Vuk Stefanović Karadžić kao književni kritičar

Vuk Stefanović Karadžić je bio veoma značajna ličnost za Srbe i srpsku književnost. On je za sobom ostavio mnoga dela, reforme, pojmove, izraze, koji se i dan danas koriste u srpskom književnom jeziku. Rođen je 1789.god. u Tršiću, školovao se u Karlovcima i Beogradu, a najveći deo života je proveo van svoje otadžbine, u Beču. Bio je učitelj u Beogradu, carinski službenik u Kladovu, a u Beč je otišao 1813.godine, gde izučava slovenski, nemački i latinski jezik.

Vuk Karadžić je bio izuzetno darovit stvaralac, sa bogatom biografijom. Voleo je nauku i književnost, te im je posvetio čitav svoj život. Bio je uporan i dosledan sebi. Svojim radom je obogatio jugoslovensku kulturu i istoriju. Vuk Karadžić je najznačajnija ličnost srpske književnosti prve polovine XIX veka. Da nije bilo njega, danas ne bi imali našu azbuku, ovakvu kakva jeste – skoro perfektnu. Vuk je bio ispred svog vremena, gledao je u budućnost, ali je ipak voleo i poštovao tradiciju, običaje, i sve što je domaće i narodno. Cenio je zaostavštvinu naših predaka, i isticao značaj narodne kulture, posebno srpske.
U ovom radu želim da istaknem sve bitne stvari koje je Vuk Stefanović Karadžić učinio sa srpski narod. Pomenuću njegova značajna dela, njegove reforme pravopisa, sakupljanje proze i poezije, njegovu ulogu kao istoriografa, filologa, književnog kritičara.
Važno je da se dobro upoznamo sa svojom prošlošću kako bismo više cenili ono što nam nosi budućnost.

ZNAČAJ VUKA KARADŽIĆA ZA SRPSKU KNJIŽEVNOST

Vuk Karadžić je jednom prilikom izjavio sledeće: “ Jezik je hranitelj naroda. Dokle god živi jezik, dokle god ga pazimo i poštujemo, njim govorimo i pišemo, pročišćavamo; dotle živi narod, može se među sobom razumevati i umno sjedinjavati; ne preliva se u drugi, ne propada.“
Te njegove reči simbolično znače da treba da poštujemo i cenimo – odakle potičemo, ko smo i ko su nam preci, starosedeoci. Nacionalnost i jezik nas određuju, i upravo zbog njih pripadamo određenom društvu , zajednici, narodu.
Vuk Karadžić, zbog problema sa Milošem Obrenovićem nije mogao da izdaje svoja dela u rodnoj Srbiji, a jedno vreme mu je to bilo zabranjeno čak i u Austiji. On svojim dugim, plodnim i mukotrpnim radom, stiče mnogobrojne prijatelje, kako u inostranstvu, tako i kod nas. U Beču se sprijateljio sa Jernejem Kopitarom, cenzorom slovenskih knjiga. Kopitar je gajio veliku ljubav prema slovenskim narodima, a posebno se interesovao za pesme. Nemački kulturni radnici, koji su u toj zemlji sakupljali starine i antičku poeziju, bili su Kopitaru bliski prijatelji. Zato, on vrši pritisak na Vuka Karadžića da počne da prikuplja stare srpske narodne pesme. Na Kopitarevo insistiranje, Vuk rešava i da reformiše ćirilicu i uvede narodni jezik u srpsku književnost.
Vuk je radio na gramatici, i ujedno je počeo da se bavi pitanjem književnog jezika, koji je u njegovo doba bio izuzetno komplikovan i teško razumljiv. Sastojao se od slavenoserbskog jezika, ruskog, crkveno-književnog, i još raznih modifikacija tih i sličnih jezika.
Kao i svaki veliki reformator, i Vuk Karadžić je imao svoje protivnike i pristalice. Pristalice su činili mogi učeni ljudi tog doba, i njegovi prijatelji, kao što su: Đuro Daničić, J. Kopitar, Njegoš, Dositej Obradović, braća Grim...i mnogi drugi. Protivnik mu je u početku srpska crkva, koja je bila protiv Vukovog potiskivanja crkveno-književnog jezika. Potom, u “ protivnike “ ulazi i Jovan Hadžić, predsednik Matice srpske i jedan od najobrazovanijih Srba tog vremena. Hadžić je u prvo bio Vukov blizak saradnik, ali su se zatim razišli po pitanju jezika. U spisu “ Sitnice jezikoslovne “ Hadžić je dao uputstva za rad budućim gramatičarima. Kako je Vuk već uveliko radio na srpskoj gramatici, on odgovara na ovu “ prozivku “, spisom “ Odgovor na sitnice jezikoslovne “ u kom je žestoko i oštro zamerio Hadžiću na slabom poznavanju narodnog jezika i neprincipijalnosti u pisanju. Ustvari, tu je došlo do okršaja među najučenijim Srbima tog doba. Vuk Karadžić je, naravno, izašao kao pobednik iz ovog sukoba, koji je trajao gotovo čitavu deceniju.
Na kraju Vuk objavljuje prevod “ Novog zaveta “.
Vuk idaje “ Malu slavenoserbsku pesmaricu “ kao rezultat dugog i upornog prikupljanja srpske narodne poezije . U njoj se našlo oko sto lirskih i šest epskih, junačkih pesama.
U sledećoj “ Narodnoj serbskoj pesmarici “, našlo se oko stotinu lirskih i sedamnaest epskih pesama sakupljenih po Sremu, Zemunu, Pančevu, Sremskoj Mitrovici, Novom Sadu i okolnim, vojvođanskim mestima. Ovde su se našle i pesme koje je opevao Filip Višnjić i Tešan Podrugović. Kopitar je takođe, u stranim listovima , ali i u svojim delima pisao o srpskoj narodnoj poeziji.
Vuk Karadžić mu je bio glavni kritičar. Posle velikog uspeha sa srpskim narodnim pesmama, Vuk je počeo da radi na sakupljanju svih
vrsta narodnih umotvorina. Prva zbirka “ Narodne srpske pripovjetke “ se štampala 1821.godine u Beču. Ovde se našlo dvanaest pripovedaka i mnogo zagonetki.
Za drugo izdanje svog Rečnika, Vuk Karadžić je prikupljao materijal iz govora stanovnika Crne Gore, Dubrovnika, Dalmacije, Hrvatske. Do kraja svog života, Vuk je prikupljao materijal za svoj treći rečnik, ali ga je smrt 1864. godine u tome sprečila.

Specifičan život srpskog naroda za vreme vladavine Turaka, učinio je da se arhaična patrijarhalna verovanja i običaji dugo čuvaju. Zato je Vuk Karadžić predano radio na opisivanju srpskog narodnog folklora.
“ Srpski rječnik “ je pružio prve bogate opise običaja i verovanja naroda. Tumačeči pojedine reči, Vuk je unosio detaljne i živopisne opise, koji su slikali dotadašnji život srpskog naroda, njihove istorije i tradicije.
Pored reformisanja srpskog jezika i prikupljanja narodne proze i poezije, Vuk Karadžić se bavio i istoriografskim radom. On je pripremao obiman materijal o događajima iz Prvog srpskog ustanka, kao i o vladavini kneza Miloša Obrenovića. O tome je i napisao neka dela. Od svog
istorijskog materijala izdao je “ Praviteljstvujući sovjet serbski “ u kom je opisao najvažnije bitke iz Prvog srpskog ustanka i neslogu između srpskih starešina. Takođe je napravio i monografije, odnosno portrete, sledećih značajnih ličnosti tog doba: Hajduk Veljka Petrovića,
Hadži Ruvima, Petra Dobrnjca…itd. Konačno, Vuk je nemačkom istoričaru Leopoldu Rankeu dao spremljen materijal prema kom je on napisao svoje delo “ Srpska revolucija “.

U prvoj polovini XIX veka, Vuk Karadžić je uz pomoć braće Grim i Kopitara reformisao srpsku ortografiju i pravopis, približujući srpski narodni jezik novom standardu. Osnove njegove reforme su se ogledale u sledećem:
· izjednačavanje narodnog i književnog jezika;
· prekid sa svim starim oblicima srpske književnosti i pismenosti;
· čišćenje jezika od crkveno-književnog i slavenoserbskog jezika;
· iz ćirilice je izbacio poluglasnike;
· ubacio je slovo J iz latinice;
· uveo je u ćirilicu slova: č, ć, c, nj, lj.

Vuk Karadžić je pored svog ovog ozbiljnog reformatorskog i književnog rada, dao i značajan doprinos srpskoj antropologiji u kombinaciji sa onovremenom etnografijom. Ostavio je zapise o fizičkim osobinama ljudskog tela, a u književni jezik je uneo bogatu narodnu terminologiju o delovima tela - od temena do stopala. Neke od tih termina i dan danas koristimo, kako u nauci, tako i u svakodnevnom govoru.
Vuk je dao svoje tumačenje veze između prirodne sredine i stanovništva, što znači da je svojim znanjem i radom zašao i u oblast socioloških nauka. Pisao je i objašnjavao i način ishrane na našim prostorima, način stanovanja, higijenu, pogrebne i druge običaje.
Vuk Karadžić je pre svega ovoga bio veliki ljubitelj i poštovalac usmene narodne književnosti koja se generacijama prenosila isključivo tim putem.

