Friday, March 6, 2015

Branko Copic - Magarece godine

Roman “Magarece godine” ne prate neke silne kritike knjizevne javnosti iako je jedna od rijetkih knjiga koja na tako zivotvoran nacin govri o nevinoj stvarnosti djcijeg zivota u interantu tridesetih godina 20. vijeka. na prostoru bivse Jugosalvije. Jedini tekst o ovom romanu napisao je sam autor i to je kasnije ponovio zagrebackom knjizevnom kritiacru Enesu Cengicu u okviru prica o svom djelu. Cengic je to kasnije objavio u vidu memoara Branka coipica u dva toma pod naslovom “Kroz svjetla i pomrcine” i “Na bodljikavim lovorikama” 
“Magarece godine” predtavljaju, po mom mosljenju, najvece dostignuce u proznoj literaturi namijenjnoj djeci. Dok citate taj roman imate mnogo prostora da povlacite paralele izme|u djetinjstva djecaka ranih tridesetih godina u internatu i svog djetinjstva – osamdesetih i devedestih godina. Oni su svoje prozivjeli u miru u kasnije ih je zatekao rat, a ova generacija koju mi ovdje poredimo prozivjela je ratno djetinjstvo. Tim vise ima prostora da se razmislja o tom vremenu, vremenu djetinjstva nasih baka i djedova. copic je odslikao jedno vrijeme siromastva, jer su u internate odlazila djeca sa sela koja su po pravilu bila siromasna. Ali isto tako to je bilo vrijeme bogatog duha, stvaralastva, vrijeme u kojem jos nisu bile uvezene vrijednosti sa zapada u kojem je zivot tih djecaka bio ljepsi, pa mozda i romanticniji. To bi upravo i trebalo da bude onaj sustinski motiv koji treba da nas navede da su uvijek i ponovo vracamo ovom, kao i drugim, romanima Brnka copica. 
Jezik “Magarecih godina” je knjizevni, jer su i akteri romana buduci akademski gra|ani, ali uz odre|eni broj izraza preuzetih iz narodnog jezika sto romanu daje pravu autenticnu zivost. Upravo ta kombinacija izvornog jezika i njegove narodne paralele priblizva roman danasnjem citaocu. 
Cudesni svijet Branka copica prikazan je u svim njegovim djelima namijenjenim djeci i omladini. Ipak, cini mi se da su najiskrenija i najnaivnija djecija osjecanja vezana za njegove djecacke dane data u ovom Romanu. On nam daje sliku zivota i zajednici vrsnjaka, njihova mastanja i planove, nesnalazenja i nespretnosti, udruzivanja jednih protiv drugih i odbranu, ljepotu kao i povremenu surovost djecije duse. On nam jasno pokazuje promjenu te djece vecinom sa sela usljed zivota u gradu i njihovo razmisljanje da se nikada vise nece vratiti na selo kao ratari – poljoprivrednici. Sve to pisac daje kroz humor koji moze da stovri i “napise” samo zivot zdravih, bistrih i ambicioznih djecaka u internatu – konviktu u kojem su zajedno od jutra do veceri, pa i kada spavaju. 
Stoga ova knjiga o zivotu djecaka u bihackom konviktu moze da se smatra svojevrsnom biblijom posvecenu osnovcima koji iz nje mogu uvijek da crpe pouku da su najljepsi djecacki dani, jedni jedini i neponovljivi. zivot ni u tim godinama ne treba da se shvata olako, vec u njegovoj punioj velicini i vrijednosti, zivot koji je bezbrizan i opusten, ali isto tako sa svojim bremenom obaveza i odgovornosti, zivot u kojem vec svaki treba da ima pravac i da ne popusta ni pod kakvim pritiscima. 
Zato treba naglasiti da “Magarece godine” spadaju u one romane koji se ne mogu shvatiti iz jednog citanja, koji se moraju procitati vise puta, jer je u suprotnom nemoguce shvatiti onu sustinu koju nam daje pisac –najbolje godine u zivotu su ’magarece godine’ i ko ih ne prozivi zivot mu nece biti sasvim jasan.

PROZIMANJE ZIVOTA

Zivotno pitanje postavljeno u djelima Branka copica da li nam djetinjstvo odredjuje zivotne tokove ili, mozda, predstavlja naivni i nejasan dio zivota koji nikada nece naici na isti, a mozda ni slican odgovor. Pravi primjer za to dat nam je u romanu “Magarece godine” koji daje onu pravu istinsku sliku zivota, ne samo djece i omladinaca tog vremena, nego i sire. Ovaj roman prica nam nevjerovatnu pricu o onom periodu nasih zivota o kojem mi danas kad cujemo neku pricu kazemo mladost-ludost. copic nam ovdje upravo predocava jednu veselu grupu djecaka zahvacenih silnim problemima prikladnim za njihove godine, ali i sa odredjenom mjerom pitanja vezanih i za sam zivot u to vrijeme. Jedan od primjera za to je trenutak kada se djaci u internatu, popularno zvani “konviktasi”, odlucuju na takav korak kao sto je strajk protiv prefekta i uprave tdasnjeg konvikta. Taj primjer govori nam o svijesti tadasnjih generacija za koje slobodno mogu da kazem da su u tom pogledu bile naprednije od nadolazecih, pa i danasnjih ljudi u tim godinama. Takvim primjerom copic zeli da djetetu tj. citaocu dadne pravi primjer i izvede ga na neki, mozda cudan, nacin na pravi put u ova zla vremena. 
Pisuci ovaj tekst dolazim na ideju da je jedan od pravih razloga zasto je Branko copic pisao uglavnom za djecu upravo taj, jer on nije zelio da zarobi dijete u sebi koje vjerovatno u svima nama cuci i da mu na taj nacin pruzi slobodu koju bi ono trebalo da zivi i da prezivi taj period od odrastanja, pa do kraja zivota, jer jedino uz to dijete u nama se budi znatizelja za novim saznanjima, novim iskustvima i jos mnogo toga. I zato nas nikad ne bi trebalo zacuditi da vidimo odraslu osobu da iskazuje tu zelju za necim sto mozda nije u skladu sa njegovim godinama, jer ja bih to ovako okarakterisao: ”jednom djete uvijek djete”. 
Ali ipak djelo Branka copica ima i svoju ozbiljnu stranu. Kao pisac koji je prosao svud i preko glave prevalio svasta nije mogao da ostane ravnodusan prema svemu i zato biva osudjivan od tadasnjeg sistema. To ga i navodi da u “Magarecim godinama” ogromnu paznju posveti formiranju savjesne i odgovorne licnosti koja bi trebala da predstavlja neku, mozda dalju, ali ipak zdraviju, buducnost. Upravo jedino ovakvo djelo moze da vam pruzi mogucnost da to dijete u sebi uskladite sa svojom licnoscu kao sto je to uradio jedan od omiljenih copicevih junaka Servantesov Don Kihot. 
Osnovna poruka ovog djela je da zivot od samog pocetka treba zivjeti ne onako kako mi planiramo nego onako kako nam samo po sebi dodje kao sto se to desilo nasem danasnjem junaku, a da ipak ne izgubimo buducnost koracajuci u suprotnom pravcu.

Djura Jaksic - analiza pesme OTADZBINA

OTADZBINA
I ovaj kamen zemlje Srbije,
Sto pretec suncu dere kroz oblak,
Sumornog cela, mracnim borama,
O vekovecnosti prica dalekoj,
Pokazujuci nemom mimikom
Obraza svoga brazde duboke.
Vekova tamnih to su tragovi,
Te crne bore, mracne pecine.
Prvi stih predstavlja otadzbinu kao dio kontinuiteta vjecnosti - trajanje u vremenu. U nastavku je portret kamena branika i bedema. Kamen je dozivljen kao ljudski lik iz koga zrace osjecanje i raspolozenja, ogledaju se vjecite patnje koje su ostavile tragove na licu. Prva slika sadrzi sve elemente Jaksicevog stvaralackog postupka: u skladu sa temom je leksika i sintaksa, jezicka i umjetnicka sredstva, ritam i intonacija. To su jake rijeci sa primjesom patosa i svecanog tona: VJEKOVJECNOST, PRETEC, DERE, SUMORNOG, OBLAK, OBRAZA, VEKOVI. Spregovi rijeci su inverzovani: VEKOVA TAMNIH - neuobicajeno, ali umjetnicki vrlo efektno potiskivanje epiteta sa njegovog prirodnog mjesta prije imenice u polozaju poslije imenice, cime je imenica, stavljena na prvo, udarno, mjesto u stihu i smisao je sustinski promijenjen: brazde duboke nisu posljedica tamnih vekova, nego vekovatamnih. U prirodnom poretku pridjev ima znacenje boje. U pjesnickom poretku on ima preneseno znacenje: dalekih vijekova koji se gube u daljinu proslosti te se ne mogu jasno razaznati. I epitetska inverzija BRAZDE DUBOKE ostvaruje estetske i znacenjske efekte. U stihu su rijeci dobile sasvim drugaciji raspored od uobicajenog, nepjesnickog: izmijenjena su mjesta predikata, objekta i njegovog atributa - inverzija je potpuna: mjesto Prica o dalekoj vekovecnosti imamo O vekovecnosti prica dalekoj - predikatom su rastavljeni objekat i njegov epitet i stavljeni su na istaknuto mjesto: pocetak i kraj stiha. Herojska tema i jake rijeci povlace veliki broj hiperbola koje se prepoznaju u rijecima ili sintagmama, ali i u cijelom stihu: pretec suncu dere kroz oblak - tako je "kamen zemlje Srbije" dobio vasionske dimenzije i snagu.
U drugoj strofi kamen se transformise u piramidu nacinjenu od kostiju svih predaka, koje su "slagali" svjesno, gradeci potomcima busiju, iza koje ce "dusmana cekat cete grabljive". Slika kamena iz prve i druge strofe identicne su po snazi, stamenosti i prodornosti:

