Jedna od prvih lektira u
srednjim školama je i čuvena pripovetka našeg nobelovca Aska i vuk. Ova pripovetka iskače iz opusa našeg čuvenog
nobelovca po svojoj neobičnosti.
Analiza
pripovetke Aska i vuk
Pripovetka
Ive Andrića Aska i vuk se smatra takozvanom alegorijskom pripovetkom, ali
ne biste pogrešili ni ako kažete da je u pitanju basna. Jer u basnama je tema
opis odnosa između životinja, a koji zapravo govore o odnosima i sukobima među
ljudima. Ovo delo Ive Andrića je vrlo specifično, jer se praktično ne može
svrstati potpuno niti u jedan klasični književni rod. Ona je i: umetnička basna
i bajka i novela puna simbola.
Simboli su prisutni već
na samom početku pripovetke. A lik
Aske je posebno simboličan: rođena je kao siroče, te se to tumači kao
simbolika Sartrovog mišljenja da je svaki čovek sam, odnosno usamljenik. Aska
je opisana kao izuzetno darovita ovčica, a uz to i vrlo specifična, jer se ne
uklapa u svoju sredinu. Zato stalno ide sama da luta proplancima, ne bi li
otkrila još nešto novo.
Saveti
koje joj majka upućuje su puni simbolike i vrlo su poučni. Iako
se majka u početku protivila željama svoje ćerke da pođe u baletksu školu, sve
se pravdajući time šta će ostali misliti o tome, ipak se na kraju pomirila sa
njenom željom.
Aska se,
svojstveno svakome ko je na neki način drugačiji, teško uklapa u svoju sredinu,
te najčešće odlazi sama da luta livadama u potrazi za novim saznanjima, ne
obazirući se mnogo na majčina upozorenja. U jednom od tih lutanja nailazi i na
starog i lukavog vuka, koji je zatečen činjenicom da mu je tako lepa i mlada
ovčica došla praktično "pod zub". I sam zbunjen, vuk ostaje zatečen
trenutkom kada Aska počinje
svoj ples.
- A ni vreme ni dužinu
puta nisu merili ni vuk ni Aska. Ona je živela a on je uživao. Opčinjen igrom,
vuk postaje laka meta za čobane.
Na kraju dolazimo do
osnovne ideje pripovetke, a to je da se svako zlo može pobediti lepotom, kao
svojevrstan trijumf umetnosti.
Tema pripovetke Aska i vuk je borba za život ovčice Aske.
Uvod - Opis mlade ovčice
Zaplet – Askin nenadani susret sa vukom i njena igra
Vrhunac - vukov doživljava preobražaj gledajući Askinu igru
Rasplet - čobani ubijaju vuka
Kraj - velika rados mlade ovčice, pevanje, igra i ostali joj čestitaju na hrabrosti
Zaplet – Askin nenadani susret sa vukom i njena igra
Vrhunac - vukov doživljava preobražaj gledajući Askinu igru
Rasplet - čobani ubijaju vuka
Kraj - velika rados mlade ovčice, pevanje, igra i ostali joj čestitaju na hrabrosti
Likovi i njihove osobine
Glavni lik je ovčica
Aska.
Sporedni likovi su - Askina majka, vuk, čobani i ostale ovce.
Sporedni likovi su - Askina majka, vuk, čobani i ostale ovce.
Aska je
na prvom mestu drugačija od ostalih. Neobična u svakom smislu, radoznala,
osobena, nemirna, gotovo neukrotiva. Izuzetno je radoznala i ne uklapa se u
svoju sredinu, te često sama luta pašnjacima u želji za novim saznanjima.
Ćudljiva je, jer nikako do nje ne dopiru majčini saveti i upozorenja.
Vuk je
prvenstveno lukav i nadasve iskusan i drzak. Ipak, i pored svog opreza ostao je
opčinjen igrom mlade ovčice.
Alegorija u pripovetci
Pod alegorijom (gr. drugo
govoriti) je način prenesenog izražavanja u kojoj se to preneseno značenje
ostvaruje vrlo često u čitavom delu. Kako je pripovetka Ive Andrića čitava u
alegoriji, zato se za nju kaže da alegorijska pripovetka.
Pouke pripovetke Aska i
vuk
Na vrlo neobičan način,
Ivo Andrić nam kroz pripovetku Aska i vuk zapravo poručuje da svako od nas ima
slobodu izbora. Pa čak i onda kada izgelda da je nešto izvesno, uvek možemo da
pokušamo na neki drugačiji način. Svojom voljom za životom i snagom moguće je
gotovo sve postići.
