako oni od nje zatraže
tjelesnu ljubav, jednako koliko je vrijeđa i ako je ne primjećuju. Ona nema
nikakvih vještina, osim prepričavanja tračeva. Ima kćer koju gotovo niti ne
primjećuje, osim kada je koristi da bi njome manipulirala mužem, kako bi dobila
što želi. Ne voli djecu, ne samo jer zahtijevaju brigu i ljubav koju ona ne može
pružiti, već jer njima ne može manipulirati. U gđi Daville pokušava pronaći
prijateljicu, ali gđa Daville je previše prizemna žena, s vlastitim problemima
i bez volje da se bavi nebitnim stvarima.
Davna – ljekar,
travar, ali ponajviše savjetnik vezira Mehmed-paše. Nakon dolaska francuskog
konzula, odlazi njima na službu kao prevoditelj, tumač i savjetnik. Davna je
rođen kao Talijan, izučavao je školu za ljekara i uvijek se nastojao probiti u
više društvo. To što je cijeli život sluga, stvara u njemu gorčinu i zlobu. Bez
pogovora će učiniti bilo što, što mu može donijeti korist. Kao i svaki čovjek
tog tipa, pogotovo onaj koji dugo živi u Bosni i Travniku, lako se odaje
porocima. Ali Davna ima sina, kojeg voli više od ičega na svijetu. Sam skrbi o
njemu i upravo se zbog njega suzdržava da se ne preda zlu i da koliko može
ostane pošten čovjek. Davna će za sina učiniti bilo što, bez obzira da li
krajnje zlo i iznimno dobro. Upravo zbog njega je zadovoljno ušao u službu
francuskog konzula, dodvoravajući mu se i čineći sve da stekne povjerenje i
dobar glas. Stvarao je priliku da sina, uz Davillovu preporuku, pošalje na
školovanje u Francusku. Sve to radi kako mu sin, za razliku od njega, ne bi
morao nikad nikome biti sluga.
________________________________
Ivo
Andrić je rođen 9. oktobra 1892. godine u Dolcu pored Travnika u
tadašnjoj Austro - Ugarskoj. Matične knjige kažu da mu je otac bio Antun
Andrić, školski poslužitelj, a mati Katarina Andrić (rođena Pejić) i da je
kršten po rimokatoličkom obredu (Andrić se najveći deo svog života izjašnjavao
kao Srbin). Detinjstvo je proveo u Višegradu gde je završio osnovnu školu. Andrić 1903.
godine upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosansko - hercegovačku
srednju školu, a slovensku književnost i istoriju studira na filozofskim
fakultetima u Zagrebu, Beču, Krakovu i Gracu. U gimnazijskim danima Andrić je
bio vatreni pobornik integralnog jugoslovenstva, pripadao je pokretu
Mlada Bosna i bio je strastveni borac za oslobođenje južnoslovenskih naroda od
austrougarske vlasti. Svoju prvu pesmu U sumrak objavio
je 1911. godine u Bosanskoj vili. Naredne godine započeo je studije na
Mudroslovnom (filozofskom) fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu.
Školovanje je nastavio u Beču, a potom u Krakovu gde ga zatiče Prvi svetski
rat.
Po izbijanju rata vraća se u zemlju. Odmah po dolasku u Split,
sredinom jula, austrijska policija ga hapsi i odvodi u Šibenik, a potom u
mariborsku tamnicu u kojoj će, kao politički zatvorenik, ostati do marta 1915.
godine. Među zidovima mariborske tamnice, u mraku samice, "ponižen do
skota", Andrić intenzivno piše pesme u prozi. Po izlasku sa robije,
ondašnje vlasti određuju Andriću kućni pritvor u Ovčarevu i Zenici u kojem
ostaje sve do leta 1917. godine. Andrić je imao veoma uspešnu diplomatsku
karijeru: godine 1920. postavljen je za činovnika u poslanstvu u Vatikanu, a
potom je radio kao diplomata u konzulatima u Bukureštu, Trstu i Gracu. U to
vreme objavio je zbirku pesama u prozi Nemiri -
pripovetke Ćorkan
i Švabica, Mustafa Madžar, Ljubav
u kasabi zatim se ređaju Put Alije Đerzeleza i Pripovetke.
U junu 1924. godine u Gracu je odbranio doktorsku tezu Razvoj
duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine. Tokom
1927. godine radio je u konzulatima u Marseju i Parizu, a naredne godine u
poslanstvu u Madridu. Iste godine objavljena je njegova pripovetka Most
na Žepi. Od 1930. do 1933. godine bio je sekretar stalne
delegacije Kraljevine Jugoslavije pri Društvu naroda u Ženevi. U to vreme
objavio je prvi deo triptiha Jelena, žena koje nema.
Godine 1954. postao je član Komunističke partije Jugoslavije i
prvi predsednik Saveza književnika Jugoslavije. Prvi je potpisao Novosadski
dogovor o srpskohrvatskom književnom jeziku. Te godine štampao je u Matici
srpskoj roman Prokleta
avlija. Pisao je i eseje o Njegošu, Goji itd. Poslije drugog
svjetskog rata Andrić objavljuje svoja najzrelija djela: Gospođica, Travnička
kronika i Na Drini ćuprija te
nekoliko knjiga pripovijedaka u kojima se pored starih i već objavljenih
sukcesivno pojavljuju nove. Ivo Andrić je pisac velikog zamaha. Iako je po
osnovnoj koncepciji realist, on se ne zadovoljava isključivo realističkim
slikanjem, nego mu ono služi samo kao sredstvo da mirno i kontorlirano istakne
u naoko običnim zbivanjima njihovu fantastiku i simboliku.
Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1961. zbog svog
celokupnog dotadašnjeg rada "o istoriji jednog naroda", prvenstveno
za roman Na
Drini ćuprija (1945).
Dobrica Ćosić u svojoj knjizi Piščevi zapisi 1969 - 1980.
prepričava, na sto osamdeset šestoj stranici, svoj "poslednji značajniji
razgovor" sa Andrićem i citira ga: - U Bosni vam je sada, Dobrice, ono što
je pokojni Kalaj snevao, a nije kao diplomata smeo da izgovori. U Bosni
pobeđuje Bošnjaštvo. Staro, a mlado. I neka da Bog da moja noga više nikad ne
kroči preko Drine... Inače, upravo je Ivo Andrić predložio
Ćosića za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti 1970. godine. Ivo
Andrić je umro 13. marta 1975. godine u Beogradu.
No comments:
Post a Comment