I ovaj kamen zemlje Srbije
Sto pretec suncu dere kroz oblak
. . .
A kamen ovaj, ko piramida
Sto se iz praha dize u nebo,
Kostiju krsnih to je gomila.
U drugoj strofi je konkretizovana predstava "kamena", objasnjen je njegov nastanak. Hiperbolicna slika piramide "sto se iz praha dize u nebo" samo je metafora za junacku proslost koju pamti epska tradicija i napaja ljubavlju prema domovini. Kazivanje u ovoj strofi dobilo je epski zamah i zahuktalost bitke, nezaustavljivo tece kroz cijelu strofu u jednom dahu. Snaga emocija trazi snazne rijeci, one oblikuju slozenu recenicnu strukturu, recenica tece poput bujice ostvarujuci jedinstvo misaonog slijeda. Ovakav ritam recenice potiskuje rimu, jer bi ona, sama po sebi, presijecala tok i djelovala bi neprirodno. Rima dolazi sama po sebi u laganom ritmu, proistice iz laganih raspolozenja i osjecanja, a u ovakvim stihovima, koji teku poput bujice, nema mjesta rimovanju. Ovu strofu karakterise jos jedna osobenost: izuzetna zvucnost. Ona se ostvaruje visokom ucestaloscu dobosarskog R: tRagovi, cRne, boRe, mRacne, pRaha...U trecoj strofi je jos jedna transformacija "kamena" sa pocetka pjesme: u drugoj je on busija, ovdje je on bedem. Sve ove transformacije sugerisu monumentalnost, ukopalost, nepomjerljivost, neprolaznost. Dotle moze da stupi "noga pogana", drzne li dalje, naici ce na gromove, grmljavinu, strasne i smjele glasove branilaca. Iz tih glasova razabrace se jedna jedina misao:"Otadzbina je ovo Srbina..." Ovaj stih je poenta pjesme i njena poruka.

"Ne znamo da li ima u svetu mnogo pesama gde je samo jedan red, prvi red pesme dosta:
I ovaj kamen zemlje Srbije

Necemo dalje navoditi. Dosta je. Svako od nas posle tog retka, sam nastavlja neku svoju istoriju, opstu ili licno svoju, i u toj istoriji nalazi jedan prost i tvrd kamen od kojeg se ponovo pocinje ziveti i raditi i pobedjivati. Patriotska poezija Djure Jaksica jednim je delom u proslosti... Ali drugim delom ona je ne samo savremena, nego svetli u savremenosti. U danasnjim nasim borbama, i diskusijama, mi cesto mesamo drzavu i otadzbinu. Djura Jaksic ih nije mesao... Otadzbina je bice... Otadzbina je ideal. To je zavicaj kao tajna i lepota."

UPOTREBA COVEKA - ALEKSANDAR TISMA

O deluNaslov romana upucuje na jedan od cvestranih problema covecanstva, a to je upotreba coveka , tj stavljanje coveka u funkciju, u sluzbu nekoga ili neke ideje;manipulisanje coveka zarad nekih ciljeva ili nekih pobuda.
Razvijajuci roman , Aleksandar Tisma pokazuje kao rat , uzrokovan raynim interesima ideologijama, zatim niske strasti I niz drugih nagonskih pobuna u miru mogu biti usmjereni na upotrebu covjeka .Da bi sto bolje to pokayao na umjetnicki nacin, Tisma je u sredistu svoga romana stavio tri porodice koje su razlicito struktuirane. Njih vezuje isto mjesto , isti vremenski i zivotni kontekst. One su odvojene –svaka od njihzivi u svojo ulici , ali se medjusobno dodiruju i preko pojedinih clanova i u odredjenim situacijama zbilizavaju , da bi na kraju doslo do njihovog potpunog rasejanja.

LIKOVI : DVE PORODICE
Porodica Kroner 
Nju cine:
1. Stara jevrejka, gospodja Kroner
2. Robert Kroner, njen sin
3. Rezika Kroner , Robertova zena
4. Gerhard Kroner i Vera Kroner, njihova djeca
Od najistaknutijih licnosti u ovoj porodici je Vera Kroner koju pratimo skoro kroz cijeli roman. Ona spada medju glavne licnosti romana.
Vera , nasuprot svome bratu nosila izvesnu dozu netrpeljivosti prema mesanstvu u porodici jevrejsko-nemacko. Ona se kao licnosti nije mogla naci ni u jednoj o dove dve nacije..Verino stradanje zapocinje sa dolaskom rata i egzodusom jevreja. Dosavsi u logor , zene su izdvajane one koje ce umrijeti I one malo brojne , mlade I privlacnih tijela, koje ce biti odredjenje za zadovoljavanje vojnickih strasti. Vera svoju ispovijest o logoru govori u ich –formi , koja prepoznatljiva za moderan roman, u 19 poglavlju romana. Iz njene ispovijesti saznajemo o stradanjima nje same I svih jevreja. U Veri je sve bilo podredjeno jednom cilju to jest da prezivi.
NJena sudbina u romanu je tragicna tu saznajemo kako covjek biva upotrebljen na jedan surov nacin.
Na kraju knjige to est u poslednjem poglavlju Sredoje I Vera se srecu I po prvi put povjeravaju jedno drugom I otvaraju srcai pricaju o izmucenom zivotu, svoj hod kroz krugove paklakoje je stvorio rat. Pricaju o tome kako je u ratu vrsena upotreba covjeka I vrseno catiranje svega sto je ljudsko, cisto I svijetlo.


PORODICA LAZUKIC
Nju cine:
1.Nemanja Lazukic, glava porodice
2. Klara , njegova zena
3. Ratsko i Sredoje, njegova dva sina
Jedan od glavnih likova romana jeste Sredoje Lazukic. Sredoja ce jos kao gimlazijalac, gonjen strastima poceti da svraca u kucu razonode I druzenja.
Tamo se muskarci predaju strastima I za novac kupuju ljubav.
Tokom rata Sredoje ce zavrsiti u Beogradu.Bice primljen u sluzbu da bude upotrebljen na nacin koji drugi odredjuju I sam je poceo da upotrebljava druge –zene I njihova tijela.
Na kraju romana susret sa Verom ga donekle mijenja. Tako se oni lijece od dusevnih rana I brane od avetinje proslosti koja ih je upotrijebila I s anima se poigrala. Spaja ih dnevnik gospodjice Drestvenik.


PSIHOLOGIJA DELA
U Tišminoj viziji, krvnik ili žrtva, mučitelj ili mučenik, lovac ili onaj koga love, u trajnom su koštacu sa neizvesnim, gustim i nevidljivim mrežama postojanja. Kao nekakva tamna i žitka prapodloga u njegovim likovima se propinje i stišava, palucka i gasne životna tvar, podstičući u njima impulse prema hrani, prema produženju životnih funkcija, prema pravu na slobodu ili iluziju o slobodi. Ali i kad imaju pun osećaj ili iluziju autonomnoga kretanja, nezavisnosti, slobode - ljudi samo navlače na sebe nova opterećenja, misleći katkad da su došli do novih pobeda. Život se zapliće, mrsi, a granice između moći i nemoći čoveka postaju nevidljive. Gde je granica između slobode i nužnosti, između plemenitih zamisli i zlih činova, ako čovek nije u mogućnosti da upravlja ukupnim životnim procesom, ako dela mimo vlastitih zamisli i izaziva neželjene posledice vlastitim činovima? čovek, razume se, čini nešto u situaciji, a ne u mislima; on je ispoljavanje onoga što jeste, što ga čini takvim kakav je; on nije ni čisto ni nečisto, uzvišeno ni nisko, već manje ili više saobrazno, manje ili više protivrečno nekoj situaciji. Duh kojim je obeleženo čovekovo postojanje nije iz sfere sublimnih, čistih predstava o čoveku; u Tišminoj viziji ono je više sadržaj nečiste, tamne, nikad do kraja shvatljive životne reke. Protičući životom, misleći pogrešno da gospodari njim, čovek neosetno postaje njegovo sredstvo. Umesto da u životu kao vajar ima svoju glinu, materijal za vajanje vlastite veličine, čovek se obrete u njegovim mrežama kao zarobljenik, kao prevareno biće. Bezazlenost tako postaje nehotični poraz, vera se katkad završi u nasilju, a idealne zamisli se zgušnjavaju u dogme; sjaj vrline kojoj se stremilo postaje prepreka tuđim zamislima o boljem životu. Praosnovne vrednosti kao: pravda, sloboda, jednakost, sreća čovekova i kad se ne gube sasvim bivaju plen života, upotrebe čoveka.

Kao svi pisci jake intelektualnosti i Aleksandar Tišma vidi složena grananja problema sudbine čoveka i nije sklon da ih zatvori u nekoliko lagodnih dopadljivih formula. U tom smislu, može se reći sa izvesnim rizikom, da Tišma neguje neku vrstu egzistencijanog realizma bez metodske i filozofke zatvorenosti u toj sintagmi. Poštujući udeo onog što pripada horizontu kolektivnog, ali ne predajući zaboravu ono što pripada horizontu pojedinačnog, iracionalnog nesvesnog u čovekovoj prirodi, Tišmino delo nam otkriva složeni svet dijalektizacije, toka izmenljivosti ta dva horizonta, opšteg i ličnog.

Videći nemilosno oštro, kako đavolsko i čovekovo nije jasno odeljeno u socijalno-istorijskom procesu i kako proces čovekovog stvaranja tokom istorije ima nejednostavnu prirodu i pokrete, uočavajući i umetnički izražavajući kontradiktornost ljudskog u istorijskom procesu, Tišma nas još jednom više umetnički uverljivo upućuje da vidimo delovanje "nesvesnih snaga u čovekovom karakteru" i njihovu neiscrpnu zavisnost od spoljnih uticaja.