Aska i vuk, prepričano u
kratkim crtama
Ukratko, pripovetka
obrađuje neobičnu borbu za život jedne nemirne dušice, koja je oličena u liku
mlade ovce, po imenu Aska. Ona je volela balet i išla je, čak i u baletsku
školu. Naravno, nije ni slutila da će joj baš to baletsko umeće pomoći da spase
svoj život. Aska je odudarala od svoje sredine, te nije nikada išla za ostalim
ovčicama, nije slušala svoju majku, već je više volela da luta sama proplancima.
U jednom od svojih "lutanja" Aska nailazi na strašnog vuka. U tom
trenutku suočavanja sa smrću, našavši se pred čeljustima vuka, Aska pokušava da
ipak ostane u životu. Ne imavši šta drugo da pokaže, odlučuje se za jedino što
zna, a to je balet. U početku, koraci su joj izuzetno nesigurni i čini se da će
posustati, ali onda, kako to obično biva život pobeđuje i Aska počinje da pleše
zanosno. Svesna je, ipak da joj jedi to možda može pomoći da ukroti vuka. Kako
je igrala, pokreti su joj postajali sve lepši i smireniji, te je uspela da
prevari čak i iskusnog i lukavog vuka, te je on, zanesen njenom igrom postao
vrlo laka meta za čobane.
Citati iz pripovetke
- Umetnost je, govorila
je majka, nesiguran poziv koji nit hrani, nit brani onoga ko mu se oda. Put
umetnosti uopšte je neizvestan, varljiv i težak, a igra je ponajteža i
najvarljivija od svih umetnosti, čak ozloglašena i opasna stvar.
- Znala je samo jedno: da
živi i da će živeti dok igra i što bolje igra. I igrala je. To više nije bila
igra, nego čudo.
- Mi i ne znamo kolike
snage i kakve sve mogućnosti krije u sebi svako živo stvorenje. I ne slutimo
šta sve umemo. Budemo i prođemo, a ne saznamo šta smo sve mogli biti i učiniti.
_________________________________
Ivo
Andrić - Aska i vuk
Mjesto radnje - Strme
livade
Kompozicija
djela
Uvod - Opis Aske, Aska je
htjela da postane balerina, i zanesena igrom znala je da odluta daleko od stada
i tako je dolazila u opasnost da je pojede vuk.
Zaplet - Jednog predivnog
jutra, opijena lepotom, Aska se našla lice u lice sa strašnim vukom. Odlučila
se za igru iako bi to mogao biti njen posljednji pokret. Učinila je prvi pokret
i zatim su se pokreti nizali jedan za drugim. Igrala je pred vukom čudesnom
igrom koja je u njemu probudila radoznalost, a potom ga pomela, zanijela i
osvojila.
Vrhunac - Vuk doživljava
duhovni preobražaj , zaboravlja na krv i meso jer mu dušu osvaja Askino čudesno
igranje.
Rasplet - Začuo se
pucanj, Aska se onesvijestila a iza vuka je ostao krvav trag. Čobani su pratili
taj trag i došli do vuka koji od ranjavanja nije mogao dalje. Čobani su se
vratili u selo sa vukom kojeg su vukli za stražnje noge.
Kraj - Velika radost,
Aska je došla sebi, igranje, pjevanje, čestitanje.
Glavni lik - ovčica Aska
Sporedni likovi - Askina
majka, vuk, čobani i ostale ovce na Strmim livadama
Tema - Pobjeda nad smrću
i prolaznošću ovčice Aske. Askina igra za život.
Ideja - Ljepota ima moć
da oplemenjuje i potiskuje u čovjeku niske nagone. Umjetnost i volja za otporom
pobjeđuju svako zlo pa i samu smrt.
Kratak
sadržaj - Aska je
neobična ovčica iz ovčijeg sveta na strmim Livadama koja je volela balet i
želela da postane poznata balerina. Dok je u baletskoj školi učila svoje prve
korake nije ni slutila da će najvažnija predstava u njenom životu biti igra za
život, da će mortati da igra kako bi se spasila, što se jednog dana i desilo
zbog njene nepažnje i velike radoznalosti.
Još kao mala Aska se razlikovala od svojih vršnjaka. Dok su ostale ovčice
bile dobre i mirne, Aska je bila rasejana, nemirna i nukrotiva. Nije sledila
svoju majku ni ostale ovce iz stada, nego je lutala putevima koje je sama
pronalazila. Bila je radoznala i smela, samostalna i uporna u svojim namerama.