POZNATA DELA VUKA KARADŽIĆA

Vuk Karadžić je za sobom ostavio mnogobrojna značajna dela, koja predstavljaju dragocenosti i osnove srpske književnosti. Pored svoja dva“ Srpska rečnika“ i dva izdanja srpske gramatike, načinio je i “ Prvi srpski bukvar “. U svom istoriografskom pisanju ostavio “ Kovčežić za istoriju “, “ Miloš Obrenović - knjaz Srbije “, “ Praviteljstvujući sovjet serbski “ i mnoga druga istorijski važna dela.
Vuk je za sobom ostavio i mnoštvo putopisa, kao i dela: “ Crna Gora i Crnogorci “ , pa “ Jezik i običaji Srba “ , “ Srbi - svi i svuda “ iz 1849. godine. U ovim i sličnim delima, Vuk je opisao geografski položaj navedenih naroda, mentalitet, običaje, istoriju, način ratovanja, vladanja, zakona, život sa susednim narodima, nauke koje su se razvijale…itd.
1847. godina se uzima za godinu Vukove “ pobede “ ; dokazao je da je srpski književni jezik pravi jezik Srba. To je čist jezik koji se koristi u najobičnijem narodu. Tada su izdate i knjige vukovih saradnika: Đ. Daničića- “ Rat za srpski jezik “, Njegoš- “ Gorski vjenac “ , B. Radičević- “ Pesme “, i Vukov prevod Novog zaveta.
Ipak, “ Vukov jezik “ je priznat za zvanični književni jezik tek četiri godine nakon njegove smrti, tj. 1868.godine.
Vuk Karadžić je bio neverovatno cenjen od strane svetskih učenih ljudi tog vremena. On je zato bio član Petrogradskog društva ljubitelja slovenske književnosti, Akademije nauka u Petrogradu ; bio je član Krakovskog učenog društva, dobio je počasnu doktorsku titulu u Jeni-
1823.god.; bio je član Getingetskog učenog društva – 1825., te dobitnik nagrade Ruskeakademije nauka- 1842.god. ... i još mnogobrojnih priznanja i nagrada.

VUK KARADŽIĆ KAO KNJIŽEVNI KRITIČAR

Vuk Karadžić je pored svih svojih delatnosti bio – lingvista, pisac, prevodilac, kritičar i polemičar, istoričar, putopisac, geograf...itd. On se ustvari bavio gotovo svim oblicima društvenih nauka iz tog perioda. Mnogo je putovao, upoznavao je različite kulture, i svetu je otvorio bogatstvo i lepotu usmenog narodnog stvaralaštva. UNESCO je 1987. godinu proglasio za godinu Vuka Karadžića ( tada je bila dvestogodišnjica njegovog rođenja ).
Što se tiče Vukove kritičarske delatnosti, on je pre svega bio pozitivan kritičar dela svojih saradnika: Kopitara, Daničića, Njegoša, i dr. Kao književni kritičar, bio je izuzetno strog i oštar.
Kako je bio iskusan, učen i upućen u nauku, a posebno književnost tog perioda, imao je i pravo na jasnu , zdravu i strogu kritiku.
Na početku svog bavljenja ozbiljnom književnošću, Vuk Karadžić je 1814.god. poslao svom prijatelju Kopitaru recenziju o jezku u srpskim novinama koje su tada izlazile u Beču nekoliko meseci. Recenzija nikada nije objavljena, a Kopitar je iskoristio dobijen materijal za vlastitu
kritiku tih novina. U navedenoj recenziji Vuk je navodio razloge zbog kojih se novine ne sviđaju Srbima:
- “… se Serbi nijesu svojim novinama privikli... “ ;
- “ stil je svakih novena obično suv i opor, a osobito sad u vreme vojne, kad se gotovo
cijele novine iz datuma i iz imena sopstvenih sastoje... “ ;
- “ …to gospoda urednici novena gdikoje nove riječi upotrebljavaju… “.

Vuk tada naglašava da oni koji se već bave pisanjem moraju da paze na govor prostog naroda. U osnovi, to je bio ono za šta se Vuk i borio narednih 50 godina. Zatim, krajem 1814.god. Vuk je Kopitaru poslao recenziju, tj kritiku dela M. Vidakovića, koji je tada bio najpopularniji i najplodniji srpski pisac sentimentalnih dela. Ta recenzija nikada nije izašla na nemačkom jeziku, već samo na srpskom, sledeće 1815. u srpskim novinama, samo bez ikakvog potpisa. Ovde se Vuk pretežno bavi jezikom dela, ali ima i velike primedbe na gramatiku. Tada je već bila odštampana prva Vukova gramatika. U kritici Vidakovićevog dela, Vuk je bio odmeren, ali mu je Vidaković oštro odgovorio, napadajući njegovu gramatiku i neka izdanja srpskih novena iz 1815.godine.
Sava Mrkalj je napisao i objavio delo “ Salo debeloga jera libo azbukoprotres “ 1810.godine u kojoj je prvi postavio načelo – “ piši kao što govoriš…” Vuk je primio njegovu ortografiju, ali sa manjim izmenama.

Vuk Karadžić je zajedno sa Kopitarom uređivao srpske novine i tada je u njima kritikovao Mrkalja i ovo njegovo delo.
Vidaković 1817.god. izdaje delo “ Ljubomir u Jerusalimu “ opet u predgovoru knjige odgovarajući Vuku. Vuk je bio ovim iznenađen, pa je to podrugljivo prokomentarisao. Ova Vukova recenzija na to Vidakovićevo delo ( Budim 1824. ) je prva prava književna kritika u srpskoj književnosti. To Vuka Karadžića čini osnivačem književne kritike kod Srba.
U toj kritici, Vuk ukazuje na osnovne nedostatke Vidakovićevog dela. Neki od tih manjkavosti su:
a) anarhija u srpskoj književnosti;
b) nedostatak jedinstva sadržaja i forme;
c) sadržaj nije koherentan;
d) pojedini nemoralni postupci u delu;
e) vidaković ne poznaje običaje i navike svog naroda;
f) u delu ima dosta nedoslednosti;
g) u zaključku navodi da pisac ne poznaje istoriju, geografiju, logiku, retoriku.

Od 1820.-1821. god. Vuk Karadžić boravi u rodnoj Srbiji. Tada Joakim Vujić u Beču, u Davidovićevim novinama, započinje polemiku o srpskom jeziku i piše protiv Vuka. Posle toga su se pojavile još tri kritike koje napadaju Vuka. On je na te kritike izjavio sledeće: “ Nema
drugog objašnjenja – do zavist prema uspesima neukog i neškolovanog Vuka u celom naučnom stranom svetu. “ Iz ovog se vidi da se Vuk nije dao tako lako nadmudriti niti pokolebati. Znao je svoj cilj i misiju, i išao je zacrtanim putem pobeđujući sve prepreke.

 

ZAKLJUČAK

Sve navedeno u radu o zaslugama i delu Vuka Karadžića je samo jedan mali deo onog što je on učinio za srpski narod. On je najinteresantnija i najznamenitija ličnost srpske kulture, književnosti, istorije, nauke. Prosvetleo je srpsku kulturu i utemeljio srpsku književnost. Posle njega su rođeni mnogi velikani srpske nauke i istorije, ali nijedan nije ostavio tako važan trag.
Našu ćirilicu dugujemo Vuku. Samo to je dovoljno objašnjenje njegove veličine.

LITERATURA:

M. Popović, Vuk Stefanović Karadžić, Nolit, Beograd, 1964. ;
J. Prodanović, Vuk Karadžić kao kritičar i polemičar, Glasnik jugoslov.
Profesorskog društva, XVIII, nos.4-5, januar 1937. ;
V. S. Karadžić, Sabrana dela, knjiga XVIII, Prosveta, Beograd, 1972. ;
http://antikvarne-knjige.com ;
http://underground.niceboard.com ;
http://sr.wikipedia.org .

ANTIGONA

ANTIKA

Sofoklova tragedija „Antigona“ je djelo koje spada u razdoblje antike, točnije, u grčku klasičnu književnost te ću zbog toga napisati nešto o antici kao razdoblju i te neke njezine karakteristike. Antika je naziv prve i temeljne epohe europske književnosti, za koju se često rabe i nazivi antička književnost i klasična književnost. Obuhvaća dvije velike književnosti, grčku i rimsku, od kojih je svaka prošla dugotrajni razvitak. Antika nam je najvažnija po tome što je upravo u njezino vrijeme zapravo nastala književnost u današnjem smislu riječi, jer se književna djelatnost postupno odijelila od mita s jedne, te od filozofije i znanosti s druge strane, preuzevši tek tada onu temeljnu funkciju prema kojoj je i danas prepoznajemo kao upravo i jedino umjetničku knjievnosti. Antika je utemeljila i iscrpno razvila svijest o književnosti kao osobitoj jezičnoj djelatnosti, zasnovala jej i danas ključne književne vrste i postavila osnovice za do danas važeće književne konvencije. U antici, osim toga, nastaju književna djela koja ne samo da i danas mogu pružiti čitateljima užitak, nego po mnogim osobinama čine nepremašene uzore u načinima kako se upravo književnim sredstvima izražavanja može iskazati sva složenost i zagonetnost ljudske sudbine. Antička je književnost tako velikim dijelom odredila pravac razvitka svih europskih književnosti; njezin se presudni utjecaj može uspoređivati s Biblijom. Ona jej tako izrazito humanstički orijentirana: zanima je prije svega čovjek i njegov ovozemaljski život, pa i kada koristi mitsko iskustvo, i kada govori o bogovima i mitskim bićima, ona se ponajprije zanima ljudima i njihovim životnim sudbinama, a njezini bogovi i heroji jednostavno su uvećani ljudi. Ona je, nadalje, u velikoj mjeri racionalna i logična. Čak i kada se prepušta mašti i osjećajima, i tada se njezina racionalnost i smisao za logiku očituju u kompozicji, u psihološkoj motiviranosti likova i njihovih postupaka, te u načinu pripovijedanja koji poštuje zakonitosti takvog izlaganja kakvo se zasniva na razumu i na iskustvu. Antika ne samo da uporno uspostavlja nego i uporno njeguje ono što se danas naziva estetskom dimenzijom, pa čak i tadakada je dio mita ili rituala, ili kada je duboko i istinski religiozna, ili kada svjesno i namjerno želi poučavati, i tada uvijek zadržava ono što je sama odredila nazvala „ljepotom“, a što je shvatila kao jednu od bitnih ljudskih vrijednosti.