Srpska književnost duguje ovom našem značajnom piscu veliku zahvalnost što je uvideo i izrazio te složene odnose i izvore tragičnosti između čoveka i sveta.

Vladan Desnica - Proljeća Ivana Galeba

Ivan Galeb kao junak i pripovedač romana

Ivan Galeb, pedesetogodišnjak, usamljen, u provincijskoj bolnici, osuđen na zatvorenost prostora i tišinu, nakon operacije, nostalgično se seća svoje prošlosti, intenzivno razmišlja o njoj, zapisuje svoja razmišljanja, što se vidi iz odlomka: «Jutros sam listao ove bilješke i opet se nasmijao nad samim sobom. Ako se ne varam, htio sam da ispričam nešto kao moj život, ili možda 'moje detinjstvo', a eto sam odlutao u nekakve meditacije, u nekakva maštanja, čak u nekakvo moralisanje! I ispalo je više kao neki 'idealni dnevnik'. Ne znam sam da li dnevnik nekadašnjih dana, ili ovih sadašnjih, ili možda nekih trećih, nepostojećih dana koji vise van vremena».
Dakle, kako je primećeno, «pripovedač Ivan Galeb javlja se kao pisac vlastitog životopisa, i to što čitamo njegovi su zapisi», ali ne odnose se na hronološki i logički sled događaja i zbivanja iz prošlosti, nego se javljaju kao «zbir biografskih elemenata i različitih digresija», u kojima su sadržana osećanja, razmišljanja i prosuđivanja, snevanja...Reč je više o duhovnoj biografiji negoli životnoj, ispunjenoj događajima, pričama i ljudskim sudbinama.
Roman je mozaička, lirska struktura od kretanja osećanja, utisaka, refleksija i raznih zapažanja, čiji je cilj da se pruži vertikalni presek kroz svest bića Ivana Galeba, u kome prepoznajemo:
prošli život
sadašnji život
Y univerzalni smisao ispripovedanog života, odnosno i nešto opšte, što nadilazi lično, a što je posebno sadržano u njegovim meditacijama o detinjstvu, o veri, o bogu, o umetnosti, o uspomenama, svakodnevnom, o životu i smrti...Tako roman Ivana Galeba naliči na «sabiranje utisaka iz velikog sveta», s tim što se lično uvek pothranjuje tim spoljnim svetom i što je težište uvek naličnom (sve se prelama u ličnom); lično doživljava svet, artikuliše ga u sebi i saopštava na svoj način. Zato je to i moderan roman, roman mozaičke strukture: nema čvrstu kompoziciju. To je roman ličnosti, ali i roman-esej u kome se javlja:
«misao u slikama» i
«misao u pojmovima».
I jednim i drugim određen je unutrašnji sadržaj bića, čije beleženje prerasta u veliki solilokvij (pričanje u sebi i za sebe, ali i potencijalnog čitaoca, koji postaje njegov slušalac).
Uslovljenost radnje romana
Roman Proljeća Ivana Galeba ima razbijenu strukturu, sačinjenu od niza razmišljanja i meditativnih celina, iz sledećih razloga:
Zato što je junak usamljen i zatvoren u bolničkom prostoru koji nastanjuju tišina i vreme, subjektivno vreme - čini se da vreme slabo prolazi. Ivan Galeb doživljava «koroziju» vremena (ništa se ne dešava, nikoga ne očekuje), pa ima dosta vremena da nakon pedeset proživljenih godina, u tišini, vezan bolešću za krevet, razmišlja o svemu što je bilo i što je i on sam bio u detinjstvu i prošlosti.
Zato što je intelektualac i umetnik, sklon meditacijamao čemu i sam kaže u delu: «Doista, oduvijek je bila u meni težnja, strasna težnja da moje maštanje, moje iracionalnosti, moje čuvstvovanje zaodjenem u vid logike... Imao sam ambiciju da od toga pravim filozofiju...»
Sklonost junaka ka digresijama;to je u njegovoj prirodi - da se otkida od jednog predmeta razmišljanja i da se usmerava prema drugome, jer smatra da u digresijama leži sama suština onoga što želi reći.
Kod njega je to stvar ličnog uverenja kako treba pisati roman i o čemu treba u njemu pisati: «Da ja pišem knjige, u tim se knjigama ne bi događalo ama baš ništa. Pričao bih i pričao što mi god na milu pamet padne, povjeravao čitaocu iz retka u redak, sve što mi prođe mišlju i dušom... Čovječanstvo je već dovoljno odraslo, dovoljno se prozlilo a da bi mu trebalo fabulirati!» 
Poruka romana
Roman Vladana Desnice predstavlja «visoku poetizaciju stvarnosti i filozofske vizije sveta». Naslov romana postaje nosilac jedne sveopšte simbolike koja naglašava svet i čoveka i sve ono što se između njih javlja. Tu su «dva najobuhvatnija pola stvarnosti: tuga i nada - simboli smrti i proleća».
Nošen sećanjima na detinjstvo, na minula proleća, muzičar Ivan Galeb, kada je na rubu smrti prteispituje svoj život i traži mu smisao, evocirajući trenutke u kojima je najintenzivnije živeo unutrašnjim životom, a život mu bio u znaku svetlosti i proleća. Ilustrujući život i stvarnost nizom sudbina, slika i situacija, koje su sada deo njegove svesti i unutrašnjeg života, on ukazuje na bipolarnost ili dvojstvo sveta u kome se prožimaju radost i tuga, svetlost i tama, biće i nebiće, prolaznost i večnost, konačno i beskonačno, kao i to da se život sastoji od smenjivanja jednog i drugog i da sve to čini u stvari «predivo našeg života»; predivo od onoga što je prolazno i neponovljivo.

Esej o umetnosti i umetniku
Književna umetnost ne može do kraja da izrazi stvarnost jer «riječ uvijek iznevjeri misao! A pogotovu iznevjeri osjećaj!». Prema shvatanju Vladana Desnice, umetnost je sredstvo, duhovno sredstvo kojim se «liječimo od života, svak na svoj način...» U njoj su simptomi skrivenih potreba da se izađe iz sebe i dezertira u tu duhovnu oblast. Ali i dalje ostaje uverenje da je umetnost daleko od toga da može zadovoljiti naše unutrašnje potrebe, što, u izvesnom smislu, jeste i gubitak vere u snagu i domete umetnosti. Junak romana misli da je «banalnost smrt umetnosti». Veći neprijatelj umetnosti od nje može biti samo «namjerna originalnost». Prema njegovom shvatanju, «u umjetnosti ne smije se ništa htjeti biti: treba biti». I ne treba se plašiti i stideti «od jednostavnosti, od naivnosti». Treba biti samo spontan i svoj, a za to je potrebno «hrabrosti, mnogo hrabrosti», naročito kada se kazuju gole istine i gole reči o sebi. Mnogo šta: naše osećanje, vizije sveta, apsurdnosti, istinska lica i naličja nosimo u sebi kao «našu unutrašnju realnost», «nosimo ih prirodno», sa utiskom da ih prihvatamo kao nešto normalno. One čine naš identitet i toga se ne stidimo, ali se zastidimo našeg identiteta tek kad izuste njegovo ime. To treba pobediti, nadići kao strah da se stvari ne banalizuju. Taj strah, prekomerni strah od banalnosti je prepreka da se kažu prave istine o životu u umetnosti. Tu je i strah od osećanja. Umetnost nastaje iz antagonizma (iz sukoba) između čoveka i sveta, ali i čoveka i njega kao umetnika. A šta krasi velikog umetnika? Prema uverenju Ivana Galeba, veliki umetnik je samo onaj koji u sebi objedinjuje i nosi:
veliki um,
veliki duh,
Yveliki talenat,
Yosetljivost i fantaziju, 
Ykontemplativnu prirodu 
Ystalnu vezu s prirodom
A to znači - umetnik mora biti veliki čovek: talentovan, obrazovan, osećajan, čovek od duha; čovek koji nastupa u ime savesti, a to je vrlo važno, osobito u književnosti («književna aktivnost u stvari i nije drugo nego jedan neprestani ispit savijesti»). Umetničko delo je izraz velike sinteze u kojoj prepoznajemo upravo to: stapanje uma, duha i talenta.
Pisac treba da nadraste ustaljene norme; treba da prezire konvencionalne, suviše uhodane oblike stvaranja i više da teži nedefinisanim formama pisanja, formama u kojima nailazimo na dnevnike i beleške, na razne zapise, meditacije, pisma i solilokvije (dugačka monologiziranja u sebi i za sebe). To je jedan od načina da pisac iz sebe iscedi «čistu i zgusnutu kap suštine ravno na papir».
Pri stvaranju književnog i uopšte umetničkog dela treba se čuvati prenaglašene originalnosti jer je ona «jeftina stvar», «nastojanje svakog umjetničkog pomodarca». Biti moderan - da,ali ne po svaku cenu, nego spontano, prosto nesvesno, iz duboke potrebe.