Imala je čudnu i opasnu naviku da odluta daleko od ovčijih pašnjaka i da traži
pašu na nekim nepoznatim i udaljenim mestima. Volela je da trči preko svetlih
zelenih čistina, uživala u lepoti sočne trave i mirisu starih bukvi. Njena
zanesenost i opijenost predelom koji je okružuje doveli su je u opasnost i ona
se jednog dana našla, lice u lice, sa strašnim vukom. Suočena sa smrću,
uplašena i svesna da joj u tom trenutku niko ne može pomoći Aska je odlučila da
igra, da svojom igrom produži svoj život. Njeni prvi pokreti su bili nesigurni
i nespretni, kao u grču. Bila je to skromna igra na smrt osuđenog tela, ali
dovoljno lepa da iznenadi lukavog vuka i privuče njegovu pažnju. Sa užasnim
osećajem u srcu da ne sme stati, Aska je iskoristivši sve svoje znanje naučeno
u školi, krenula u nepoznatu igru, koja je bila izvan svih školskih pravila i
svega što se uči i zna. Iz tela je izvlačila neočekivanu snagu i veštinu, a
njeni pokreti su bili sve lepši i lepši. Nespretna i skromna igra se pretvorila
u čudesnu igru i savršen prizor lepote. Iako je bila mlada i neiskusna, Aska je
uspela da svojom igrom za život, nadigra i prevari iskusnog i lukavog vuka,
koji je zanesen i očaran lepotom ispred sebe postao neprezan i laka meta za
čobane. Njena igra joj je pomogla da savlada strah od smrti i prebrodi opasnost
u kojoj se našla.
Za Asku smrt nije bio
jedini izbor. Ona je izabrala da njen poslednji pokret bude igra i igrala je
kao niko da tada. Njena igra nije bila samo igra, ona je bila čudo neviđeno.
Svojom voljom za životom, snagom i umetničkom lepotom, Aska je pobedila smrt i
pokazala svima da umetnost i volja za otporom pobeđuju svako zlo, pa i samu
smrt.
ASKA I
VUK
Ovo se desilo u ovčijem
svetu na Strmim Livadama. Kad je Aja, krupna ovca teškog runa i okruglih očiju,
ojagnjila svoje prvo jagnje, ono je izgledalo kao i sva ostala novorođenčadi šaka
vlažne vune koja počinje da kmeči. Bilo je žensko. I bilo je siroče, jer je Aja
upravo tih dana izgubila muža koga je mnogo volela. To dete majka je nazvala
Aska, nalazeći da je to vrlo pristalo ime za buduću ovcu-lepoticu.
Prvih dana jagnje je išlo
za majkom, kao i sva ostala jagnjad, ali čim je stalo da trči na svojim još
krutim i neobično izduženim nožicama, i da pase samostalno, odmah je počelo da
pokazuje svoju ćud. Nije se držalo majčina skuta, nije slušalo njena dozivanja
ni kucanje zvona na ovnu prethodniku, nego je volelo da luta putevima koje je
samo nalazilo, da traži odvojenu pašu na udaljenim mestima.
Majka je opominjala svoje
inače dobro i lepo i pametno dete, obasipala ga savetima i prekorima i
predočavala mu sve opasnosti takvog vladanja u kraju kao što je njihov, gde ima
uvek poneki lukav i krvoločan vuk, kome čobani ništa ne mogu i koji kolje ovce
i njihovu jagnjad, naročito kad se odvoje i zalutaju. Strepela je Aja, i često
se pitala u koga se umetnulo ovo njeno dete, i to žensko, da je ovako
svojeglavo i nemirno. Na koga je da je, tek to šilježe – tako u ovčijem svetu
nazivaju šiparice i dečake – bilo je velika briga materina. U školi, Aska je
prilično učila i dosta dobro napredovala. Ali kad god bi majka otišla da se
raspita za njene ocene i vladanje, učiteljica je odgovarala da je dete darovito
i moglo bi da bude prvi đak, samo da nije tako živo i rasejano. Jedino iz
fiskulture imalo je stalno odličnu ocenu.
Jednog dana, kad je
završila sa dobrim uspehom razred, Aska je stala pred majku i izjavila da želi
da uči baletsku školu. Majka se najpre odlučno oduprla. Navodila je mnoge
razloge, sve jedan ubedljiviji od drugog. Dokazivala je da niko u njihovoj
porodici nije bio drugo do mirna ovca domaćica. Umetnost je, govorila je majka,
nesiguran poziv koji nit hrani nit brani onog ko mu se oda. Put umetnosti
uopšte je neizvestan, varljiv i težak, a igra je ponajteža i najvarljivija od
svih umetnosti, čak ozloglašena i opasna stvar. Tim putem nije pošla nijedna ovčica
iz dobre kuće. I sve tako. – Šta će, najposle, kazati ceo ovaj naš ovčiji svet
kad čuje da je moja kćerka pošla upravo tim putem?