STARA GRČKA KNJIŽEVNOST

Nakon što sam napisala nešto o antici kao razdoblju u kojem je nastala „Antigona“, napisati ću i nešto o razdoblju unutar antike koja se naziva grčka književnost, jer navedeno djelo spada i u to književno razdoblje.
Što za zapadnu tradiciju znači klasično naslijeđe Grčke, uvjerljivo nam pokazuju grčke posuđenice u našem stručnom nazivlju. Epika, lirika, drama, komedija, tragedija književni su rodovi ili vrste koje su nastale u Grčkoj ili su na grčkom tlu stekle konačan oblik. Da bismo ih primjerenije mogli razumjeti, moramo nešto pozornosti posvetiti njihovom povijesnom okolišu. Stara grčka književnost obuhvaća golem raspon od gotovo tisućljeća i pol, a stručnjaci je radi preglednosti obično dijele u četiri razdoblja:

1. Arhajsko (otprilike 750.-450. god. pr. Kr.)
Ovo prvo razdoblje obilježeno je u jezičnom pogledu raznolikošću narječja, a u zemljopisnom množinom književnih središta. Iako je alfabet već poznat, književnost je toga razdoblja u golemu dijelu usmena. Usmenost priu tome treba razumijeti trojako: kao usmenost sastavljanja, usmenost izvođenja i usmenost prenošenja, to će reći da se pri nastajanju djelo ne zapisuje, nego pamti; da ga publika ne čita, nego sluša; da se s koljena na koljeno prenosi bez pomoći pisma. Razumljivo je da takva umjetnina nema stalan oblik nego se mijenja od izvedbe do izvedbe. Središnje mjesto u književnosti ovog razdoblja pripada epu i lirskim vrstama. Na pozadini mitskih priča ispripovjedanih u Ilijadi i Odiseji zrcali se narasla samosvijest zajednice koja istražuje svoje povijesne, kulturne i vjerske korjene. I u lirskom pjesništvu očituje se srodno zanimanje za temeljna pitanja kolektiva, no do izražaja dospijevaju i pojedinačan pogled ili osobno raspoloženje. U formalnom pogledu lirsko je pjesništvo obilježeno dvjema bitnim odrednicama: izvodi se pjevajući i popraćeno je glazbom. Od njegovih triju odvjetaka, elegija i jamb zarana su izgubili glazbenu pratnju, a pjevanje se u njima svelo na recitiranje. Treća je vrsta – lirika u užem smislu, odnosno melika, kako su je izvorno zvali Grci – zadržala iskonske značajke te se obvezatno pjevala uz pratnju lire.

2. Klasično (oko 450. – 323. god. pr. Kr.)
Klasično razdoblje omeđeno je dvjema važnim političkim činjenicama: procvatom atenske demokracije i smrću Aleksandra Velikog. Atena postaje neprijeporno kulturno i književno središte grčkog svijeta, a kazalište glavno mjesto književnog života. Povlašteni položaj epa preuzimaju dramske vrste. U sukobu likova na tragičkoj pozornici dotiču se ključna pitanja svekolika čovjekova postojanja: smisao života i smisao patnje, odnos božanskog i ljudskoga, narav i svrhovitost spoznaje. Dok Eshilovi, Sofoklovi ili Euripidovi stihovi uvijek iznova sučeljavaju gledatelja s takvim temeljnim dvojbama, Aristofanova komedija najizravnije nadahnuće nalazi u suvremenom političkom životu, koristeći se raznolikim smjehotvornim postupcima. U ovom razdoblju punu zrelost doseže i umjetnička proza. Povjesničari, poput Herodota i Tukidida, sastavljaju obuhvatne prikaze opće odnosno nacionalne povijesti; govornici, poput Demostena, ogledaju se u različitim oblicima javnih istupa; filozofi, poput Platona i Aristotela, izlažu vlastito razumijevanje čovjekova položaja u svijetu. U ovom razdoblju nastala je Sofoklova tragedija „Antigona“.

3. Helenističko (323. – 30. god. Pr. Kr.)
Razdoblje helenizma obaseže tri stoljeća, od smrti Aleksandra Velikog do propasti Egipta, posljednje države – nasljednice njegova velikoga carstva koja je potpala pod rimsku vlast. Aleksandrovim osvajanjimma grčka je uljudba višestruko prekoračila svoje prvobitne granice. Književni život više nije vezan za razmjerno malenu gradsku zajednicu nego se odvija na golemu prostoru, a u njemu nerijetko sudjeluju osobe kojima grčki nije materinski jezik. Socijalna i nacionalna slojevitost očituju se i u književnosti: ukus diktira visoko obrazovana manjina, koja ponekad i nametljivo pokazuje svoj učenost. Na osobitoj su cijeni kratki oblici. Mjesto negdanjega epa zauzima kraći epilij, pojavljuje se kratka pastirska pjesma, a najpopularnija književna vrsta zacijelo je epigram.

4. Rimsko (oko 30. god. pr. Kr. – V. st. posl. Kr.)
U posljednjem, rimskom (carskomo) razdoblju, grčka se književnost razvija u političkom okružju rimske države. Nacionalna nesamostalnost pojačava zanimanje za slavna razdoblja kulturne povijesti, za književne i jezične oblike koji su posvećeni starinom. Takva nesuspregnuta ljubav prema baštini ne ostavlja mnogo prostora za književno eksperimentiranje. Jedina je krupna novina u popisu književnih vrsta roman, koji je, doduše, naslijeđen iz prethodnog razdoblja, ali je u ovome dosegnuo vrhunac svoje čitanosti.

SOFOKLO

Sofoklo, Sofilov sin i grčki tragičar, rođen je godine 497. pr. Kr. u antičkom selu Kolonu nadomak Atene. Rođen u imućnoj obitelji vlasnika radionice oružja pripada, dakle, onim slojevima atenskog društva koje će najsnažnije upiti oduševljenje pobjednom nad Perzijancima i u najvećoj mjeri iskoristiti neviđen polet Atene nastao nakon grčkoperzijskih ratova. Kao i drugi sinovi imućnih građana i Sofoklo je dobio dobro obrazovanje koje je, uz nužna znanja gramatike i matematike, sadržavalo i tjelovježbu i glazbu. Pa iako će upravo u tom umjetničkom dijelu svojih sklonosti i svoje naobrazbe pronaći i svoj životni put, kao dobar Atenjanin obnaša on i političke dužnosti. Sofoklo se isticao po svojoj pristojnosti i ljubaznosti, odbijanju da ma o kome kaže ružnu riječi, poštivanju ljudi, a osobito pjesnika. U svom životu je napisao oko 130 djela (123), a sačuvano je samo 7 tragedija: Ajant, Elektra, Kralj Edip, Antigona, Trahinjanke, Filoktet i Edip na Kolonu. Sofoklo je u svojim dramama posvetio mnogo više crtanju karaktera svojih likova i nastojao im dati što više ljudskih osobina. Sofoklo je usavršio dramsku umjetnost pišući takve tragedije,koje svaka za se čini umjetničku cjelinu.

TRAGEDIJA

Tragedija je dramska vrsta u stihovima koja se razvila u staroj Grčkoj, postigavši najveći procvat u 5. st. prije Krista. Prema Aristotelovom mišljenju nastala je iz obreda posvećenih bogu Dionicu na taj način što se korovođa u korskim pjesmama odvojio od kora, počeo govoriti samostalne stihove i voditi razgovor s korom. Osnivač je tragedije prema grčkoj tradiciji Tepis, a najveći grčki tragičari su Eshi, Sofoklo i Euripid. Naziv „tragedija“ potječe od riječi tragos, jarac i ode. Pjesma, a do njega je došlo vjerojatno zbog toga što su u najstarije vrijeme članovi kora bili zaogrnuti jarčjom kožom, predstavljajući tako mitske pratioce boga Dioniza.
Starogrčka tragedija imala je obredni smisao. Njezina je tematika uzeta iz mitova, a u izvedbi kor igra važnu ulogu. Izvodili su je posebno odjeveni glumci koji su nosili maske. Njezini su glavni dijelovi bili prolog – predgovoro, govor na početku; epizodij – naknadni ulazak glumaca ka koru koji je označavao dijaloški dio između korskih pjesama; stasim tj. korska pjesma između dijaloških dijelova te eksod koji označava izlaznu pjesmu kora na kraju tragedije. Dijalozi su se u tragediji citirali, a pjesme su se pjevale uz ples i glazbenu pratnju koju je komponirao sam pjesnik.
U razvoju dramske književnosti tragedija je izgubila obredni smisao, uloga kora s vremenom je manja ili je kor potpuno napušten, kompozicija je postala slobodnija, a iskljiučivo mitsku tematiku zamjenjuje povijesna tematika ili tematika aktualnih društvenih sukoba.

OPĆA OBILJEŽJA TRAGEDIJE

Opća obilježja tragedije na temelju kojih se može govoriti o tragediji kao posebnoj dramskoj vrsti u svim književnijm razdobljima su:
Tragički junak – je žrtva vlastite nesretne sudbine. One se sukobljava s drugim karakterima ili sa svojom okolinom zbog ideala koje suprostavlja zbilji, zbog vlastite plemenitosti, vjernosti nekim moralnim načelima ili zbog osobita stjecanja životno važnih okolnosti.
Tragička krivnja – nije namjerna pogreška ili kršenje zakona, nego rezultat sudbinske zablude, neminovnog sukoba ideala i zbilje ili pak primjerice, junakove nutarnje moralne nadmoći nad drugima koji obično zastupaju jedno moguće etiko stajalište koje se odnosi na prošlost, dok tragični junak zastupa načela novog morala budućnosti.
Tragički završetak – konačna cijena koju junak plaća za vlastitu dosljednost, a njegova je žrtva najveća žrtva koju čovjek može dati, vlastiti život.
Uzvišeni stil – izbor jezičnih sredstava izraza u kojem prevladavaju elementi svečanoga, dostojanstvenoga govora, i to kako s obzirom na ono o čemu može biti riječi, tako i na izbor uporabljenih riječi i izraza.