Lelejska gora - Mihailo Lalić

STRUKTURA ROMANA

Roman Lelejska gora je vrlo široka priča o jednoj godini partizanskog ratovanja u Crnoj Gori,1942. godine.U osnovi priče je sudbina jedne partizanske grupe koja je ostala posle povlačenja glavnine u Bosnu. Ova grupa luta dolinama i vrletima Lelejske gore, gonjena neprijateljskim hajkama i zasedama, glađu, strahom i neizvjesnošću. I ta malena grupa, koju čine Lado, Ivan, Vasilj, razdvaja se sticajem raznih okolnosti. Lado Tajović ostaje sam, batrga po bespućima u potrazi za drugovima, skloništem, hranom. Samoća deluje razarajuće na ratnikovu psihu, u čoveku se bude omame, košmari i snovi, ličnost se podvaja, čovek se moralno survava i poživotinjuje: postaje krvožednik, osvetnik, ubica, besomučnik. Povremeni dodiri sa ljudima (Luka, Iva, Neda) prosvetljavaju Lada Tajovića , da bi opet , kada ostane sam, počeo da luta po gori kao zver. Susret sa Jakšom, i kasnije Vasilijem, čini Lada čovekom koji je svestan onoga što je bilo, što je valjalo i što nije. pronalaženje staze doživljava se kao otkrovenje , vera u svetlost i sunce:

Odavno mi nije bilo tako lijepo da znam gdje sam i da ne sumnjam griješim li ili ne griješim što to činim.

Ostvarena je simetrija izlaza i bezizlaza,tame i svetlostirvo poglavlje romana ima naslov "MAGLA",a poslednje ima naslov "IZ MAGLE"-dok je u prvom poglavlju čovek izgubljen u gori pritisnutoj maglom i ne može da nađe iz nje izlaz (pronađena zakrpa pokazuje da su se kretali u krug),u poslednjem grupa nailazi na stazu i izlaz iz magle:

Nagnuh se da vidim,s nevjericom,i opipah ga dlanovima.Jeste,put je,stari onaj kojim su često odlazili u zbjegove i vraćali se s dogovora da se dignu na oružje.Sam se prikrao i ćutke se ponudio da nas odvede.Skoro se umiljava oko nogu,žut,mokar,ispalih rebara od vjernosti,kao pseto koje je dugo lutalo i uzalud tražilo ljude.Pomilovah ga,dođe mi da ga poljubim-jer on je najbliži naš ovdje i ostaće poslije nas da se odupire još neko vrijeme. (...) Koračam njime i brišem znoj,i jedva se uzdržavam da ne zapjevam.Odavno mi nije bilo tako lijepo da znam gdje sam i da ne sumnjam griješim li ili ne griješim što to činim.

RADNJA ROMANA je vrlo razvijena,razuđena i složena.Iako je psihološka supstanca dominantna,posebno prisutna i dobro motivisana u liku gl. junaka Lada Tajovića,dinamizam spoljašnjih zbivanja je snažno prisutan.Time je ostvarena ravnoteža spoljašnjeg i unutrašnjeg,akcionog i psihološkog.U skladu s tim je i lagano pomeranje konflikata sa spoljašnjeg ka unutrašnjem.Prvi konflikt je na relaciji partizanska grupa-četnici.Postepeno se ovaj konflikt svodi na sukob pojedinca (Lada Tajovića) sa progoniteljima.Istovremeno teče i konflikt unutar partizanske grupe.DOk je prvi konflikt proizvodio dinamizam i zanimljivost fabule,ovaj drugi je statičan,sveden na grupu.Manifestuje se verbalnim sredstvima a sadržine tih duela pretežno su ideološke,psihološke ili etičke prirode.I najzad,tu je najvažniji,po mestu u strukturi romana,konflikt u ličnosti Lada Tajovića,koja je podvojena i suprotstavljena:na jednoj strani su revolucionarni ideali i dužnost partizanskog borca,na drugoj strani su animalni porivi,moralna srozavanja,osećanje izgubljenosti i očaja,pritisak tradicionalnih nanosa.Ovom konfliktu dato je najviše prostora-tri petine romana.


PLANOVI ROMANESKNE PRIČE

Romaneskna priča se odvija na tri plana:akcionom,verbalnom i psihološkom.

AKCIONI PLAN obuhvata događaje koji su zahvatili Lada Tajovića i njegovu grupu,ali još više događaje u kojima sudeluje Lado Tajović kada je ostao sam u Lelejskoj gori.Izvan Ladovog kazivanja nema ni priče,ni događaja;nešto malo retrospektivnih situacija prikazano je ili kroz kazivanje Lada Tajovića ili je ispripovedano Ladu Tajoviću.

VERBALNI PLAN je razvijen na dva nivoa:spoljašnji i unutrašnji razgovor.Oba nivoa ispunjavaju iste sadržaje:ideološke rasprave,etičke i rasprave o egzistencijalnim pitanjima.Ovi razgovori se kreću od sasvim običnih,svakodnevnih ,do ideoloških i etičkih pitanja.

PSIHOLOŠKI PLAN je dominantan i kroz njega se iskazuje sva složenost i protivrečnost prirode Lada Tajovića.Kroz njega se prelama ne samo svest i podsvest junaka romana,nego i njegovo viđenje čoveka i prirode.

POKRETAČKI MOTIVI PRIČE

Rat , kao dominantna stvaralačka tema u delu Mihaila Lalića, okosnica je priče u Lelejskoj gori. Posle povlačenja glavnine partizanskih jedinica, u Crnoj Gori su ostale po zadatku grupice partizana koje treba ilegalnim radom da šire ideologiju pertizanskog pokreta. Jedna takva grupa (Lado, Ivan, Vasilj, Niko i Jakša) ostala je na terenu i izložila se stalnim progonima okupatora i četnika. neki od ovih boraca ne uspevaju da izdrže: Niko se predaje jer nema više snage da kao gonjena zver luta po Lelejskoj gori. Drugi se prepuštaju životu progonjenih, sakrivaju se u Lelejskoj gori i povremenim pojavljivanjem u naseljima skreću pažnju na svoju prisutnost.

Osim ovih likova, tu su likovi onih koji rat koriste kao mogućnost da se nešto ušićari, pa makar se to postiglo izdajstvom, zelenašenjem, pljačkom (Masnik, Kosto Amerika, Miklja, Galjo) . Opisivanje ratnog vrtloga kao da piscu ne dopušta mogućnost da razvije neki ženski lik. Ipak, pojaviće se ovde , u usamljeničkim danima Lada Tajovića, žene koje se nalaze u procepu između sukobljenih strana. Neda i Iva, a u sećanjima i Vidra, unose malo svetlosti, nežnosti i lepote u sumorni svet romanaispunjen borbama, deobama, hajkama, izdajama i nasiljem.

Fenomen samoce dobio je u ovom romanu znacajan umetnicki prostor,samoca je posledica rata i ratne atmosfere, ali je uzrok sustinskih promena koje se desavaju u psiholoskoj i moralnoj strukturi aktera price, posebno Lada Tajovica.

Treci kljucni pokretacki motiv je motiv podvojene licnosti, uobicajen u modernoj evropskoj prozi, ali prvi put pazljivo razvijen i umetnicki valjano utemeljen u ovom Lalicevom romanu.Lalicev junak nije se jednostavno poveo za nagonskim delom svoga ljudskog bica.Zapada u bunilo i halucinacije, ali se iz njih budi, preispituje i analizira.U izvesnim trenucima njegova licnost se raspolucuje, u njemu su dvojica koji razlicito rasudjuju, razmisljaju i procenjuju situacije i postupke.


LADO TAJOVIć I NJEGOV đAVO

U relacijama dobro - zlo, život - smrt, junaštvo - kukavičluk, čojstvo - nečovještvo, pravda - nepravda, sloboda - ropstvo stalno oscilira moralni lik glavnog junaka jer su okolnosti nenormalne.

Fenomen samoće dobio je u ovom romanu značajno mesto :

Samoća je sam protiv svega. 

Samoca odjednom sav svijet pretvara u nevjeru i zavjeru.

Glad je druga nevolja koja muci Lada Tajovica. On kaze :

Gladan Čovjek je pogana zvijerka.Prvo izgubi stid, a poslijepamet i strah, a onda je to straŠno neŠto- moŽe od gladi da uČini Što ni sam ne bi vjerovao.

Samocu prati strah koji "potkopava covjeka" i cini ga nesiguirnim i nespokojnim.Te okolnosti naterace Lada Tajovica dac odstupi od svojih dotadasnjih principa :

bio sam vec polumrtav, ostaalo mi je da izaberem kako je zgodnije ispruŽiti papke.Ali tada sam prihvatio grabljive zakone i obicaje okoline: uzmi,otmi,ŠČepaj, zgrabi i ne Žali.To me spasilo.

Ali ni odustajanje od moralnih principa nije spasilo junaka romana:zahvacen je omamom i obamrloscu.U bunilu, u stanju ni jaava ni san,mesaju se slike iz egzistencijalnog vremena (suma,drvece,urvine, stenjje,zivotinje) i slike iz proteklog vrtemena (Beograd, progoni policije, Vidra).njegova se licnost podvaja, u njemu su dvojica koja se medjusobno optuzuju i gloze.Izmedju JA Lada tajovica i njegovog drugog JA bitne su razlike: jedno je Lado pre Lelejske gore i usanljenosti, drugo je Lado usamljenik u Lelejskoj gori.I tacka gledista je podvojena: jedno je tacka gledista egzistencijalne svesti, drugo je tacka gledista savesti.

đavo se u romanu pojavljuje kao drugo JA, kao mogucnost sopstvenog sagledavanja negativnih postupaka i stavova.On se pojavljuje povremeno i nestaje, kao sto povremeno prosijava savest Lada Tajovica.Kako se skrama omamljenosti navlaci a halucinantno stanje pocne da obuzima Lada Tajovica, obrisi djavola postaju sve nejasniji dok se potpuno ne izgubi, a na njegovom mestu se pojavi neobicna stena ili panj.


čovek i priroda: lelejska gora kao metafora

Lelejska gora ima mitsko poreklo i simbolično značenje. Ona oličava mitsku sliku provalija, pretećih stena, umiranja prirode, odsustva života. Ona je prastari eho đavolje gore, čije su tajne nepoznate te zato izazivaju zebnju i strah. Simbol je zagubljenog puta, bezizlaza, hladnoće i pretnje.