Tako je odgovarala Asku
njena brižna i dobronamerna majka. Ali poznavajući narav svoje kćeri, unapred
je znala da se njenoj želji neće moći dugo odupirati. I popustila je. Upisala
je malu u ovčiju baletsku školu, nadajući se da će tako možda donekle ukrotiti
njen urođeni nemir, iako su i ovce i ovnovi iz stada u većini osuđivali tu
majčinu odluku.
Ne bi se moglo reći da je
Aja bila ravnodušna prema zamerkama i ogovaranjima ovaca i ovnova u toru i na
paši, ali majka voli svoje dete toliko da uz njega zavoli i one njegove
osobine koje ne odobrava u duši. Malo-pomalo, mirila se ovca-majka sa ćerkinom
željom i počinjala drukčije da gleda na stvar. Ona se pitala šta, na kraju
krajeva, može biti ružno u umetnosti? A igra je najplemenitija od svih veština,
jedina kod koje se služimo isključivo svojim rođenim telom. To mirenje joj je
bilo utoliko lakše što je mala Aska zaista pokazivala mnogo dara i volje za
igru, i vidno napredovala. A uz to, devojčica je bila čedna i bezazlena kako se
samo poželeti može. Ali svoje čudne i opasne navike da luta daleko od ovčijih
pašnjaka i plandišta nije mogla da se oslobodi nikada. I jednog dana desilo se
ono čega se Aja uvek pribojavala.
Aska je sa odličnim
uspehom završila prvu godinu baletske škole i upravo je trebalo da počne drugu.
Bio je početak jeseni sa još jakim suncem, koje neprimetno počinje da bledi, i
toplim kratkim kišama od kojih se stvara radosna duga iznad vlažnih i obasjanih
predela. Aska je toga dana bila naročito vedra i živahna – i rasejana.
Zanesena svežinom dana i lepotom sočne trave, zašla je malo-pomalo sve do ivice
udaljene bukove šume, pa čak i u nju. Tu je trava bila, kako se Aski činilo,
naročito sočna i što dublje u šumu, sve sočnija. U šumi je bilo još mlečne
magle koja se, kao ostatak neke čudne noćne igre, povlačila pred suncem. Belo i
svetlo i tiho. Slaba vidljivost i potpuna tišina stvarale su začaran predeo u kom
prostor i daljina nisu imali mere i u kom je vreme gubilo svoje značenje.
Aska je njušila stare
nagnute bukve obrasle mahovinom koja opija kao priča o neobičnom doživljaju,
pretrčavala svetle zelene čistine, i činilo joj se da priči nema kraja ni neobičnim
doživljajima broja. I kad je bila na jednoj od takvih čistina – našla se
odjednom lice u lice sa strašnim vukom. Iskusan, star i drzak, on se bio
privukao sve do tih krajeva u koje inače vukovi u to doba godine ne silaze.
Njegovo olinjalo krzno, zelenkasto i smeđe, omogućilo mu je da se izjednači sa
jesenjim bukvama i travom koja počinje da vene.
Divni predeo, koji je
opijao i zanosio Asku, digao se odjednom kao tanka i varljiva zavesa, a pred
njom je stajao vuk užagrenih očiju, podvijena repa i kao na smeh malko
iskeženih zuba, strašniji od svih majčinih opomena. Krv se u Aski sledila i
nožice su pod njom odrvenele. Prisećala se da treba da dozove svoje, i otvarala
je usta, ali glasa nije bilo. Ali smrt je pred njom bila, nevidljiva a jedina i
svugdašnja, grozna i neverovatna u svojoj grozoti.
Vuk je napravio polukrug
oko svoje nepomične žrtve, polaganim, mekim hodom koji prethodi skoku.
Izgledalo je da sa nevericom, ukoliko vukovi poznaju nevericu, posmatra šilježe
i da se sa sumnjom, jer za sumnju su vukovi sposobni, i sa strahom od zamke
pita kako je ovako mlado, belo i lepo, moglo zalutati čak ovamo i doći mu tako
reći pod zub. Za žrtvu to su bili neočekivani čudni trenuci, negde između
samrtnog užasa, u kom je već bila potonula, i nezamišljene, krvave i konačne
činjenice koja se krije iza reci – smrt. To je već premrloj Aski ostavljalo
nešto malo vremena i tamo gde je mislila da ga više nema i ne može biti, ali
tako malo da je to jedva ličilo na vreme. To joj je dalo i snage za pokret,
ali to nije bio pokret odbrane, jer za njega nije bila sposobna. Poslednji
pokret mogao je biti samo – igra.