KATARZA

Aristotel, prvi teoretičar tragedije, smatrao je da tragedija mora izazvati strah i sažaljenje te tako pročišćivati osjećaje gledatelja. To pročišćenje osjećaja zove on katarzom. Na temelju Aristotelova mišljenja o katarzi razvile su se poslije mnoge teorije o katarzičnom djelovanju tragedije ili drame u cjelini, pa i takve teorije koje svrhu cjelokupne književnosti tumače u smislu pročišćenja odnosno oplemenjivanja osjećajnosti. U novije vrijeme osobito je psihoanaliza katarzi dala novi smisao jer je Sigmun Freud smatrao kako proces u kojem postajemo sjvesni podsvjesnih želja i poticaja ima povoljan terapeutski učinak, pa u tom smislu i književnost može biti važno sredstvo postizanja psihičke ravnoteže.

OBILJEŽJA SOFOKLOVIH DRAMA

Nastavljajući Eshilova dostignuća, Sofoklo pojačava dramu radnju i ulogu dijaloga, uvodi trećeg gluma, smanjuje partije kora i povećava broj njegovih članova na 15, piše prve anorganske ili sadržajno nepovezane trilogije te svim time stvara uglavnom definitnvu formu grčke drame. Junaci njegovih tragedija nisu više titanske ličnosti kojima upravljaju usud i volja bogova, već stvarni ljudi koji sam odlučuju o svojoj sudbini te svoj veličinu zahvaljuju jedino čvrstoći svoga značaja. Harmonična kompozicija, jasno ocrtani karakteri, visoki etički principi i duboka humanost što izbija iz njegovih tragedija, osigurali su Sofoklu mjesto najvećeg i najsavršenijeg antičkog tragičara, a duboko ljudski odnosi koje obrađuje nisu ni danas izgubili n a svojoj aktualnosti, o čemu svjedoče i njihove obrade u modernom ruhu.

„ANTIGONA“

KNJIŽEVNA VRSTA: Antigona je tragedija napisana u sedam činova.
MJESTO RADNJE: grad Teba
VRIJEME RADNJE : vrijeme Kreontove vladavine odnosno 6. st. pr. Kr.
TEMA : tragična sudbina hrabre i moralne djevojke Antigone koja krši zakon kako bi dostojanstveno pokopala ostatke svoga voljenog brata
KOMPOZICIJA :
Kompozicija "Antigone" počinje prologom u anapestičkoj stopi koji je napisan u obliku dijaloga. Nakon prologa slijedi paroda odnosno korska nastupna pjesma koja se na pozornici izvodi pjevanjem kora uz pratnju istrumenata. Zatim slijede činovi koji su sačinjeni od dijaloga. Nakon činova slijede stasimone ili stajaće pjesme bez anapesta i troheja koje se po tome razlikuju od paroda. Zadnji dio kompozicije je eksod koji dolazi nakon poslijednje stasimone i završni je dio svake tragedije, pa tako i "Antigone". „Antigona“ se sastoji od sedam činova i pet stajaćih pjesama.

FABULA ANTIGONE:
Radnja ovog djela temeljena je na mitu o Edipu. Edipov je otac Laj zbog jedne otimice navukao na sebe prokletstvo koje je trebalo pratiti njega i sav njegov rod do trećega koljena. Laju je bilo suđeno umrijeti od ruke vlastitoga sina, a taj se sin zatim oženi svojom majkom i izrodi s njome djecu koja će također biti prokleta. Antigona, Izmena, Eteoklo i Polnik djeca su koju je Edip imao s Jokastom, svojom majkom i svojom ženom.
Radnja tragedije je usko vezena sa dramom "Kralj Edip" u kojem se opsiuje sukob Edipovih sinova Eteokla i Polinika. Naime, Polnik je odlučio otići iz Tebe jer mu njegov brat Eteoklo nakon godine dana vladavine nije htio prepustiti vlasti iako su se dogovorili. Nakon nekog vremena Polnik se odluči vratiti u Tebu kako bi je pokorio. Tada dolazi do sukoba dvojice braće u kojem obojica u isti trenutak, jedan drugome, probadaju tijelo mačem, te obojica umiru. Pošto Teba više nije imala vladara, za novog vladara izabran je brat Edipove žene Kreont. Kreont je naredio da se Eteoklov tijelo dostojno pokopa, a Polnikov tijelo zbog njegove izdaje domovine, ostavi bez obrednog pokopa. U ovom trenutku počinje radnja tragedije „Antigona“. Istoimena djevojka, Edipova kći, želi pokopati ostatke voljenoga brata kako bi dostojanstveno počivao u miru te svoj plan govori sestri Izmeni koja se ne slaže s tim. Izmena je odbila sudjelovati u tom činu jer se on protivi naredbi vladara Kreonta. Međutim, Antigona ne odustaje. Unatoč sestrinoj zabrinutosti i pokušajima odgovaranja, odlazi do mjesta gdje su se nalazili ostaci voljenog brata Polnika te tako da ju nitko ne vidi posipa nešto praha po bratovu tijelu te izvršava uobičajeni obred pokapanja. Stražari su primjetili da je izdajnik pokopan dostojanstveno te ujedno i protiv kraljeve naredbe te mu javljaju za počinjen zločin. Kreon sav uznemiren odlučuje i naređuje stražarima da nađu krivca ili će u suprotnom za taj čin optužiti upravo njih. U međuvremenu, stražari su maknuli prah sa Polnikovog tijela, a Antigona vidjevši to stane plakati nad njim. Stražari su to uočili te zaključiti da je ona počinitelj tog kaznenog djela. Odveli su je Kreontu koji ju je osudio na smrt. Antigona se nije pokušala braniti već je svjesno stala iza svog djela. Objasnila je da voli svoju mrtvu braću jednako te da misli da se prvenstveno trebaju poštovati Božji zakoni o pokapanju mrtvog čovjeka. Kreont joj svejedno ne želi oprostiti te ju osuđuju da se pokopa živa u obiteljskoj grobnici. Hemon, Kreontov sin i Antigonin zaručnik, odlazi kod oca i moli ga za milost nad Antigonom. Nažalost, ni Hemon nije uspio odgovoriti tiranina od svog nauma. U Tebi nakon toga dolazi slijepi prorok u pratnji dječaka. Ime mu je bilo Tiresija. On govori Kreontu da će ga snaći gorka sudbina ukoliko ne oslobodi Antigonu i smjesta ne pokopa mrtvo tijelo nećaka. Tiranin se uplašio tih riječi te naređuje da se smjesta krene i tajno pokopa Polnikovo tijelo i da se oslobodi Antigona. Tada glasnik izvjesti Tebance i Kreontovu ženu kako je Kreont otišao sa slugama osloboditi Antigonu i tamo zatekao svoga sina kraj obješene djevojke. Hemon, ogorčen i očajan napada svoga oca, ali on uspjeva pobjeći. Pun bijesa Hemon presuđuje sam sebi. Nakon što je glasnik to objavio u Tebu dolazi ogorčen Kreont i čuje vijest da mu se i žena maloprije ubila. Vidjevši kakva ga je sudbina snašla, Kreont se pokaje. Pokajanje je stiglo kasno jer je oskvrnuće božanskog načela strmoglavilo u propast i grad i dinastiju.
Osim navedenih likova u djelu sudjeluje i lik zborovođe koji nas upoznaje sa događajima u djelu te sami zbog koji nekada ima ulogu komentatora, a nekad putem zborovođe i izravno sudjeluje u djelu.

LIKOVI :
a) glavni likovi: Antigona, Kreont

b) sporedni likovi: Izmena, Euridika, Hemon, Tiresija, dječak, zbog, pratnja, zborovođa, stražar, prvi glasnik, drugi glasnik

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:

ANTIGONA : kći Edipova, hrabra djevojka i vrlo odlučna kada su u pitanju njezine odluke. Samostalna je i bezkompromisna. U svojem životu uvijek slijedi svoje srce, a ne zakone iako je svjesna da je njihovo nepoštivanje može dovesti u propast. Ona je pozitivan lik vođen ljubavlju, ali ipak na kraju završava tragično. Svjesna je da je ljubav uvijek ispravna odluka i da je vrijedna žrtvovanja čak i svog života.
KREONT : Antigonin ujak koji se domogao vladarske stolice nakon što su mu nećaci tragično poginuli. Oholost i okrutnost njegove su karakteristike. Kreontovo srce je bezosjećajno, hladno i kruto. Iako su mu Polnik i Antigona u rodu odnosno iako njihovim venama teče ista kriv ne želi popustiti u svojim naumima da Polnikovo tijelo ne sahrani dostojno i da Antigonu spasi smrti. Čak ni za sinovljevu ljubav ne želi osloboditi Antigonu krivnje, jer je ona naime bila Hemonova zaručnica. Moglo bi se reći da je Kreont zapravo jedna velika kukavica i praznovjernik jer tek na upozorenje proroka odlučuje promjeniti svoje mišljenje, no to biva prekasno. Na kraju ostaje sam, propao kao vladar, suprug i otac.

STIL I JEZIK :
„Antigona“ ima glavne karakteristike svake tragedije. Odlikuje ju uzvišeni način govora koji je popraćen brojnim molozima i dijalozima. Uz njih Sofoklo povremeno upotrebljava i kratke didaskalije koje predstavljaju upute glumcima ili kojima najavljuje odlazak jednog, a dolazak drugog lika. Osim ovih karakteristika djelo sadrži i ostala obilježja tragedije kao što su tragičan lik – Antigona, tragična krivnja – nesebično, ali dostojanstveno pokapanje bratovih ostataka te tragičan završetak – smrt Antigone, Hemona i Euridike. Tragedija sadrži i brojna stilska izražajna sredstva kao što su metafore i epiteti te mnoga druga.