Lelejska gora je i više od sredstva za metaforičku karakterizaciju junaka; ona je široko razvijena metafora ratnog haosa i stranputica, moralnog mraka i bezizlaza, složenosti i tajnovitosti ljudske prirode. Ona je prirodni ambijent koji okružuje čoveka izgubljenog u svetu i otuđenog od ljudi, ali je ona i slika duhovnih i moralnih avantura čoveka pritisnutog samoćom, glađu, strepnjom i strahom. Urvine i doline Lelejske gore su metafora moralnih sunovraćanja Lada Tajovića. Njen mrak i zagubljene staze metaforička su slika duševnog nemira ipsihološke nemoći da se razreši situacija i nađe izlaz iz nje.

Iz čitanja romana čitalac izvlači neka saznanja kao što su:

-rat ne uništava čoveka samo fizički nego i duhovno;

-čovek je društveno biće i izvan društva prestaje biti ljudsko biće;

-čovek je u stanju da pobedi sve okolnosti, ali je u stanju da pobedi i samoga sebe- a to je najveća i najdraža pobeda.

Ivo Andric - Travnicka hronika

TravniTravnicka hronika je istorijski roman pisan za vrijeme Drugog svjetskog rata,ostvaren po modelu evropskog realistickog romana.Obuhvata vrijeme od 1807. do 1814. godine i po tome predstavlja klasican roman vise od bilo kojeg drugog Andricevog ostvarenja.Roman je ispripovijedan u trecem licu i sklopljen je od prologa,epiloga i poglavlja.Hronika o Travniku je beletristicki sedmogodisnji ljetopis koji obradjuje vrijeme boravka stranih konzula u tom vezirskom gradu. Pocinje dolaskom francuskog konzula,a zavrsava se odlaskom drugopostavljenog austrijskog konzula.U procesu stvaranja Travnicke hronike Andric se sluzio bogatom dokumentarnom gradjom iz oblasti istorije civilizacije,etnologije i autenticnim spisima o istorijskim licnostima koje su predstavljene u romanu.Kljucni lik djela je francuski konzul Zan Davil,Parizanin tanane prirode,pjesnik po osjecanju svijeta.Ta istorijski verifikovana licnost je kao prototip posluzila Andricu za oblikovanje knjizevnog lika u kojem se kao u osjetljivom mediju projektuju slike bosanske sredine,obicaja i navika bosanskog svijeta.Nikada do tada Davil,savremeni mladi covjek evropskog obrazovanja,nije vidio ljude kao sto su bili Travnicani,ni obicaje kao sto je audijencija kod turskog vezira,ni navike kao sto je pljuvanje nedobrodoslog stranca.Susretom francuskog diplomate i turskog velikodostojnika kome Davil cita klasicnu tragediju,a kod koga ona izaziva grohotan smijeh,Andric je htio da prikaze sudar dva svijeta i dvije kulture koji se nikada nece pomiriti,a jaz izmedju njih nece biti prevazidjen ni pokusajima njihovih najdobrocudnijih predstavnika.Pukovnik fon Miterer je austrijski predstavnik u vezirskom gradu pocetkom 19. vijeka.Skromni bivsi pogranicni oficir potpuno je zbunjen Travnikom.Bacen u medjuprostor dvije civilizacije,ne razumijevajuci do kraja nijednu od njih,fon Miterer je,pri tom,fatalno obiljezen brakom sa zenom koja se neizmjerno razlikuje od njega.Fon Miterer nije razumio nijednog od trojice turskih vezira koji su se smjenjivali za vrijeme njegove sluzbe u Travniku,ni istocnjacki svijet cutnje i tajnih radnji ciji su oni predstavnici.On,takodje,nije razumio ni novi gradjanski svijet francuske drzave ni njenog predstavnika Davila,sa kojim je cesto dolazio u sukob.Bio mu je stran svijet fantazija njegove lijepe,ali i cudne zene.Vezirov Konak je trece srediste politickog zivota i mjesto najcescih susreta trojice diplomata.Ocekivalo bi se da predstavnici prosvijecene Evrope cine zajednicku prepreku azijatskom osvajacu.Da nije tako kazuje nam vrezirov komentar poslije jednog Davilovog sukoba sa fon Mitererom:"Dva psa,pa se pobila u mojoj avliji."U Travnickoj hronici sudarila su se cetiri svijeta,razlicita po vjeri,kulturi,istoriji,obicajima.Emisari zapadnih i istocnih svjetova nasli su se na prostoru Bosne sa namjerom da nikada i ne pokusaju da se priblize i razumiju.Najblizi saradnici francuskog i austrijskog konzula i vezira i stanovnici tamnog bosanskog vilajeta,Davna,Rota,turski cehaja,teftedar Baki,kao i travnicke kasablije,u neprestanim su medjusobnim sukobima i stalno iskazuju mracne ljudske nagone.Cak i ako neki od pripadnika tih toliko razlicitih kulturnih krugova pokusa da pomiri suprotnosti sa kojima se suocava,odmah mu,kao po nekom pravilu,zaprijeti opasnost unistenja.To se,na primjer,dogodilo doktoru Kolonji i fratru Luki Dafnicu.Istorijsko u romanuMoglo bi se reci da je,u neku ruku,citavo ovo djelo istorijsko.Bas u tome je,cini se,osnovna razlika izmedju travnicke i visegradske hronike.Na Drini cuprija mahom se zasniva na fikcionalnoj nadogradnji usmenih legendi,dok je Travnicka hronika zaista prepuna istorijskih podataka.Cak je glavni nosilac radnje,Davil,istorijska licnost.Mithad Samic je u studiji Istorijski izvori Travnicke hronike napisao da ponekad,citajuci ovo djelo ima utisak da je Andric na kraju svake stranice trebao navesti reference izvora Emocije u romanuIako se,citajuci prethodno obradjeno pitanje,moze steci utisak da djelo ne obiluje emocijama junaka,upravo je suprotno.Dovoljno je krenuti od gospodina Davila,njegove istancane ljubavi prema svojoj supruzi i porodici,prema svojoj Francuskoj (u izvjesnoj varijanti),od patnje koju gospodja Davil osjeca zbog gubitka djeteta,preko pomalo neobicne emotivnosti gospodje fon Miterer,pa sve do mladenackog zanosa lijepog Defosea,da bi se napustila prvobitna pomisao o manjku emotivne crte romana. Na koji nacin je Andric u ovom djelu iskazao evrofobiju balkanskih naroda?Andric jasno nastoji da ukaze na odbojnost koju Travnicani (a preko njih on govori o cijeloj Bosni,cijelom Balkanu) osjecaju prema svemu sto stize iz razvijenih evropskih zemalja.Ova se odbojnost na prvi pogled izdvaja kao netrpeljivost prema jednoj konkretnoj naciji-Francuskoj i njenom predstavniku Davilu.Jednim dijelom,ovdje se radi o opsteevropskom konzervatizmu toga doba,izrazenom kroz podozrenje prema revolucionarnim idejama i Francuskoj kao njihovom nosiocu.Ali,vijest o dolasku Evrope u Travnik budi i sasvim druge osjecaje.Budi zelje i nadanja njegovih stanovnika,tako da odnos prema Evropi biva do kraja protivrjecan i kompleksan.Rezultira cutanjem,prezirom i daljim stvaranjem predrasuda,kako sa jedne,tako i sa druge strane. Zajednicko svim civilizacijama zbijenim u tadasnji TravnikNa nesrecu,jedino zajednicko svojstvo u razlicitosti tih civilizacija jeste nepostovanje covjeka,sustinsko nepostovanje ljudskog dostojanstva.Na to je Andric ukazao kroz neizgovorenu recenicu Jevrejina Morda Atijasa koji dolazi u posjetu francuskom konzulu i pozajmljuje mu novac potreban za odlazak iz Bosne.Cutljivi travnicki trgovac zelio je da se zahvali francuskom diplomati na paznji koju njegovi sunarodnici Jevreji nikad do tada nisu dozivjeli:"Prizivali ste nas kao ljude,ne izdvajajuci nas od ostalih."<Sta je to sto Travniku ostaje?Ostaje mu njegova tisina,ostaje "Lutvina kahva" i ono sto Andric na kraju djela zakljucuje,povjeravajuci Hamdi-begu zadatak da to izgovori:"I sve ce opet biti kao sto je,po bozjoj volji,oduvijek bilo."x

Saturday, December 27, 2014

Ana Karenjina
Lav Nikolajevič Tolstoj

O piscu


Lav Nikolajevič Tolstoj je rođen u Jasnoj Poljani  u Rusiji 9. septembra 1828. godine. Poticao je iz jedne od najznačajnijih grofovskih porodica. Studirao je pravo i orijentalne jezike na Kazanjskom Univerzitetu. Ubrzo napušta studije i počinje da se podučava samostalno. Odlazi u južnu Rusiju i kao dobrovoljac započinje službu u vojsci. Nakon povrataka, otvara školu u Jasnoj Poljani za seosku decu. 23. septembra 1862. godine venčao se sa Sofijom Andrejevnom Bers, kćerkom moskovskog fizičara, sa kojom je imao trinaestoro dece, od kojih je petoro umrlo kao vrlo mlado. Iako je imao mnogo ljubavnih afera, koje nije skrivao, sa ženom je imao skladan bračni odnos. Danas u svetu postoji oko 200 njegovih potomaka koji se svake druge godine okupljaju u Jasnoj Poljani. Veruje se da je umro od zapaljenja pluća u Astapovu, na železničkoj stanici 1910. godine. Imao je 82 godine. Dugo je bolovao pa su brigu o njemu preuzele ćerka i supruga.