Teško, kao u mučnom snu,
devojčica je učinila prvi pokret, jedan od onih pokreta koji se vežbaju uz
"štanglu" i koji još i ne liče na igru. Odmah za tim je izvela drugi,
pa treći. Bili su to skromni, ubogi pokreti na smrt osuđenog tela, ali dovoljni
da za koji trenutak zaustave iznenađenog vuka. I kad je jednom počela, Aska ih
je nizala jedan za drugim, sa užasnim osećanjem da ne sme stati, jer ako između
jednog i drugog pokreta bude samo sekund razmaka, smrt može ući kroz tu
pukotinu. Izvodila je "korake", onim redom kojim ih je učila u školi
i kao da čuje oštri glas svoje učiteljice: "Jedan – i – dva! Jedan – i –
dva – i – tri!" Tako je išlo sve redom. Sve što je u toku prve godine mogla
da nauči. Pokreti su kratki, brzi, i ne mogu da ispune vreme što stoji
nepomično kao praznina iz koje stalno preti smrt. Prešla je i na figure koje se
u školi izvode bez oslona, na sredini sale. Ali tu su njeno znanje i njene
snage bili ograničeni. Pravilno i potpuno umela je da izvede dve-tri figure. I
ona ih je izvodila grozničavo. Jedna, pa druga, pa treća. I tu je bio otprilike
kraj njenog znanja i veštine. Morala je da ponavlja pokrete, a bojala se da
ponavljanjem ne izgube od svoje snage i privlačnosti. I uzalud je nastojala da
se seti još nečega što bi mogla da izvede i čime bi zatrpala ponor koji je čeka
na kraju igre. Vreme prolazi, vuk još gleda i čeka, ali već počinje da se
približava, a pred njom su nemilosrdno zatvorena sva dalja znanja klasične
igre, i glas učiteljice postaje sve tiši, gubi se negde potpuno. Dobro je
poslužilo njeno znanje, ali sad je i njemu došao kraj. Znanje izneverilo, škola
ne ume ništa više da joj kaže, a valja živeti i, da bi se živelo, – igrati.
I Aska je krenula u igru
iznad škola i poznatih pravila, mimo svega što se uči i zna. Ko zna da li je
svet ovaj, otkad postoji, video ono što je toga dana videla skromna i bezimena
šuma iznad Strmih Livada.
Preko zelenih čistina,
preko uskih prolaza, između sivih i teških bukovih drveta, po glatkom i smeđem
ćilimu od lišća koje se godinama slaže jedno na drugo, igrala je ovčica Aska,
čista, tanka, ni još ovca ni više jagnje, a laka i pokretna kao bela vrbova
maca koju nosi vetar, sivkasta kad bi ušla u pramen tanke magle a svetla, kao
iznutra obasjana, kad bi se našla na čistini prelivenoj suncem. A za njom je,
nečujnim koracima i ne odvajajući pogled, od nje, išao matori kurjak
dugogodišnji i nevidljivi krvnik njenog stada.
Lukavi, hladni i
poslovično oprezni vuk, kome ni ljudi ni životinje nisu mogli ništa, bio je
najpre iznenađen. To iznenađenje pretvaralo se sve više u čuđenje i čudnu,
neodoljivu radoznalost. Isprva se prisećao ko je i šta je, gde se nalazi i šta
treba da radi, i samo je govorio sam sebi: - Da se prvo nagledam ovog čuda
neviđenog. Tako ću od ovog čudnog šilježeta imati ne samo krv i meso nego i
njegovu neobičnu, smešnu, ludu i ludo zabavnu igru, kakvu kurjačke oči još
nisu videle. A njegova krv i meso nikad mi ne ginu, jer ga mogu oboriti i
zaklati kad god hoću, i učiniću to, ali tek na svršetku igre, kad vidim celo
čudo dokraja.
Misleći to, vuk je išao
za ovčicom, zastajkujući kad ona zastane i opružajući korak kad ona ubrza
ritam igre. Aska nije mislila ništa. Samo je iz ovog malog tela, koje je bilo
satkano od čistih sokova životne radosti a osuđeno na neminovnu i neposrednu
smrt, izvlačila neočekivanu snagu i neverovatnu veštinu i raznolikost pokreta.
