Anikina vremena (1931) spadaju
u Andrićeve duže pripovetke. Ispripovedana je iz pozicije
sveznajućeg pripovedača. Novela počinje pričom o gašenju loze Porubovića i
tragičnom kraju njenog poslednjeg izdanka, naočitom popu Vujadinu Poruboviću iz
Dobruna, malog mesta iza Romanije. Prema popu Poruboviću parohijani su odmah,
pošto se zapopio, osećali izvesnu nelagodnost koja se nije mogla objasniti ni
sveštenikovom mladošću ni neveštinom.
Naravno oni nisu mogli odmah proniknuti u popovu prirodu koja je
trajno obeležena sećanjem na jednu raspusnu scenu u kojoj su učestvovali
oficiri i žene a koju je on prikriven posmatrao. Pop Porubović je, naime,
mizogin i voajer, koji će svoje ludilo oglasiti jedne noći pucnjima na gumnu
gde su parohijani razvijali žito. Završavajući priču o porodici Porubovića,
pisac će spomenuti i njenog znamenitog pripadnika, čuvenog dobrunskog protu
Melentija, a zatim i "Anikina vremena", doba u kojem se
"pronevaljalila jedna žena, vlahinja", Anika.
Anika je kćerka pekara Marinka Krnojelca oženjenog ženom iz
mesta u kojem je odležao robiju, a koja je za stanovnike Dobruna uvek bila
tuđinka. Tako su kasablije doživljavale i njenu kćerku, neuglednu, prerano
izraslu devojčicu. Kako često biva sa Andrićevim ženskim likovima, iz takve
nenaočite devojčice jednog Bogojavljenskog jutra u crkvi pojaviće se vitka
beloputa devojka krupnih očiju. Cela kasaba bila je očarana neobično lepim
Anikinim licem. Za nju se naročito zainteresovao Mihailo Stranac, mladić na
početku uspešne trgovačke karijere. I Anika se zagledala u njega pa je najpre
počelo stidljivo razmenjivanje pažnje koje je postepeno postajalo sve
otvorenije da bi se bez ikakvog jasnog razloga odjednom prekinulo.
Pripovedač taj prekid tumači opisom prvog traumatičnog
Mihailovog ljubavnog iskustvo stečenog sa handžijkom koja je sa njim varala
muža. Mladićeva rana ljubavna priča prekinuta je na tragičan način. Posle svađe
muža i žene kojoj je Mihailo slučajno prisustvovao, handžinica je ubila muža
Mihailovim nožem. Mihailo joj je pri tom pomogao.
Mladić će dve godine posle toga na putovanjima pokušavati da
zaboravi i handžijku ali i Anikin "mukli, teški glas, belo lice bez
osmejka" kao i Đurđevdan, dan kada se "Anika objavila" i
"otvorila kuću muškarcima". Otada su se žene u kasabi mnogo češće
molile pred ikonom i klele Aniku, i zato dobijale batine od muževa. Sinovi su
dolazili u sukob sa očevima, a majke ih proklinjale zbog okapanja ispred Krnojelčeve
kuće.
Ostao je čuven slučaj trgovca Petra Filipovca, najljućeg
Anikinog neprijatelja, koji je hteo da ubije svog najstarijeg sina Andriju
upravo zbog noći provedenih u ozloglašenoj kući. Ratovao je sa njom i dobrunski
prota zbog svog sina koga žene nisu nikada interesovale, ali koji je, kako to
često biva, slučajno nekim poslom otišao u Višegrad i tamo upao u društvo koje
ga je te noći odvelo u Anikine dvore da odatle danima ne izađe.
Dugo su se prenosile Anikine reči koje je poslala popu Poruboviću: Ti
si proto dobrunski, a ja džizlija višegradska. Nurije su nam podeljene, i bolje
ti je da ne diraš u ono što nije tvoje. Ja se nisam ni rodila kad si ti
preskakivao plot u Nedeljkovice, pa Nedeljko mislio da je jazavac u kukuruzu i
umalo te nije ubio. I dan danas ti po udovičkim kućama krpe mantiju.
Ovo Anikino pismo govori kao da je žena na zlu glasu o svakome
sve znala i kao da joj niko baš zbog toga nije mogao ništa. A ugledni i snažni
popovski sin ubrzo bi odbačen kao i mnogi drugi i upravo kao i oni, mogao se
videti kako skrhan i podbuo od pića ponavlja Anikine reči iz zauvek prošlih
ljubavnih noći.
Ne manje skandalozan bio je i slučaj kajmakama, sina turskog
paše koji je od majke Sokolovićke nasledio ime i oholo držanje, a od oca vlast
i bogatsvo. Otišao je posle mnogo žalbi kasabalija da sam stane na put zlu.
Otišao je tada do Anike i još mnogo puta kasnije. Jer on kao veliki poznavalac
ženske lepote nije mogao da ne vidi da je lepota te žene bila nešto sasvim
nesvakidašnje, nešto natprirodno. Zbog Anike će turski beg biti ranjen, zbog
nje će dobrunskom proti paliti sveću pre vremena, a dobrunski muškarci
zaključiće da "ženu treba ubiti rađanjem ili batinama". Zbog nje će
dva muškarca naročito patiti, "svak za sebe i svaki na svoj način", i
to Anikin brat Lale i Mihailo Stranac. Maloumni pekar Lale je patio na svoj tih
i sramežljiv način, a jedini čovek u koga se Anika jednom zagledala rešio je da
konačno "izvadi nož iz rane" koji je nekada handžijka zabila u srce
svog muža. Izjednačavajući Aniku i Krstinicu odlučio je da traumu iz prošlosti
već jednom prevaziđe tako što će otići u Anikine odaje.