Ana Karenjina




-Vrsta književnog dela: roman
-Mesto radnje: Moskva, Petrograd
-Vreme radnje: 70-tih godina 19. veka
-Glavni likovi: Ana Karenjina, Aleksej Karenjin, Vronski, Konstantin Ljevin
-Tema: preljuba Ane Karenjine

ETAPE RADNJE:
1.Uvod: Susret Vronskog i Ane
2.Zaplet: Bal
3.Kulminacija: Trka
4.Obrt: Svađa Ane i Vronskog
5.Rasplet: Smrt Ane





Kratak sadržaj

I DEO


Svađa u kući Oblonskih. Stepan Arkadijevič se budi u svom kabinetu, jer je njegova žena Doli saznala da je on vara. Sobar Matvej donosi mu telegram iz koga saznaje da mu u posetu dolazi sestra Ana Karenjina. Njegova dadilja ga preklinje da nastavi da se izvinjava ženi. Odlazi kod nje u sobu i moli je da mu oprosti, ali ona ga odbija i vređa dok ga ustvari još uvek voli. Stepan odlazi na posao i tamo zatiče svog prijatelja Konstantina Ljevina koji je došao da ga pita za Ščerbackijeve, tačnije za Stepanovu svastiku Kiti. Konstantin je bio zaljubljen u Kiti i hteo je da je oženi, ali pošto je Stepan bio mrzovoljan odložio je razgovor za vreme večere.


Posle toga Ljevin je otišao na klizalište gde je zatekao Kiti. Zajedno su klizali, a kada ga je Kiti pitala koliko ostaje u Moskvi odgovorio je da to zavisi od nje. Tada je ona pobegla kod majke, jer ga nije volela. Na izlazu sreo je kneginju koja ga je pozvala na ručak. Posle toga Ljevin i Oblonski otišli su zajedno na večeru. U razgovoru sa Stepanom, Ljevin saznaje da ima konkurenciju- Alekseja Vronskog. Ljevin stiže ranije u kuću Ščerbackih i zatiče Kiti samu. Zaprosio ju je, ali ona ga je odbila misleći na Vronskog. Ljevin je hteo da ode, ali ga je kneginja zaustavila. Ubrzo posle toga došao je i Vronski. Svi su razgovarali o Ljevinovom životu na selu, a zatim je došao knez i Ljevin je neprimetno otišao.

Vronski se na železničkoj stanici susreo sa Oblonskim. Oblonski je čekao svoju sestru Anu Karenjinu, a on svoju majku. Ana je krenula sa Stepanom, a Vronski sa majkom kada se dogodila nesreća. Čoveka koji je izdržavao celu svoju porodicu pregazio je voz. Vronski je udovici dao 200 rublja i nakon toga svi su otišli kući. Ana dolazi u kuću Oblonskih. Tamo zatiče Doli, koja se igra sa decom i Kiti. Dok su Ana i Kiti razgovarale o balu, Doli i Stepan su otišli u sobu. Kiti je pozvala Anu na bal, a Doli i Stepan su se pomirili. Došao je i Vronski da se nešto obavesti o sutrašnjem ručku. Ani je ovo bilo čudno.

Bal. Kitina haljina bila je ružičasta. Jegoruška Korunski ju je pozvao na ples. Dok je plesala sa njim ugledala je Anu i Stepana. Ana je bila obučena u crnu haljinu koja je bila ukrašena venecijanskom čipkom. Korunski je pozvao Anu na ples. Idući ka podijumu Vronski je susreo Anu i poklonio se, ali ona mu na to nije odgovorila. To je čudilo Kiti. Vronski i Kiti su otplesali nekoliko valcera i Kiti je bila uverena da će zajedno igrati i mazurku. Međutim, Vronski je igrao sa Anom, a Kiti je bila razočarana.

Konstantin Ljevin otišao je da traži svog brata Nikolaja Ljevina  Kada je stigao kod njega upozna se sa gospodinom Krcki i Nikolojevom ženom Marijom, koju je uzeo iz javne kuće. Nikolaj i Ljevin su razgovarali i Ljevin ga je pozvao da živi sa njim. Pošto se potpuno napio, zaspao je, a Marija je obećala Ljevinu da će ga ubediti da se preseli kod njega. Ljevin je ujutro krenuo iz Moskve i stigao uveče kući koja je bila velika i starinska i nalazila se na selu.

Ana je odlučila da ranije ode kući kako ne bi srela Vronskog. U vozu je mislila samo na Vronskog, a kada se voz zaustavio na jednoj stanici odlučila je da izađe na svež vazduh. Na povratku u vagon Ana je naletela na Vronskog koji joj je priznao da putuje zbog nje. Ujutro je stigla u Petrograd, a na stanici čekao ju je muž. U kući je nestrpljivo čekao sin Serjoža. Kada je pala noć, Ana nije izašla već je provela noć sa svojim sinom.

II DEO

Kiti je bolesna. Lekar je ustanovio da treba da poboljša ishranu i smanji nervozu. Međutim, Knez je znao da Kiti boluje od slomljenog srca. Nakon što je doktor otišao stigla je Doli, koja se nedavno porodila i dobila devojčicu. Doli je razgovarala sa Kiti i odlučile su da Kiti pređe kod Doli kako bi bila okružena decom. Pošto joj se stanje nije poboljšalo, Kiti je otputovala u inustranstvo u jednu banju u Nemačkoj.

Betsi je bila žena Aninog rođaka, ali i rođaka Vronskog. Ona je organizovala sedeljku u njenoj kući na koju je došla Ana, kao i Vronski. U početku Ana je razgovarala sa drugim gostima, a kasnije se odvojila da popije čaj. Tada joj je Vronski prišao i počeo da joj izjavljuje ljubav. Posle je došao i Anin muž. Prihvatio je razgovor sa gostima ne primećujući da su Ana i Vronski izdvojeni. Betsi je prišla Ani i skrenula joj pažnju na njega. Ana se zatim pridružila ostalim gostima. Posle nokog vremena Aleksej je pitao Anu da li želi da ide kući na šta je ona negativno odgovorila. Zatim je otišao, a Anu je kasnije do kočija ispratio Vronski. Od tada odnosi između Ane i Alekseja su se promenili. Ana je i dalje izlazila u društvo i sretala se sa Vronskim. Posle godinu dana bili su zajedno.

Ljevin je svakog dana mislio na Kiti. Zato se trudio da svakodnevnim obavezama zatrpa svoje dane. Pošto je Nikolajevo stanje bilo loše, Ljevin je odlučio da ga pošalje u banju. Jednog dana u posetu mu je došao Stepan Oblonski. Krenuli su zajedno u lov i tada ge je Ljevin pitao za Kiti. Stepan mu je odgovorio da se ona ne udaje i da je veoma bolesna. Takođe mu je ispričao o događaju sa Vronskim.

Majka i stariji brat Vronskog nisu bili naklonjeni njegovoj vezi sa Anom. Pošto je Vronski voleo konje, prijavio se na trke. Otišao je u konjušnicu da proveri svoju kobilu Fru-Fru. Kada se uverio da je sve u redu, krenuo je kočijama kod Ane. Zatekao ju je samu kako sedi na terasi. Tada mu je rekla da je trudna. Vronski je poljubio i rekao joj da ostavi muža. Ana je odgovorila da to ne može da uradi zbog Seržoje.

Vronski je od Ane otišao na trke. Na početku trke Fru-Fru je propustila nekoliko konja ispred sebe, ali ih je ubrzo prestigla. Ispred njega su ostala još samo dva jahača. Na reci je jedan jahač pao, a nakon nekog vremena Vronski prestiže i drugog jahača. Pred njim je bila najteža prepreka "irski banket", ali Vronski je uspešno savlada. Kada je prelazio poslednju prepreku Vronski napravi nezgodan pokret koji slomi kičmu Fru-Fru i zbog toga je morao ubiti.

Aleksej je došao u posetu Ani koja je preko leta boravila u letnjikovcu. Ana i kneginja Betsi otišle su na trke, a Aleksej je otišao sa Sluđinom. Kada je Ana videla da je Vronski pao bila je jako uznemirena, ali kada je čula vest da je dobro počela je da plače. Aleksej se ponudio da je odveze kući. U kočiji Ana mu je priznala da voli Vronskog, a da njega mrzi.

III DEO

Sergej Ivanovič došao je kod svog brata Ljevina na selo. Jednog dana došlo je pismo od Oblonskog koji ga moli da ode do Doli, koja se nalazila u Jergeševu nedalekog od njega, kako bi joj pomogao. Pošto je Stepan u Peterburgu na trkama, Doli je sa decom prešla na selo. Tamo je imala kuću koju je dobila kao miraz. Međutim,  u toj kući se nije mnogo boravilo i ona je počela da se raspada. Martjona Filmanova pomogla joj je da sredi kuću. Doli je, vraćajući se sa kupanja, srela Ljevina koji joj je došao u posetu. Njih dvoje su razgovarali o Kiti i nakon toga Ljevin je otišao kod svoj sestre na selo kako bi izvidio radove na senu. Ljevin je tako sedeo na plastu sena i razmišljao o svom životu kada je začuo zvuk kočija. Iz njih je izvirivala mlada devojka koju je Ljevin odmah prepoznao; bila je to Kiti.


Aleksej Aleksandrovič odlučio je da se ne razvodi od svoje žene i uradi sve što je u njegovoj moći kako bi je razdvojio od ljubavnika. Zato je čim je stigao u Peterburg napisao pismo Ani u kome joj saopštava svoju odluku i traži od nje da se vrati kući.