Znala je samo jedno: da živi i da će živeti dok igra, i što bolje igra. I
igrala je. To nije više bila igra, nego čudo.
Tako se – novo čudo! – i
vukovo čuđenje pretvaralo sve više u divljenje, stvar potpuno nepoznatu u
vučijem rodu, jer kad bi vukovi mogli da se ičem na svetu dive, oni ne bi bili
ono što su. A to nepoznato osećanje divljenja obeznanilo je vuka toliko da ga
je ova izgubljena ovčica, mrtva od straha od smrti, vukla za sobom kao da ga
vodi na nevidljivoj ali čvrstoj uzici, vezanoj za nevidljivu alku koja mu je
proturena kroz njušku.
Idući tako mesečarski, ne
gledajući gde staje i ne dajući sebi više računa o pravcu u kom ide, vuk je
jednako ponavljao sam u sebi: - Krv i meso ovog šilježeta nikad mi ne ginu.
Mogu da ga raščerečim u svakom trenutku, kad mi se prohte. Nego, da se nagledam
čuda. Da vidim još ovaj pokret, pa još ovaj...
I sve tako, još ovaj, pa
još ovaj, a svaki je bio zaista nov i uzbudljiv i obećavao idući, još
uzbudljiviji. Promicale su, jedna za drugom, šumske čistine i sumračni vlažni
hodnici ispod bukava, zastrti suvim lišćem. Sto života osećala je sada u sebi
mala Aska, a sve njihove snage upotrebila je da produži jedan jedini, svoj
život, koji je bila već pregorela.
Mi i ne znamo kolike
snage i kakve sve mogućnosti krije u sebi svako živo stvorenje. I ne slutimo
šta sve umemo. Budemo i prođemo, a ne saznamo šta smo sve mogli biti i učiniti.
To se otkriva samo u velikim i izuzetnim trenucima kao što su ovi u kojima
Aska igra igru za svoj već izgubljeni život. Njeno telo se više nije zamaralo,
a njena igra je sama iz sebe stvarala nove snage za novu igru. I Aska je
igrala. Izvodila je sve nove i nove figure, kakve ne poznaje škola nijednog
učitelja baleta.
Kad bi joj se učinilo da
se vuk pribira i priseća ko je i šta je, onda je pojačavala brzinu i smelost
svoje igre. Izvodila je preko oborenih debala neobične skokove, koji su vuka
nagonili na smeh i na novo divljenje i izazivali u njemu želju da se ponove.
Skakala je na povaljene bukve i na onom jastučiću od mahovine koja ih pokriva,
stojeći samo na stražnjim nogama, pravila od sebe belu, veselu čigru koja
zaslepljuje oči gledaoca. Zatim bi uspravljena, samo na prednjim nogama,
pretrčala sitnim i sve bržim koracima neku ravnu i još zelenu površinu među
drvetima. Kad bi naišla na otvorenu strminu, spustila bi se strmoglave, oponašajući
smelu skijašicu, niz stazu od glatkog suvog lišća, ali tako brzo kao kad neko
palcem prevuče briljantan "glisando" preko klavijature: fuuu-it! A
vuk bi se sašuljao za njom što brže može, samo da ne izgubi iz vida ništa od
igre. Još uvek je ponavljao u sebi da mu, pre ili posle, krv i meso ovog
šilježeta ne ginu nikad, samo da vidi potpuno i do kraja njegovu igru, ali je
to ponavljao svaki put sve kraće i slabije, jer je u njemu sve više mesta
zauzimala igra i potiskivala sve ostalo.
A ni vreme ni dužinu puta
nisu merili ni vuk ni Aska. Ona je živela a on je uživao.
Kad su čuli bolni meket
ovce Aje i razabrali uznemirenost koja je išla od stada do stada, čobani su
izabrali između sebe dvojicu mlađih i smelijih i poslali ih u šumu da potraže
izgubljeno neposlušno šilježe. Jedan od njih je imao samo drenovu toljagu,
ali dobru, a drugi je nosio o ramenu pušku, ako se tako može nazvati ono nešto
garave kapislare. To je bila slavna starudija, jer se pričalo da je njegov otac
ubio iz nje, na samoj ogradi svoga tora, izgladnela vuka. A i to, kao sve što
se priča, ko zna kako je bilo, i da li je bilo ili nije. Svakako, to je bilo
jedino parče vatrenog oružja na Strmim Livadama, i ono je služilo više da
podigne hrabrost i samopouzdanje kod čobana, nego što je bilo stvarno opasno za
vukove.