LITERATURA

1. Aristotel (2005), O pjesničkom umijeću, Zagreb: Školska knjiga
2. Dukat, Zdeslav (1996.), Grčka tragedija, Zagreb: Demetra – Filosofska biblioteka Dimitrija Savića
3. Skupina autora (1996.), Čitanka 1, udžbenik za 1. razred gimnazije, Zagreb: Školska knjiga
4. Sofoklo (1998.), Antigona, Zagreb: Matica Hrvatska
5. Solar, Milivoj (2006), Rječnik književnog nazivlja, Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga
6. Solar, Milivoj (2005.), Teorija književnosti, Zagreb: Školska knjiga

DON KIHOT

Nakon Biblije, Don Kihot je doživio najviše prijevoda. Sama ta činjenica govori nam da bi roman svakako trebalo pročitati. Na hrvatski je knjigu preveo Iso Velikanović 1915.godine. Njegov je prijevod redigirao i napomenama popratio Josip Tabak, te je takav objavljen 1951. Bistri vitez Don Kihot od Manche smatra se jednim od najboljih prijevoda na hrvatski uopće. Radnja romana je zasićena tolikim uzbuđenjem, neočekivanim obratima te uz to i ironijom i humorom, da čitatelja doslovno "lijepi" za stolicu.
Zamišljen kao satira na preživjele, ali u to doba još popularne viteške romane, Don Kihot je u toku stvaranja prerastao pišćeve intencije i postao djelom općeljudske vrijednosti, u kojem u likovima Don Kihota i Sancha Panze oživljuju dvije razne Španjolske, dvije povijesne epohe i dvije vječne dileme čovječanstva - sukob izmedu ideala i stvarnosti.

O PISCU DON KIHOTA

Miguel de Cervantes Saavedra (1547. – 1616.) je bio pisac koji je značio najviši uspon i sintezu španjolskog duha i španjolske stvarnosti svojega vremena. Rođen je u gradiću Alcala de Henares, nedaleko od Madrida, kao četvrto od sedmero djece siromašna kirurga.
Tijekom rane mladosti često je sa svojom obitelji mijenjao mjesto boravka. Školovao se u rodnom mijestu, Sevilli i Madridu, gdje je počeo pisati svoje prve pjesme. Sa dvadeset godina, kao član pratnje kardinala Acqavive, papina delegata u Španjolskoj, odlazi u Italiju. Tu je upoznao i talijansku književnost i život, bujniji i slobodniji nego u svojoj domovini. Sudjelovao je u mnogim borbama te je bio i zarobljen i odveden u Alžir. Nakon pet godina otkupljen je i vraćen u Španjolsku. Ali, ni u domovini ga nije dočekala sreća. Nitko nije mario ni za zasluge ni za patnje isluženog vojnika. U 37. godini se ženi, a od 1582. godine se okreće literaturi, no njegovi kazališni komadi i pjesme ne nalaze izdavača.
Godine 1585. izdao je pastoralni roman "Galatea". Unatoč popularnosti takvih romana, ovo Cervantesovo djelo nije polučilo slavu i novac kojima se on nadao. Tada ga stečaj novčara, kod kojega je položio svoj novac, upropaštava i dovodi u zatvor.
U tamnici piše prva poglavlja "Don Kihota" koji će biti objavljen 1605. pod naslovom "Oštroumni vitez Don Kihot od Manche, prvi dio" i postiže veliki uspjeh.
Cervantes razvija vrlo živu književnu djelatnost. Izdaje zbirku od dvanaest novela "Uzorne novele", kojom tu proznu vrstu uvodi u španjolsku književnost ;satiričko didaktičku poemu "Put na Parnas" i "Osam komedija i osam novih međuigri". Potaknut objavljivanjem nastavka romana "Don Kihot" Alonza Fernandeza de Avellaneda, Cervantes objavljuje svoj nastavak romana. Zadnje Cervantesovo djelo bio je herojsko-viteški roman "Persiles i Sigismunda", objavljen posmrtno. Cervantes je umro u Madridu 23. travnja 1616. godine, iste godine kada i Shakespeare.

ANALIZA DJELA

Vrsta djela:

Satirički viteški roman

Mjesto radnje:

Španjolska

Vrijeme radnje:

16. stoljeće

Tema:

Pustolovine viteza Don Kihota i njegovog perjanika Sancha Panze.

Motivi:

Viteštvo, životi vitezova srednjeg vijeka, njihove osobine i karakter, te opće društveno stanje toga doba.

Problematika koja se obrađuje u djelu:

Fiktivni svijet viteštva u kojem Don Kihot vjeruje da živi, te posljedice njegovog djelovanja pod tom zabludom.

Analiza glavnih likova:

Don Kihot je na početku romana Alonso Quijano, "plemić koji se po dobi hvatao pedesetih i bio je snažna rasta, suhovljav, mršav u licu, veliki ranoranilac i ljubitelj lova". Odjednom spazi čari čitanja starih viteških romana i poslije i sam, pomućenog uma od tolikog čitanja, odluči postati vitez i odlazi u pustolovine po Španjolskoj. Postaje hrabar, nepokolebljiv i ustrajan, postavlja si cilj od kojeg ne odustaje. Iako bezuman u svojim postupcima, plemenit je u svojim namjerama. Njegova djela, koliko god mahnita, zrače veličinom. On je lud, ali to nije patološko ludilo, već sam način njegova postojanja i djelovanja. Stoga nikada nije sveden na lakrdijašku figuru i pisac mu tijekom cijelog romana nije oduzeo ljudsko dostojanstvo. On nije odbačen od okoline, već uzdignut iznad nje, iako se na prvi pogled ne čini tako. Don Kihot je utjelovljenje ljudskog sna, ljudske bezumnosti, ljudskih stradanja i uporne borbe za pravdom, istinom i nedostižnim idealima. On je luđak, ali mudar i vidovit, na trenutke dolazi do bistrih spoznaja o sebi i svome snu. U bitkama je nemilosrdan, smion i hladnokrvan. Gotovo je nezamisliva ta promjena zanosa prisutnog u govorima kojima se obraća Dulcineji prije svakog dvoboja, a dostojan je najvećim ljubavnicima. Cervantes mu pred smrt ipak vraća razum te i sam Don Kihot odbacuje to svoje lažno ime i odlučno umire kao Alonso Quijano.

Sancho Panza je Don Kihotov perjanik. Fizički izgled mu je opisan vrlo škrto, ali istovremeno i precizno kada se kaže da je "imao golemu trbušinu, a nizak rast i tanke noge". Iako se pri prvom spominjanju kaže da je bio bez mnogo "soli u glavi", u budućnosti se dokazuje suprotno. On je Don Kihotva čista suprotnost. Dok se Don Kihot uputio u traženje pustolovina idealistički nastrojen, Sancho je to napravio isključivo iz svoje koristi. Nasuprot Don Kihotu, on izbjegava fizičke sukobe premda je spreman sebe braniti koliko može. Pohlepan je i sebičan, ne okljeva opljačkati ni fratra. Sklon je citiranju malograđanskih poslovica i izreka, pa ga čak i sam Don Kihot traži da se odrekne te navike. S vremenom je Don Kihot Sancha pomalo uvukao u svoj svijet te će se i on mnogo puta prepustiti snovima svog gospodara. Sancho Don Kihota na samrti uvjerava da će postati pastiri. Tu njegova privrženost vladaru dolazi do izražaja više nego ikada, jer mu on više ništa ne može niti želi obećati, a Sancho ga je ipak spreman podržati u njegovoj zadnjoj ludosti.

Zaključak o likovima:

Don Kihot i Sancho Panza su dva dijametralno suprotna lika, te bi se trebali odbijati, barem u pravom svijetu. Ali začudo njih dvojica su našli neke zajedničke interese i privlače se možda čak i više nego što bi se privlačila dva kompatibilna lika. Spoj sanjara i realista daje neponovljivo djelo, koje se održalo čak 400 godina kao čvrsti primjer svoj sili suvremenih i manje suvremenih romana i novela.

Sporedni likovi:

Gazdarica, sinovica, brijač, pop, Don Roland, vojvoda, vojvotkinja, župnik, kanonik, fratri, krčmar, krčmarica, seljanke, Tome Cecial, Kiterija, Basilio, Tereza, Don Pedro Recio, Don Antonio, Sanson Carrasco, mazgari, galijaši, glumci itd.

Uz glavnu fabulu koja je poznata, pisac ovoga djela uvodi dodatnu radnju koja se ne vidi iz glavne, već stoji u njenoj pozadini. Naime, Don Kihota kroz cijelu radnju potajno, na trenutke, prate njegovi mještani bakalar Sanson Carrasca, župnik, brijač i drugi zabrinuti za njegovo zdravlje i poljuljanu pamet. Skrivajući se uvijek pod drugim lažnim imenima i ulogama, pokušavaju Don Kihota odvesti kući da tamo ostane i nastavi normalno živjeti. To na kraju i uspijeva bakalar Carrasco. Osim te skrivene radnje pisac nam često daje uvid u samu ironiju djela, te u to da glavne junake mnogi "vuku za nos"; tj. pretvaraju se da ih cijene i poštuju. Ovi to, naravno, u svojoj zasljepljenosti ne vide.

Ideja:

Svijet se mijenja, a s njime se trebaju mijenjati i ljudi. Oni koji se ne uspiju prilagoditi neće moći opstati. Dokaz je Don Kihot.
.
Donkihotizam:

Donkihotizam označava svaki uzaludan, besmislen pothvat koji izaziva podsmjeh ; sklonost fantaziranju.

Borba s vjetrenjačama:

Pojam « Borba s vjetrenjačama» označava borbu koja je uzaludna i besmislena .

( U djelu Don Kihot nasrće na vjetrenjače uvjeren da su posrijedi krakati gorostasi, a onda, dignut u zrak zajedno s bojnim kljusetom Rocinantom i survan na tlo, objašnjava Sanchu Panzi da je čarobnjak Freston pretvorio divove u mlinove samo da mu otme slavu pobjede.)