Kada je Ani stiglo pismo njenog muža počela je da plače. Zatim je odlučila da ode do kneginje Betsi kako bi videla Vronskog, ali kada je stgla tamo setila se da Vronski neće doći, te mu je poslala pismo po njegovom lakeju. Ana i Vronski našli su se u parku. Ona mu tad saopšti da njen muž sve zna. Zatim je Ana otišla, a Vronski je razmišljao kako ne bi trebalo da se veže. Kada je stigla u Peterburg, Aleksej je nije dočekao. Zato je otišla do njegovog kabineta gde joj je on rekao da mora da prestane da se viđa sa Vronskim.

Doli je poslala pismo Ljevinu i pitala ga da li ima žensko sedlo za Kiti i da li bi želeo da ga on lično donese. Ljevin je poslao sedlo bez odgovora i otišao kod svog prijatelja Svijažskog na imanje. Tamo ga je zadivila čistoća i urednost prijateljevog imanja . Ljevin je pričao sa Svijažskim o vođenju domaćinstva, radnicima i seljacima. Kada je legao da spava odlučio je da ranije ode kući kako bi počeo da uređuje svoje imanje. Posle nekoliko dana u posetu mu je došao njegov brat Nikolaj. U razgovoru sa njim saznao je da je oterao svoju ženu  Mariju Nikolajevu. Već sutradan braća su se posvađala, te je Nikolaj odlučio da ode. Na rastanku su se pomirili svesni da se možda nikada više neće videti. Kada je Nikolaj otišao, Ljevin je otputovao za inustranstvo.

IV DEO

Ana i Aleksej su nastavili da žive zajedno , ali se Ana i dalje viđala sa Vronskim van kuće i Aleksej je to znao. Jednog dana Ana je poslala pismo Vronskom govoreći mu da je jako bolesna i moleći ga da je poseti. Na ulazu Vronski je naleteo na Alekseja. Ćutke su se mimoišli i Vronski je otišao u gostinsku sobu u kojoj se nalazila Ana. Vronski i Ana su pričali. Optužila ga je da je na nekoj večeri bio samo zbog Tereze. U tim trenutcima Vronski je osetio da se njihovi odnosi hlade. Posle mu je rekla da će umreti i ispričala mu o snu koji je sanjala. Vronski je bio užasnut, jer je i on imao sličan san.


Aleksej je odlučio da se razvede od Ane i oduzme joj sina. Ujutro joj je rekao svoju odluku. Ana ga je molila da ostavi Serjožu, jer ga on ne voli. Aleksej nije ništao odgovorio na ovo, jer je znao da je to istina. Nakon toga otišao je kod advokata, pa u Moskvu zbog posla. Vraćajući se sreo je Stepana i Doli. Doli ga je pozvala na ručak. Stepan je odlučio da na ručak pozove i Ljevina, Sergeja, Kiti i još neke. Prvo je navratio kod Ljevina kako bi ga pozvao na ručak, a zatim je oko četri bio kod Alekseja. On mu je rekao da on ne dolazi na ručak, jer se razvodi. Stepan ga je molio da dođe i popriča sa Doli. Aleksej je popustio i obećao da će doći.

Ručak je bio besprekoran, a razgovor beše prijatan sve dok nije počela diskusija o nejednakosti supružnika. Stepan je odvraćao goste od te teme zbog Alekseja, ali je on na kraju ustao i krenuo ka sobi gde ga je čekala Doli. Ona je branila Anu, ali je žalila Alekseja celom dušom. Posle razgovora da Doli, Aleksej se oprostio od nje i otišao.

Kiti je sela za sto za kartanje i počela da crta po tabli sa kredom. Kada je htela da ustane, Ljevin joj se pridružio i uzevši kredu napisao početna slova rečenice "Kad ste mi odgovorili: To Ne Može Biti, Je l' To Značilo Tad ili Nikad". Ona je to razumela i odgovorila na isti način. Tada je Ljevin shvatio da i ona njega voli. Sledeći dan Ljevin je otišao pravo kod Šerbackih. Tamo se sreo sa Kiti i poljubili su se. Zatim su otišli u sobu gde su ih čekali knez i kneginja. Kada su oni otišli Ljevin je dao Kiti svoj dnevnik u kome su pisale njegove dve tajne. Prva je bila da Ljevin ne veruje u Boga, što Kiti nije smetalo, a druga da nije nevin. Kiti je to mnogo povredilo, ali mu je ipak oprostila.

Vrativši se sa ručka Aleksej je dobio telegram od Ane u kome je pisalo da ona umire i da on dođe kako bi joj oprostio. Kada je ušao u kuću saznao je da se Ana porodila, ali da joj je zdravlje narušeno. U njenoj sobi bili su lekari, a u kabinetu Vronski koji je plakao. Ana je molila Alekseja da joj oprosti. On je počeo da plače i položio je glavu na njene ruke. U tom naiđe Vronski i Ana mu reče da priđe Alekseju i oni pružiše ruku jedan drugome. Posle trećeg dana Anino stanje se poboljšalo. Aleksej je popričao sa Vronskim i rekao mu da joj je sve oprostio i zamolio ga da ode. Vronski je posle razgovora sa Aleksejem otišao kući. Zatim je uzeo svoj revolver i pucao u sebe, ali je zahvaljujući brzoj pomoći ostao živ.

Jednog dana Ani je u posetu došla knjeginja Betsi. Ona je ubeđivala Anu da ode da se pozdravi sa Vronskim pre nego što otputuje. Međutim, Ana je to odbila. Dok je Betsi izlazila došao je Stepan . Malo su popričali, a zatim je produžio da Anine sobe. Zatekao je u suzama i pričajući sa njom saznao da još uvek voli Vronskog. Obećao joj je da će pričati sa Aleksejem o razvodu. Kada je ušao u Aleksejev kabinet i saopštio mu da misli da je razvod jedino rešenje , on je počeo da plače. Kada je Vronski saznao od Betsi da je Aleksej dao razvod Ani odmah je otrčao kod nje. Pošto je odbio put u Toskanu , starešine nisu odobrile njegov postupak i zbog toga je dao ostavku. Posle mesec dana Ana i Vronski su otputovali u inustranstvo.

V DEO

Kiti i Ljevin odlučili su da se venčaju pre posta. Na dan venčanja, Ljevin prema običajima nije smeo da vidi mladu. Ručao je u hotelu sa drugovima, a oni su ga zadirkivali pitajući ga da li će mu nedostajati sloboda. Shvatio je da neće, ali je počeo da sumnja u Kiti. Tada je morao otići do nje. Kiti mu je rekla da ga voli. Nakon venčanja mladenci su otputovali na selo.


Vronski i Ana putovali su tri meseca po Evropi. Vronski je u mladosti bio slikar. Jednog dana Vronski je sreo svog druga iz detinjstva Goljeniščeva. Upoznao ga je sa Anom i svo troje su otišli da pogledaju kuću. Jedno jutro pričali su o nekoj slici ruskog slikara Mihajova. Ana je predložila da ga posete što su i učinili. Kad su došli kod Mihajova počeli su da razgledaju slike, a Vronski je odlučio da kupi sliku koja je na njega ostavila najveći utisak. Slikar Mihajov započeo je da radi Anini portret. Dolazio je redovno na seanse i nikad nije ostajao na ručku. Kada je završio portret i prestao da dolazi, Ani i Vronskom bilo je drago, jer je slikar bio neprijatnog i uzdržanog ponašanja. Posle nekog vremena Vronski je prestao da crta i odlučili su da se vrate u Moskvu.

Dok su Ljevin i Kiti pili čaj došlo je pismo od Doli i od Marije Nikolajeve. Ljevinov brat Nikolaj bio je na samrti. Ljevin je rekao Kiti da mora da ide kod njega, a ona je želela da pođe sa njim. Kada su došli u hotel u kome je Nikolaj odsedao, u njegovoj sobi videli su figuru živog mrtvaca. Kiti je bilo žao Nikolaja. Poslala je po doktora i naredila devojkama da pospreme sobu. Sutradan su bolesnika pričestili. Nekoliko sati bilo mu je bolje, ali uveče stanje mu se pogoršalo. Tek mu se ujutro stanje vratilo u normalu. Nikolaj je bio sve raždražljiviji, pa su se svi potajno nadali da će da umre. Deseti dan po dolasku Kiti se razbolela, a Nikolaj je umro. Doktor je objavio da je Kiti trudna.

Aleksej se trudio da izgleda mirno i ravnodušno, ali u sebi je osećao veliku usamljenost. U ovim teškim trenutcima došla je grofica Lidija Ivanova i pružila mu prijateljsku uslugu i preuzela na sebe brigu o Serjoži. Rekla mu je da je njegov otac svetac,a da mu je majka umrla. Jednom joj je stiglo pismo od Ane koja se raspitivala za sina. Lidija nije ništa odgovorila, već je dala pismo Alekseju. Zajedno su odlučili da Ana ne može da vidi sina. Serjoža je od dadilje čuo da mu je majka živa. Dok se šetao po parku u svim gospođama video je njen lik. Pre nego što je krenuo na spavanje pomolio se da na rođendan vidi svoju majku.

Kada su došli u Peterburg, Ana i Vronski odseli su u jednom od boljih hotela. Ana je samo mislila na Serjožu. Kada joj je Lidija poslala pismo da ne može da ga vidi, smislila je plan. Odlučila je da ga poseti za njegov rođendan. Ušla je u njegovu sobu i probudila ga. Serjoža je bio jako srećan što je vidi. Kada se vratila od sina, uzela je svoju devojčicu u naručje. Iako je bila lepa, nije prema njoj osećala ljubav kao prema Serjoži.