Došli su do ivice šume i
tu su malo oklevali, pitajući se u kom pravcu da krenu. Jer u šumi ima hiljadu
ulaza, a ko će sagledati nevidljive tragove jagnjećih papaka. Pošli su po
tragu zelene trave i dobre paše, kao najsigurnijem. Sreća ih je poslužila. Tek
što su ušli malo dublje u šumu i ispeli se na malu uzvisinu, ugledali su u
dubini ispred sebe čudan prizor. Stali su i pritajili se. Kroz dubok otvor u
granju mogli su neprimećeni da vide: u smelim a pravilnim piruetama ovčica Aska
prelazi zelenu čistinu, a za njom, na odstojanju od nekoliko koraka, klipše
krupni olinjali vuk, i oborene njuške, sav u pogledu, povlađuje repom.
Nekoliko trenutaka čobani
su stajali kao skamenjeni od čuda, ali onda su se pribrali. Kad je Aska došla
do prvih drveta i tu naglo promenila oblik i ritam igre, a vuk se nalazio još
na čistini, okrenut gledaocima bočno, stariji čobanin je skinuo pušku,
nanišanio i opalio. Odjeknula je šuma i poletelo suvo lišće sa retkim,
uplašenim pticama. Na okrajku čistine desila se neočekivana stvar. Iz svog prekinutog
pokreta, kao ptica pogođena u letu, pala je – Aska, a vuk je kao zelena senka
klisnuo u šumu. Čobani su strčali i na ravnom mestu našli onesvešćenu Asku.
Nikakve povrede nije bilo na njoj, ali je ležala u šumskoj travi kao mrtva.
Iza vuka je ostao krvav trag.
Stariji čobanin je
napunio pušku, a mladi je prihvatio svoju toljagu sa obe ruke, i tako su
krenuli za krvavim tragom. Išli su sporo i oprezno. Ali nije im trebalo mnogo
ići. Ranjeni vuk je imao sange da beži svega stotinak koraka, dok mu je rana
bila još vruća, a onda se srušio u jednom čestaru. Stražnji deo tela bio mu je
oduzet, ali je prednjim nogama kopao zemlju, izmahivao glavom i kezio zube.
Lako su ga dotukli.
Sunce je bilo tek prošlo
polovinu neba kad su se čobani vratili. Silazili su zagasitim pašnjacima,
između stada i torova. Mlađi je vezao kurjaka svojom tkanicom za stražnje noge
i lako vukao niza stranu njegovu krvavu i izduženu telesinu. A stariji je nosio
belo šilježe. Prebacio ga je, po čobanskom običaju, sebi preko vrata. Askina
lepa glava visila mu je, kao mrtva, niz levo rame.
Velika je bila radost na
Strmim Livadama. Bilo je čestitanja, graje i pevanja, i prekora i suza i
pocikivanja i veselog blejanja bez kraja i konca.
Aska je došla sebi.
Pribirala se sporo, ležeći u travi nepomična i skopnela, više slična bačenom
runu nego živoj ovčici. Nije osećala na sebi zdrava mišića ni žilice koja nije
bolela. Oko nje je, suzna i presrećna, užurbano trčala njena majka i kupile se
ovce i ovnovi kao na čudo. Aska je dugo bolovala i sporo se oporavljala od
strašnog doživljaja, ali su njena mladost i volja za životom, majčina dobra
nega, i opšte saučešće svih stanovnika Strmih Livada najposle savladali bolest.
I Aska je ozdravila i postala poslušna ćerka i dobra učenica, a s vremenom i
prvakinja baleta na Strmim Livadama.
Po svetu se pisalo i
pričalo i pevalo o tom kako je ovčica Aska nadigrala i prevarila strašnog vuka.
Aska sama nije nikad govorila o svom susretu sa zverom ni o svojoj igri u šumi.
Jer, o najvećim i najtežim stvarima svoga života niko ne voli da govori. Tek
kad je prošlo nekoliko godina i kad je u sebi prebolela svoje teško iskustvo,
Aska je po svojoj zamisli postavila čuveni balet, koji su kritičari i publika
nazivali "Igra sa smrću", a koji je Aska uvek nazivala "Igra za
život". Posle je živela dugo i srećno, postala igračica svetskog glasa, i
umrla u dubokoj starosti. I danas, posle toliko godina, igra se taj njen čuveni
balet u kom umetnost i volja za otporom pobeđuju svako zlo, pa i samu smrt.