Stil i jezik:

Prvi dio romana se po svojoj strukturi prilično podudara s viteškim romanom, ali Cervantes u njega unosi stanovite izmjene. Uz pustolovine glavnog lika, on u svoje djelo unosi nekoliko novela, od kojih su, neke više a neke manje u svezi sa tijekom glavne radnje. On sam objašnjava taj postupak kao način razbijanja jednoličnosti pripovijedanja o samoj dvojici glavnih likova. U tom djelu ima nekih nedosljednosti na koje u drugom djelu upozorava lik Sansona Carrasca. Drugi dio romana ima jedinstvenu strukturu; u njemu nema umetnutih novela. Po obradi građe drugi dio je složeniji i kompaktniji. U prvom dijelu on govori o pisanju romana "Bistri vitez Don Kihot od Manche", a u drugom dijelu o lažnom (Avellenadinom) nastavku romana. Često se pojavljuju latinski izrazi poput "tantum pellis et ossa fuit", poslovice kao što je "nije zlato sve što sja" i citati. Cervantes upotrebljava poredbe (skitnik vitez bez ljubavi drvo je bez lišća i ploda i tijelo bez duše) i metafore (zatrpati provaliju straha; osvijetliti zbrku smetenosti). Služi se pripovijedanjem, dijalogom i opisivanjem.

Kritika društva:

Don Kihot je višeslojan roman sa bezbroj značenja i isto toliko tumačenja. Osim oštre kritike i parodiranja viteških i pastoralnih romana, popularnih u Cervantesovo doba, ovaj roman predstavlja također i kritiku crkve i inkvizicije, kritiku tadašnjeg španjolskog društva koja se ogledala u podjeli na stare i nove kršćane, običaja i ljudskih naravi. U Cervantesovo doba, mnoge od ovih kritika su mogle koštati autora slobode ili čak i života, a jedini način da ih izrazi bio je kroz usta mentalno poremećenih literarnih junaka. Isto će uraditi i u jednoj od svojih Uzornih noveli, Stakleni licencijat (šp. El licenciado Vidriera).

Kritika djela:

«Cervantes je prvi donio čovjeku najrjeđu, najslađu, najbolniju nasladu: suzu humora, i nije čudo što Don Kihot posta biblijom svih tužnih, ironijskih i osjetljivih duša, knjiga Heinove mladosti i evanđelje velikih humorista... Premda je najpopularnije mišljenje da je Don Kihot djelo satirično – satira na ondašnje viteštvo, parodija viteških romana – ta knjiga ne može se uvrstiti ni u koju točno ograničenu književnu vrstu. No o tome nema sumnje da je Don Kihot tip više humorističan no satiričan, uzbuđujući uvijek našu simpatiju, nikad antipatiju: „Viteštvo je majka jednakosti kao ljubav.“ „Duh ne uništava hrabrost i junaštvo ne gasi duha.“ „Bog i Priroda dadoše im slobodu, nitko na svijetu nema prava uništiti tu slobodu“ – veli u duhu modernog proletarca, oslobađajući robijaše, naš plemeniti šljivar Alonso Quijano,
S nadimkom „Dobričina“. – Čovjek tako plemenite logike i požrtvovnog morala ne može biti junak satire, a ako je Don Kihot satira, nije satira na izvjesnu kastu i epohu, već na život, čovjeka i ideal uopće, satira na idealiste, teoretike, doktrinare i pjesnike. Quijote je simbol jedne, Sancho Panza druge polovine čovječanstva: one realistične, ograničene, puzave mase, što unatoč prirođenoj lijenosti klikće za Quijotima, za svojim Muhamedima, Kolumbima, Napoleonima.»
Antun Gustav Matoš

 

ZAKLJUČAK

Vjera u ideale čini Don Kihota uzvišenim, a pustolovine u koje hrli prava su avantura, vrhunska zabava i do danas nisu izgubile na svojoj zanimljivosti i potpunoj otkačenosti. Don Kihot je ovdje kako bi nam pokazao kako nije sve u logičnosti i praktičnosti, kako nam treba nešto više od toga. Pokušati prekrojiti svijet prema svojim snovima i iluzijama nije moguće, ali svi to moramo pokušati. Don Kihot, luckasti borac za pravdu, tu je da nas čitajući djelo podsjeti da vi čovjek bez snova, ideala, zanesenjaštva i makar zrnca ludila bio osuđen na ružan, prizeman i nezanimljiv život u realnosti koja je drugo ime za nepravdu i zlo koje nas okružuje.

“ROMEO I JULIJA” - VILIJAM ŠEKSPIR

 

Život i djelo Vilijama Šekspira

Šekspir (23.04.1564 – 23.04.1616)... O Šekspirovom životu se malo zna. Živio je u Elizabetanskom dobu. Potiče iz siromašne porodice. Otac mu je bio John slobodni seljak koji je pravio rukavice, kožar. Majka mu je bila Mary Arden, kćer farmera. Bio je najstariji sin od njih 8. Nije sigurno kada se rodio, ali 23.04 se uzima kao njegov rođendan, jer je tada kršten. Rođen je u Stratfordu na Avonu. Učio je latinski jezik i stekao klasično obrazovanje (lokalna gimnazija). Posato je slavan tek nakon smrti. Oženio se 1582 godine kada je imao 18 godina. Njegova žena Anne Hathaway je bila starija od njega, imala je 26 godina. Imali su 3 djece: kćer Susanu i blizance Hamnet i Judith. Brak mu je bio mučan, a tadašnja djela aluzija na nevjerstvo. Nakon toga odlazi u London gdje postaje dobar pisac, glumac i vlasnik glumačke grupe „Lord Chamberlain's Men“. Pred samu smrt se ponovo vraća u Stratford. Prva njegova djela su komedije i istorijske drame, a nešto kasije pisao je i tragedije i tragikomedije. Prvo Šekspirovo objavljeno djelo je poema „Venera i Adon“, a nešto kasnije napisao je „Napastovanje Lukrecije“. To su jedina njegova djela za koje se može tvrditi da su objavljena sa njegovim znanjem. 1623 godine je objavljen FIRST FOLIO gdje su sabrana sva njegoa djela osim Perikla. Šekspirovo stvaralaštvo se može podijeliti na 3 perioda:
1) 1590 -1600 (1601) – Rani period – Šekspir je bio pun snage, pisao je drame jednu za drugom. Tu su i soneti ne samo drame. Napisao je 21 dramu, a one su istorijske osim drame Hanry VIII. Napisao je 3 komedije i 3 tragedije. To je sretni period velike promjne. Atmosfera drame se mijenja zbog početka novog vijeka. U njegovim dramama se osjeti nesiugrnost.
2) 1601 – 1608 – Srednji period – Piše tragedije
3) 1608 – 1612 – Kasni period – Tu nema tragedije. Ovaj period obilježavaju ROMACNES (romantične drame).

Romeo i Julijа – tek nešto više nаlik nа ljubаv

Šekspirovа trаgedijа “Romeo i Julijа” predstаvljа remek-delo svetske književnosti. U njoj se govori o nečemu što je tej nаlik nа ljubаv između dvoje mlаdih ljudi.
Romeo je bio romаntičаrksа dušа sklonа zаljubljivаnju. Njegа upoznаjemo kаo momkа koji pаti zа devojkom po imenu Rozаlinа. Pošto tа ljubаv nije bilа uzvrаćenа, Romeo je pаtio i često se otuđivаo. Često je jаdikovаo svojim prijаteljimа zbog Rozаline. Njegovi prijаtelji nisu posvećivаli nаročitu pаžnju njegovim ljubаvimа jer se često zаljubljivаo i odljubljivаo.
Julijа je još uvek bilа dete od četrnаest godinа. Iаko je u to dobа devojčicа od 14 godinа bilа spremnа zа udаju, Julijа do tаd nije rаzmišljаlа o momcimа, а kаmoli o udаji.
Njih dvoje su bili pripаdnici zаvаđаnih porodicа Kаpuleti i Montаgi. Potpuno je bilo nepojmljivo dа stupe u brаk pripаdnici ovih fаmilijа. Romeo verovаtno nikаd ne bi ni upoznаo Juliju dа grof Kаpuleti nije orgаnizovаo zаbаvu pod mаskаmа. Nа toj zаbаvi, posle prvog susretа, njih dvoje počinju dа gаje osećаnjа jedno premа drugom. To osećаnje je i zа Romeа i Juliju prvi put bilo ljubаv. Hteli su dа se zаuvek vežu jedno zа drugo i zаto su se tаjno venčаli. Zbog nesrećnog dogаđаjа koji se desio nа isti dаn kаd i venčаnje, Romeo je bio proterаn. Zbog togа oni nisu mogli dа uživаju u svojoj ljubаvi i ljubаv su iskusili sаmo noć pred Romeov odlаzаk. Posle ove noći, roditelji su Juliji sаopštili vest, kojа je zа nju predstаvljаlа nаjveću kаznu. Morаlа je dа se udа zа Pаrisа, kneževog rođаkа. Zа Juliju je ovo znаčilo dа više nikаd neće moći dа bude sа svojim drаgim, tj. Romeom. Nјeni snovi su se srušili u tom trenu, аli je ipаk uz pomoć monаhа, koji ih je venčаo, nаšlа nаčin dа se ne udа zа Pаrisа. Popilа je nаpitаk od kojeg je spаvаlа 48 sаti i to je bilo dovoljno dа Romeo dođe po nju i dа zаjedno pobegnu. Romeo je čuo dа je Julijа mrtvа i nije znаo dа sаmo spаvа. Zbog prevelike tuge on se, kаd je došаo do njenog odrа, ubio već pripremljenim otrovom. Ubrzo posle togа, Julijа se probudilа. Kаd je shvаtilа dа je njen drаgi mrtаv, zа nju više nije bilo životа. Onа nije moglа dа podnese dа živi i svetu u kojem nemа njene ljubаvi i onа se probolа Romeovom sаbljom i zаuvek pаlа preko njegovog telа.
Romeovo i Julijino sаmoubistvo je poslednji i vrhunski izrаz njihove ljubаvi. Dа bi ostаlа ono što jeste i bilа više od togа, njihovа ljubаv morа prestаti dа postoji u svom zemаljskom vidu. Međutim, izа njihovog odlаskа oszаhe jedno osećаnje i jedno sаznаnje. Posmаtrаjući tužni prizor roditeljа nаd mrtvim telimа svoje dece, knez nа krаju kаže:

«Sumorаn mir jutro donosi nаm, а
sunce od tuge ne može dа sine.»