Tuškević je pozvao Anu na operu. Ona je pristala, iako ju je Vronski molio da ne ide. Tada je prvi put osetio ljutnju. Na kraju i Vronski je otišao na operu. Seo je u ložu sa Serpuhovskim i video Anu u loži koja se nalazila blizu njega. Do Anine lože bili su Kartasovi. Kartasova je vređala Anu, zbog čega je žurno izašla napolje. Kada je Vronski video da je Anina loža prazna pošao je kući. Tamo je pričao sa Anom koja ga je napadala govoreći da je on ne voli. Vronski je smirivao. Već sutradan su se izmirili i otišli na selo.

VI DEO

Ljevinova i Kitina kuća bila je puna gostiju. U posetu su došli: Kitina majka, Doli sa decom, Varenjka i Sergej Ivanović. Žensko društvo sedelo je na terasi i razgovaralo o Varenjki i Sergeju, kao i Vronskom i Ani. Sergej je odlučio da zaprosi Varenjku, međutim kada se pružila prilika nije se usudio. Došli su Stepan i Vasenja Veslovski. Ljevinovo raspoloženje se promenilo. Nervirao ga je Vasenjka koji je neprestano gledao u Kiti. Kada je pala noć Kiti i Ljevin su se svađali, ali ubrzo ga je Kiti umirila govoreći da ne postoji ništa između Vasenjke i nje. Ujutro, Ljevin, Stiva i Vasenjka krenuli su u lov vozeći se u kočiji. Kada su stigli do mesta za lov, Ljevin i Vasenjka su krenuli jednim putem, a Stiva drugim. Idući tako sreli su seljake u čijoj su kolibi prespavali. Ujutro je Ljevin sam otišao u lov, jer se Stiva i Vasenjka nisu mogli probuditi. Kada se vratio iz lova stiglo mu je pismo od Kiti u kome ga obaveštava da je stigla babica. Nakon dolaska kući,Ljevina je opet obuzela ljubomora. Otišao je sa Kiti u vrt da popričaju, gde su se pomirili. Nakon toga otišao je do Doli i priznao joj da misli da se Veslovski udvara Kiti. Ona je odgovorila da i ona to misli. Nakon toga Ljevin je oterao Veslovskog iz kuće.

Doli je odlučila da poseti Anu, koja se nalazila u obližnjem selu sa Vronskim. Taman kada je upitala jednog seljaka za put, oni su naišli jašući na konjima. Ana se veoma obradovala kada je videla Doli i pridružila joj se u kočiji. Kada su došli do Anine kuće smestili su je u jednu raskošnu sobu. Kada je sobarica ušla Doli je primetila da ima bolju haljinu od nje i osetila je stid. Do ručka je ostalo još mnogo vremena, pa su odlučili da odu u posetu bolnici koju je Vronski finansirao. Tada je Doli shvatila da joj se Vronski dopada. Nakon što su se vratili krenuli su na ručak na kome je bilo mnogo gostiju. Uveče je u Dolinu sobu došla Ana i pričale su o deci. Ana je izjavila da više ne želi da ih rađa. Sutradan ujutro Doli je otišla.

Ljevin i Kiti su od septembra živeli u Moskvi zbog Kitinog porođaja. Pošto je Ljevinu bilo mnogo dosadno odlučio je da ode na izbore. Za sreskog predsednika izabran je Svijažski, a na izborima za gubernije pobedio je Njevedovski. Posle izbora bio je ručak na kome se Ljevin trudio da izbegne Vronskog. Nakon izbora Vronski je dobio pismo od Ane u kome ga obaveštava da mu je ćerka bolesna. Pošto se brzo oporavila, Ana je bila ljuta na nju. Nakon toga svo troje su otišli zajedno u Moskvu, gde je Ana poslala pismo Alekseju, tražeći razvod.

VII DEO

Kiti i Ljevin bili su već tri meseca u Moskvi i svi su nestrpljivo isčekivali Kitin porođaj. Ljevin je otišao kod svog druga sa fakulteta Katavasova, koju mu je obećao upoznavanje sa Metrovima. Metrovi su ih pozvali na sednicu, pa Ljevin nije mogao da ode sa njima na večeru, jer je morao da pokupi svastiku Natali i odvede je na koncert. Nakon koncerta Natali je otišla na sednicu, a Ljevin kod Bolja, gde mu je bilo dosadno. Nakon toga, pošto je video Kiti, otišao je u klub, gde mi je bilo veoma zabavno. Zatim je zajedno sa Stivom otišao kod Ane. Nakon te posete shvatio je da je Ana lepa, iskrena i pametna i prestao je osuđivati i počeo sažaljevati. Kada je došao kući Ljevin je ispričao Kiti zašto se zadržao i otišao je da se presvuče. Kada se vratio u sobu zatekao je Kiti kako plače govoreći da se on zaljubio u Anu. Ljevin ju je smirivao do kasno u noć. Sutradan Kiti se porodila. Rodila je dečaka kome je dala ime Dimitrije.


Stepan je loše stajao sa novcem, te je odlučio da promeni posao. Pošto je želeo mesto člana komisije Ujedinjene agencije za kredit, bili su mu potrebni ljudi koji su se nalazili u Peterburgu. Otišao je tamo i popričao sa Aleksejem o svom poslu i razvodu sa Anom. Na izlazu susreo je Serjožu i upitao ga da li se seća majke, na šta je on odgovorio da se ne seća. Stepan je dobio poziv od Lidije na večeru i smatrao je da ona ima mnogo uticaja i da je teba zamoliti da popriča sa ministrima. Međutim, počela je priča o religiji i Stepan je ubrzo otišao kući. Sutradan dobio je pismo od Alekseja u kome on odbija da se razvede.

Vronski i Ana su se stalo svađali. On ju je krvio zbog teškog položaja u kome se nalazio, a ona se bojala da izgubi njegovu ljubav. Pošto je bilo leto odlučili su da idu na selo. Ana je htela da ide za dva dana, a Vronski za tri, jer je hteo da poseti svoju majku. Ana je bila ljubomorna i nastala je svađa. Rekla mu je da ide bez nje u selo. Vronski nije zna šta da radi, pa je odlučio da je ignoriše i izašao je iz kuće. Ana je preko sluge poslala pismo Vronskom da se vrati i dok je čekala na njegov odgovor odlučila je da ode do Doli i da je pita za savet. Međutim, tamo je bila i Kiti, te je Ana odlučila da ništa ne govori. Kada se vratila kući, zatekla je odgovor Vronskog da ne može doći. Međutim, to je ustvari bio odgovor na telegram. Brzo je spakovala stvari i krenula na stanicu kako bi mu se osvetila. U vozu su je svi nervirali. Kada je izašla na željenu stanicu upitala je jednog seljaka za Vronskog. On joj je odgovorio da njega čeka kneginja Sorakin. U tom je stigao kočijaš sa odgovorom Vronskog na njeno pismo. Rekao joj je da će doći kući tek naveče. Tada se setila događaja na železničkoj stanici kada je prvi put videla Vronskog. Propustila je prvi vagon, a pod drugi se bacila.

VIII DEO

Sergej Ivanovič je šest godina pisao knjigu. Kada je konačno izdao očekivao je da će ona ostaviti veliki uticaj na društvo, ali to se nije desilo. Sergej je zajedno sa Katavasovim otišao kod Ljevina na selo. Kada je stigao na stanicu video je mnogo ljudi koji su bili dobrovlojci u ratu protiv Turaka. Među njima bio je i Vronski sa majkom. Dok je voz stajao u jednom gradu, Sergej je šetao po peronu. Prolazio je pored kupea Vronskog kada ga je njegova majka pozvala da uđe. Pričala mu je o Vronskom koji  posle Anine smrti nije nisakim pričao, niti je jeo, a sad odlazi u Srbiju kao dpbrovoljac. Sergej je sreo Vronskog koji je šetao po peronu. prišao mu je i započeli su razgovor. Nakon zvona svi su se vratili u svoje vagone. Sergej se nije javio bratu da dolazi, pa kad je stigao Ljevin nije bio kod kuće. Kiti je naredila da zbrinu gosta i poslala po Ljevina.


Ljevin je sve više razmišljao o veri i religiji. Tražio je odgovore u knjigama filozofa, ali nije ništa pronalazio. Nekoliko puta bio je blizu samoubistva, te je zbog toga sakrio konopce i puške. Početkom jula, Ljevin se vratio na selo. Počeo je da radi uobičajne poslove, ne znajući zašto živi. Kada je njegov brat stigao za Ljevina je to bio najmučniji period, zato je i otišao na salaš. Popričao je sa seljakom Fjodrom o Platonu. Idući putem Ljevin je razmišljao o seljakovim rečima. Zatim je zaključio da je živeo dobro, a misli loše i da ipak veruje u Boga. Kočijaš je došao po Ljevina, govoreći mu da mu je u posetu došao brat sa još jednim gospodinom. Odlučio je da bude bolji prema bratu, ali to nije uspeo. Zbog toga mu se stanje opet pogoršalo. Doli mu je rekla da su Sergej i Katavasov putovali sa Vronskim. Onda je započela tema o ratu. Kada su stigli u kuću počela je kiša. Pošto je počeo da duva jak vetar Ljevin je istrčao iz kuće tražeći Kiti koja je bila napolju sa detetom. Kada ju je video bio je jako ljut, međutim kad se uverio da detetu nije ništa malo se umirio. Ostatak dana svi su proveli u kući u dobrom raspoloženju. Kiti ga je pozvala u dečiju sobu kako bi mu saopštila da Mitja prepoznaje ukućane. Na izlasku iz sobe otišao je do terase i pogledao u zvezde. Shvatio je da je njegov život nije besmislen i da ima razloga da živi.

Vuk Stefanović Karadžić kao književni kritičar

Vuk Stefanović Karadžić je bio veoma značajna ličnost za Srbe i srpsku književnost. On je za sobom ostavio mnoga dela, reforme, pojmove, izr...