_________________________________
Ivo Andrić je rođen 9. oktobra 1892. godine u Dolcu
pored Travnika u tadašnjoj Austro - Ugarskoj. Matične knjige kažu da mu je otac
bio Antun Andrić, školski poslužitelj, a mati Katarina Andrić (rođena Pejić) i
da je kršten po rimokatoličkom obredu (Andrić se najveći deo svog života
izjašnjavao kao Srbin). Detinjstvo je proveo u Višegradu gde je završio osnovnu
školu. Andrić 1903.
godine upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosansko - hercegovačku
srednju školu, a slovensku književnost i istoriju studira na filozofskim
fakultetima u Zagrebu, Beču, Krakovu i Gracu. U gimnazijskim danima Andrić je
bio vatreni pobornik integralnog jugoslovenstva, pripadao je pokretu
Mlada Bosna i bio je strastveni borac za oslobođenje južnoslovenskih naroda od
austrougarske vlasti. Svoju prvu pesmu U
sumrak objavio je 1911. godine u Bosanskoj vili. Naredne godine
započeo je studije na Mudroslovnom (filozofskom) fakultetu Kraljevskog
sveučilišta u Zagrebu. Školovanje je nastavio u Beču, a potom u Krakovu gde ga
zatiče Prvi svetski rat.
Po izbijanju rata vraća
se u zemlju. Odmah po dolasku u Split, sredinom jula, austrijska policija ga
hapsi i odvodi u Šibenik, a potom u mariborsku tamnicu u kojoj će, kao
politički zatvorenik, ostati do marta 1915. godine. Među zidovima mariborske
tamnice, u mraku samice, "ponižen do skota", Andrić intenzivno piše
pesme u prozi. Po izlasku sa robije, ondašnje vlasti određuju Andriću kućni
pritvor u Ovčarevu i Zenici u kojem ostaje sve do leta 1917. godine. Andrić je
imao veoma uspešnu diplomatsku karijeru: godine 1920. postavljen je za
činovnika u poslanstvu u Vatikanu, a potom je radio kao diplomata u konzulatima
u Bukureštu, Trstu i Gracu. U to vreme objavio je zbirku pesama u prozi Nemiri - pripovetke Ćorkan
i Švabica, Mustafa Madžar, Ljubav u kasabi zatim se
ređaju Put Alije Đerzeleza i Pripovetke.
U junu 1924. godine u
Gracu je odbranio doktorsku tezu Razvoj
duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine. Tokom
1927. godine radio je u konzulatima u Marseju i Parizu, a naredne godine u
poslanstvu u Madridu. Iste godine objavljena je njegova pripovetka Most na Žepi. Od 1930. do 1933. godine bio je sekretar
stalne delegacije Kraljevine Jugoslavije pri Društvu naroda u Ženevi. U to
vreme objavio je prvi deo triptiha Jelena,
žena koje nema.
Godine 1954. postao je
član Komunističke partije Jugoslavije i prvi predsednik Saveza književnika
Jugoslavije. Prvi je potpisao Novosadski dogovor o srpskohrvatskom književnom
jeziku. Te godine štampao je u Matici srpskoj roman Prokleta avlija. Pisao je i eseje o
Njegošu, Goji itd. Poslije drugog svjetskog rata Andrić objavljuje svoja
najzrelija djela: Gospođica, Travnička kronika i Na Drini ćuprija te nekoliko knjiga
pripovijedaka u kojima se pored starih i već objavljenih sukcesivno pojavljuju
nove. Ivo Andrić je pisac velikog zamaha. Iako je po osnovnoj koncepciji
realist, on se ne zadovoljava isključivo realističkim slikanjem, nego mu ono
služi samo kao sredstvo da mirno i kontorlirano istakne u naoko običnim
zbivanjima njihovu fantastiku i simboliku.
Dobitnik je Nobelove
nagrade za književnost 1961. zbog svog celokupnog dotadašnjeg rada "o
istoriji jednog naroda", prvenstveno za roman Na Drini ćuprija (1945).
Dobrica Ćosić u svojoj
knjizi Piščevi zapisi 1969 - 1980. prepričava, na sto osamdeset šestoj
stranici, svoj "poslednji značajniji razgovor" sa Andrićem i citira
ga: - U Bosni vam je sada, Dobrice, ono što je pokojni Kalaj snevao, a nije kao
diplomata smeo da izgovori. U Bosni pobeđuje Bošnjaštvo. Staro, a mlado. I neka
da Bog da moja noga više nikad ne kroči preko Drine... Inače, upravo je Ivo Andrić predložio Ćosića za dopisnog člana
Srpske akademije nauka i umetnosti 1970. godine. Ivo Andrić je umro 13. marta
1975. godine u Beogradu.
No comments:
Post a Comment