Analiza dela Romeo i Julija

Tema:
Sjajna, čudesna, neiscrpna, duboka i veličanstvena ljubav dvoje mladih ljudi koja kao da kroz cijelu priču strmoglavo ide ka propasti i zloj kobi.
To je ljubav koja probija hladne zidine dvaju svjetova, ljubav koja
istovremeno spaja i razdvaja.

Ideja:
Ljubav je temelj na kojem se gradi život, ali nažalost i polaže kao žrtva besmislenim ljudskim slabostima. U romanu o Romeu i Juliji ovo je na prvi pogled tragedija koja se nepotrebno desi. To je konac ogromne i bogate ljubavi i početak najveće tragedije koja može zadesiti roditelje. Ona je sama po sebi besmislena, ali je na neki način bila nužna da se nadvladaju ljudske slabosti. Ne kaže se uzaludno da ljubav pobjeđuje mržnju.

Kratak sadržaj “Romea i Julije”

Uvod
Već u uvodu možemo shvatiti kako su dvije ugledne obitelji, Montecchi i Capuleti, u svađi. Tako na glavnom veronskom trgu izbija svađa koja završava upozorenjem kneza Escala. Naslućujemo da je Romeo zaljubljen u Rosalinu, djevojku iz roda Capuletija.

Početak
Glava obitelji Capuleti organizira zabavu, a Romeova ljubav prema Rosalini navede ga da dođe na zabavu.

Zaplet
Na zabavi Romeo susreće Juliju. Između njih se rodi ljubav, čista i iskrena, bez ograničenja koje nameće mržnja između njihovih obitelji. Romeo tek tada shvaća pravi smisao života. Romeo i Julija se tajno vjenčaju.

Vrhunac
U jednoj svađi, Tibaldo, Capuletijev sinovac, ubija Mercuzia, Romeovog prijatelja. Želeći osvetiti smrt svog dobrog prijatelja Romeo ubija Tibalda. Zatim mora pobjeći jer uskoro dolazi knez. Preneražen prizorom, knez osuđuje Romea na progonstvo u Mantovu, ali njegovi osjećaji prema Juliji priječe ga u tome i on se skriva kod franjevca Lorenza.

Rasplet
Otac i majka žele Juliju udati za Parisa, uglednog, mladog i bogatog plemića. Zbog vječne ljubavi na koju se zavjetovala udajom za Romea, ona radije izabere smrt nego udaju za Parisa. Fratar Lorenzo, želeći spriječiti tragediju, daje Juliji napitak koji bi je trebao uspavati, a šalje poruku Romeu da je ona zapravo živa. Nažalost, glasnik ne dospijeva na vrijeme reći Romeu istinu. On odlazi u grobnicu Capuletija i misleći da mu život bez Julije više nema smisla, ispije otrov i umire. Neposredno nakon toga Julija se budi i vidjevši da joj se muž ubio, zbog tuge uzima bodež i oduzima sebi život.

Kraj
Nakon tragedije u grobnicu dolaze ostali članovi obiju obitelji. Nad mrtvim tijelima njihove djece oni se mire jer shvaćaju da je uzrok tome nerazumna mržnja koja je nametnula granice istinskoj i čistoj ljubavi i time donijela svima golemu nesreću.

Sociološka i psihološka karakterizacija glavnih likova “Romea i Julije”

Romeo
Mladić iz ugledne i bogate veronske obitelji Montecchi. On je na neki način žrtva sukoba dviju veronskih obitelji, jer su i Rosalina i Julija iz obitelji Capuleti. Nerazumnu mržnju pobjeđuje njegova beskrajna ljubav i odanost Juliji.

“Zublja sama
Nek od nje uči sjati. Djeva ta
Na crnom plaštu mrkle noći sja
Ko alem kam na uhu crne žene
– I nije vrijedan svijet krasote njene.
Uz druge djeve kao snježna, čista
Golubica u jatu vrana blista.
Kad ples se svrši, ja ću je potražit
I uz nju blagu divlju ćud ću razblažit.
Sad vidim da je to mi prva ljubav
Jer ne vidjeh još cvijetak tako ubav.” Citat (str. 74.)

Romeo shvaća da je sreo sudbinu te je spreman učiniti sve. Za Romea, osim što je smrtno zaljubljen u Juliju, ne možemo a ne reći da je poduzetan i hrabar mladić. Pun je vedrine i mladenačkog zanosa. Nikad mu ne ponestaje motiva sve dok postoji veza s Julijom. Bez Julije život mu je poput pustinje pa zbog toga nepromišljeno oduzme sebi život i izaziva veliku tragediju.  

“Dvije ponajljepše zvijezde na nebu
U nekom poslu sad odilaze
I mole oči njene neka sjaju
Na njinoj stazi dok se ne vrate.
Ej, da su njene oči tamo gore,
A zvijezde tu u glavi njezinoj,
Od sjaja njenih obraza bi zvijezde
Potamnjele ko svijeća od sunca,
A njezine bi oči na nebu
Obasjale sav svemir takvim sjajem
Te ptice bi ko obdan zapjevale.” Citat: (str. 83.)

Julija
Potječe iz ugledne obitelji Capuleti, a susret s Romeom označit će njen život. Shvaća kako se zaljubila u neprijatelja, no ljubav je za nju odviše sveta da bi joj bilo što mogla biti zapreka.

“Iz ljute mržnje niče ljubav medna!
Ah, prekasno te ja upoznah bijedna
I nemila je srca mog sudbina
Da mora ljubit mrskog dušmanina!” Citat: (str. 78.)

Spremna je odreći se svega, pa čak i roditelja i svog imena da ostane s Romeom.

“Romeo, o Romeo! Zašto si
Romeo? O zataji oca svog,
Odbaci ime to – il ako ne ćeš,
Prisegni da me ljubiš, pa ću ja
Poreći da se zovem Capuleti.
ROMEO (za se). Da slušam još il da odgovorim?
JULIJA. Tek tvoje ime moj je dušmanin
Jer ti si ti i bez tog imena.
“Montecchi” nije niti ruka niti noga
Niti lice niti trup ni drugo ništa
Što pripada muškarcu. Drugo ime
Na sebe uzmi – ime nije ništa!
Što nazivljemo ružom, slatko bi
Mirisalo i s drugim imenom.
Baš tako bi Romeo, da i nije
Romeo, svu milinu svoju divnu
Sačuvao i bez tog imena.
Romeo moj, odbaci svoje ime
Jer ono nije dio bića tvog,
I mjesto njega uzmi mene svu!” Citat: (str. 84.)

Metaforičnost:
Metaforičnost u ovom romanu uočava se u monolozima glavnih likova, a izražena je u prvim razgovorima između Romea i Julije.

“ROMEO. Tko nije nikad osjetio rana
I brazgotini taj se podsmijeva
– Al tiho! Kakva svjetlost prodire
Kroz onaj prozor tamo? To je istok,
A Julija je sunce. – Sunašce,
Izađi sada i udavi mjesec,
Što zavidan je, smućen već i blijed
Od bijesa što si ljepše ti od njega,
A služiš njemu. Zato nemoj njemu
Da služiš više kad je zavidan.
Livreja mu je vestalska zelena
I bijela, kakvu tek budale nose
– Odbaci je –“ Citat: (str. 82)

”A bujna glazba tvog jezika
Nek objavi svu sreću naših duša
Što daje nam je ovaj susret mili.” Citat: (str. 108.)

Najzanimljivije u romanu:

Najzanimljiviji dijelovi u romanu su prvi susret između Romea i Julije, te borba u kojoj Tibaldo i Mercuzio pogibaju.
Susret Romea i Julije zanimljiv je jer označava bit ovog romana, ljubav. Njihova je ljubav kao svjetlo u beskraju mraka i mržnje, izuzetna, savršena i jedinstvena. Ona je više od obične ljubavi, više od smrti i od samog života, zato je ovaj dio značajan.
Borba između Tibalda i Mercuzija također je jedan zanimljivi dio. U njemu poginu nevini mladi ljudi i taj dio označava početak ove čitave tragedije i sudbonosnih događaja. Treba spomenuti da je zapravo uzrok tragedije prije svega mržnja između dviju obitelji, ali istovremeno razlog je i ljubav, gotovo nerazumna, snažna, plamteća ljubav koja se, prema priči, dogodi u svega nekoliko dana. Možda bi u nekim drugačijim okolnostima tijek ovih događaja krenuo prema sretnijem kraju.  