Ne zna se ko se "osevapio" kada je Anika nađena mrtva
pored minderluka. Ne zna se da li je to bio Lale koji se stideo sestre ili
Mihailo koji je davno izgubio svoj mir ili bilo koji drugi muškarac iz Dobruna.
Kako god, kao posle mnogih nesreća koje zadese kasabu, i sada je ona postala
mirna kao pre Anikinih
vremena. Lale je otišao nekuda put Užica, Mihailo na suprotnu
stranu, sarajevskim drumom, muškarci su se vratili svojim kućama, a žene su
nastavile da čuvaju svoja ognjišta. Priča o Aniki, o zlu koje nije večno i koje
odlazi onako kao što i dođe, preselila se u usmenu legendu ljudi toga kraja.
____________________________________
Ivo
Andrić je rođen 9. oktobra 1892. godine u Dolcu pored Travnika u
tadašnjoj Austro - Ugarskoj. Matične knjige kažu da mu je otac bio Antun
Andrić, školski poslužitelj, a mati Katarina Andrić (rođena Pejić) i da je
kršten po rimokatoličkom obredu (Andrić se najveći deo svog života izjašnjavao
kao Srbin). Detinjstvo je proveo u Višegradu gde je završio osnovnu školu. Andrić 1903.
godine upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosansko - hercegovačku
srednju školu, a slovensku književnost i istoriju studira na filozofskim
fakultetima u Zagrebu, Beču, Krakovu i Gracu. U gimnazijskim danima Andrić je
bio vatreni pobornik integralnog jugoslovenstva, pripadao je pokretu
Mlada Bosna i bio je strastveni borac za oslobođenje južnoslovenskih naroda od
austrougarske vlasti. Svoju prvu pesmu U sumrak objavio
je 1911. godine u Bosanskoj vili. Naredne godine započeo je studije na
Mudroslovnom (filozofskom) fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu.
Školovanje je nastavio u Beču, a potom u Krakovu gde ga zatiče Prvi svetski
rat.
Po izbijanju rata vraća se u zemlju. Odmah po dolasku u Split,
sredinom jula, austrijska policija ga hapsi i odvodi u Šibenik, a potom u
mariborsku tamnicu u kojoj će, kao politički zatvorenik, ostati do marta 1915.
godine. Među zidovima mariborske tamnice, u mraku samice, "ponižen do
skota", Andrić intenzivno piše pesme u prozi. Po izlasku sa robije,
ondašnje vlasti određuju Andriću kućni pritvor u Ovčarevu i Zenici u kojem
ostaje sve do leta 1917. godine. Andrić je imao veoma uspešnu diplomatsku
karijeru: godine 1920. postavljen je za činovnika u poslanstvu u Vatikanu, a
potom je radio kao diplomata u konzulatima u Bukureštu, Trstu i Gracu. U to
vreme objavio je zbirku pesama u prozi Nemiri -
pripovetke Ćorkan
i Švabica, Mustafa Madžar, Ljubav
u kasabi zatim se ređaju Put Alije Đerzeleza i Pripovetke.
U junu 1924. godine u Gracu je odbranio doktorsku tezu Razvoj
duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine. Tokom
1927. godine radio je u konzulatima u Marseju i Parizu, a naredne godine u
poslanstvu u Madridu. Iste godine objavljena je njegova pripovetka Most
na Žepi. Od 1930. do 1933. godine bio je sekretar stalne
delegacije Kraljevine Jugoslavije pri Društvu naroda u Ženevi. U to vreme
objavio je prvi deo triptiha Jelena, žena koje nema.
Godine 1954. postao je član Komunističke partije Jugoslavije i
prvi predsednik Saveza književnika Jugoslavije. Prvi je potpisao Novosadski
dogovor o srpskohrvatskom književnom jeziku. Te godine štampao je u Matici
srpskoj roman Prokleta
avlija. Pisao je i eseje o Njegošu, Goji itd. Poslije drugog
svjetskog rata Andrić objavljuje svoja najzrelija djela: Gospođica, Travnička
kronika i Na Drini ćuprija te
nekoliko knjiga pripovijedaka u kojima se pored starih i već objavljenih
sukcesivno pojavljuju nove. Ivo Andrić je pisac velikog zamaha. Iako je po
osnovnoj koncepciji realist, on se ne zadovoljava isključivo realističkim
slikanjem, nego mu ono služi samo kao sredstvo da mirno i kontorlirano istakne
u naoko običnim zbivanjima njihovu fantastiku i simboliku.
Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost
1961. zbog svog celokupnog dotadašnjeg rada "o istoriji jednog
naroda", prvenstveno za roman Na Drini ćuprija (1945).
Dobrica Ćosić u svojoj knjizi Piščevi zapisi 1969 - 1980.
prepričava, na sto osamdeset šestoj stranici, svoj "poslednji značajniji
razgovor" sa Andrićem i citira ga: - U Bosni vam je sada, Dobrice, ono što
je pokojni Kalaj snevao, a nije kao diplomata smeo da izgovori. U Bosni
pobeđuje Bošnjaštvo. Staro, a mlado. I neka da Bog da moja noga više nikad ne
kroči preko Drine... Inače, upravo je Ivo Andrić predložio
Ćosića za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti 1970. godine. Ivo
Andrić je umro 13. marta 1975. godine
u Beogradu.
No comments:
Post a Comment