“LORENZO. E, takva divlja naslada imade
I divlji kraj – u slavlju svome gine,
Baš ko barut, kad se s vatrom združi,
U isti tren se s njom i raspline.
I najslađi se med nam gadit stane
Kad okus mu je najugodniji
Jer jedući uništavamo tek
– Pa zato budi umjeren u milju,
Jer naglost ko i tromost kasni k cilju –.“ Citat: (str. 107)

“MOST NA ŽEPI” - IVO ANDRIĆ

 

Priča o mostu na Žepi zasniva se na tri osnovna smisaona jezgra koja objašnjavaju odluku da se ispita i ispripoveda istorija mosta: prvo čini doživljaj ekstremne egzistencijalne ugroženosti vezira Jusufa koji je dao da se most sagradi; drugo - potonji njegov strah, proistekao iz spoznaje da sve može doneti zlo, i podozrenje prema svemu što prati vlastodržačku moć, sa čim se, s druge strane, meša i očaj zbog nemogućnost popravke sveta i kada postoji dobročinstvena volja; iz trećeg smisaonog jezgra pokazuje se moć autentičnog umetnika i njena neugrozivost, koja odgovara vezirovoj dobročinstvenoj volji - spoj zahvaljujući kojem se, ipak, i u takvoj zemlji kakva je Bosna, kao i svuda u zlehudom svetu, ostvaruje nešto od više uljuđenosti.
Veliki vezir Jusuf, zahvaljujući kome je sagrađen most na Žepi, nije hteo da ostane bilo kakav trag o tome da nastanak te lepe građevine ima neke veze s njim. Ovo saznajemo iz priče koja treba da obelodani kako je i u kojim prilikama doneta odluka o gradnji, kao i to zašto je vezir odustao da postavi beleg koji bi govorio o njegovoj ulozi.
Prave pobude i stvarni razlozi ljudskih odluka, i onih najplemenitijih i onih manje plemenitih, ostaju teško dostupni i onda kada postoje jasna svedočenja o njima. Kada ovih nikako nema, saznanje o takvim razlozima i pobudama nije samo nepouzdano; ono je, u stvari, nemoguće. A ipak, uprkos ovoj nemogućnosti, o tome se ovde govori: priča kazuje otkud takav most, i na takvom mestu, tako lep, a u takvoj zabiti.

Kako je moguće da pripovedač sve to zna?

Saznati po čijem nalogu je, nekad u prošlosti, most napravljen i ko je nalog izvršio, takve stvari se još i mogu istraživati. Da se pokrenu ruke hercegovačkih i dalmatinskih majstora, za to je, osim Jusufa, bio neophodan i Italijan-neimar (čije ime u Andrićevoj pripoveci ne saznajemo), i to se, recimo, može ustanoviti. Ali, da se objasni otkud znanje o tome šta je doista dovelo do odluke o gradnji, i kako je i zašto onda vezir odlučio da izostavi bilo kakvo obeležje na građevini, kad je bila završena, za to nije dovoljno istorijsko istraživanje. Neophodno je nešto drugo: razumeti šta je, u jednom času, vekovima kasnije, dovelo do nečije odluke da "napiše istoriju" (Ivo Andrić, Žeđ, Sabrana dela Ive Andrića, knjiga šesta, Beograd,) mosta. Ta "misao da mu ispita i sazna postanak" javlja se pripovedaču pod određenim okolnostima, pa tak zavisno od toga kako ta misao bude shvaćena može se nešto reći o tome kako "onaj koji ovo priča" može da prodre do u skrivene duševne kutke davno pokojnoga vezira i da, štaviše, izvesti i o onome zlu koje ovaj "nije mogao ni pomisliti da ga kome ispovedi i poveri" ; moguće je, dakle, kada već skreće čitaočevu pažnju na sebe, legitimisati njegovo znanje, koje inače takozvani sveznajući pripovedač - takva je konvencija - nema potrebe da legitimiše. Kada, naime, neimar priče o mostu na kraju progovori o tome kada je i kako odlučio da ispita i sazna, i da potom napiše njegovu istoriju, čitalac time biva naveden na razmišljanje o karakteru ispitivanja i putevima saznavanja onoga što - tako se u priči kaže - ostaje neizrecivo u čoveku koji je prošao kroz iskušenja kroz koja je, saopštava nam se, prošao veliki vezir Jusuf, a "što iskusni i napaćeni ljudi čuvaju u sebi kao skrovito dobro, i što im se, samo ponekad, nesvesno odražava u pogledu, kretnji i reči". Kada ono što je neizrecivo ipak biva izrečeno i, čak, objašnjeno, čitaočeva spontana opuštenost u praćenju svega što takva priča donosi nije više dopuštena, ukoliko pri tom pripovedač sam uvodi sebe u sopstvenu priču. Kraj priče, dakle, traži da se cela perspektiva preokrene i da se ono što je rečeno shvati, ne kao nalaz ili izveštaj na osnovu podataka iz minulih vremena, dakle kao govor koji nudi uvid u ono što je "doista bilo", već se ispitivanje kako je most nastao i spoznaja istine o njegovom tvorcu, to jest njegovim tvorcima, pokazuju kao sazdavanje priče o njegovoj gradnji i graditeljima kakvi su morali biti, kad je on već takav kakav jeste i našao se tu gde se našao. Priča počiva na osećanju takve nužnosti i iz njega se razvija. To se osećanje osvedočava pripovedačevim dodirom s toplim kamenom mosta i "sporazumom" koji je iz tog dodira proistekao. Odluka da se napiše istorija mosta je u vezi sa tim: "Odmah se sporazumeše." Kako shvatiti tu rečenicu? Na šta se odnosi i šta sve obuhvata to "sporazumevanje", to razumevanje i dosluh, čoveka i kamena?

Priča o mostu je proizvod imaginacije koja polazi od nečeg opipljivog i stvarnog, lepe građevine koja postoji već dugo. Most nema potrebe zamišljati ili izmišljati, jer je on tu i nudi se pogledu. Određena tom percepcijom, imaginacija, ponad izmaklog i neuhvatljivog istorijskog vremena, kreće u "svoju" prošlost, kroz vreme koje sama stvara, kako bi doprla do životne konstelacije koja može biti početak jednog procesa čiji će nužni ishod biti upravo most na Žepi, konstelacije u kojoj su se sustekle i međusobno ugodile različite volje i moći, različita iskustva i osećanja, umeća i saznanja, kao i svakakve prateće slučajnosti, predodređujući svojom ukupnošću nastanak lepe građevine. Mogućnost "sporazumevanja" s mostom je stvarnost ove konstelacije, koju treba fiksirati kao priču. Onaj "koji ovo priča" otiskuje se u prošlost koju re-konstruiše tako što je imaginativno stvara vođen pitanjem šta se, kad se on na taj način mogao "sporazumeti" s mostom, "prelilo" u tu građevinu od onog što je moralo postojati u životima ljudi koji su u njenom nastajanju mogli učestvovati; šta se od toga u njoj zadržalo, tako da je sad u stanju da pokrene pripovedačevu snagu domišljanja i prepoznavanja.
Naravno, niti svako vidi i doživljava most na isti način, niti ga jedan isti čovek u različitim okolnostima doživljava i vidi uvek isto. Pripovedaču se, u svojoj biti, koja je umetnička ("neimarska") istina priče, most ukazao u času kada je, kao umoran i oznojen putnik, osetio jedne večeri, na prelazu iz vrelog letnjeg dana u prohladnu noć koja se primiče, prijatnu toplotu klesanog kamena i hladni vetar s Drine. Konstruktorsko-rekonstruktivni rad imaginacije počinje: ne reaguje u taj čas samo oznojeno telo; prijatnost, očigledno, deluje i na pripovedačevu misao. Ona obuhvata suprotstavljene utiske, opažanja, osete i titraje osećanja koji određuju situaciju: kontrast vreline dana na izmaku i prohladne planinske noći; kontrast ugrožavajućeg hladnog vetra s vode i zaštićujuće toplote kamena koji greje znojavo telo; kontrast lepog mosta, oblikovanog umetničkim duhom neimara, i divljine predela. S tim se spaja utisak stranosti lepote mosta, jer "predeo nije mogao da se priljubi uz most, ni most uz predeo". Pripovedaču je stalo da naglasi i kontrast plemenite veštine i "prirode". "Gledan sa strane, njegov beo i smelo izvijen luk je izgledao uvek izdvojen i sam, i iznenađivao putnika kao neobična misao, zalutala i uhvaćena u kršu i divljini." Ali, iako deluje kao nešto strano, "uvek izdvojen i sam", most omogućava da se pređe preko ponora, da se savlada sura priroda. "Oštri mrki krš" je ukroćen, put u planinu, ali i sa planine, do kuće, kada se primiče noć, veoma je olakšan. Iz utisaka proizvedenih ovim kontrastima i njihove interferencije, rađa se u pripovedaču odluka da napiše istoriju mosta. Budući da se ona rađa iz konkretnosti njegovog doživljaja, njegovog dodira s toplim kamenom, u kojem sa zadržala toplota dana, iskristalisalo se iz cele te situacije, kao njen smisao, nešto što pisac ne imenuje, ali što tumač mora "prevesti" na jezik primeren svojoj interpretaciji, bilo da je posredi samo jedna reč, kao nukleus iz kojeg će se razmotati cela priča, pa, tako, i njeno tumačenje, bilo da to bude razuđen i razvijen jezik pripovedanja s mnogim smisaonim ograncima. Razumevamo da je pripovedač osetio dobročinstvenost sadržanu i trajno sačuvanu u mostu, koju treba rasvetliti, ispitati, objasniti, ne svodeći je, pri tom, naprosto na neku apstraktnu dobru volju, nego zahvatajući je, u interpretaciji, u njenoj podrazumevanoj, nužno postojećoj složenosti. U tome je smisao rečenice: "Odmah se sporazumeše." Odluka da se napiše istorija mosta jeste, dakle, odluka da se smisli ili sagleda šta sve mora biti obuhvaćeno i u nastanku mosta povezano, kako bi i ono preteće i ono pošteđujuće-spasonosno, i ono što je u dobročinstvenosti uzaludno, i ono što nijeuzaludno, dobilo odgovarajuće mesto, jer sve to ima svoj udeo u celini života na zemlji kakav je znan, kakav je piscu Mosta na Žepi znan, pa, samim tim, treba da ga ima i u ovoj povesti koja je pripovest, pripovesti koja uzima obličje povesti, to jest ispričane "istorije" mosta, i pretenduje na istinu koja će biti istina umetnosti i umetnika pre i više nego istina istoričara i istorije.

Ovako nastala priča o mostu na Žepi zasniva se na tri osnovna smisaona jezgra. Prvo od njih je vezirov doživljaj ekstremne egzistencijalne ugroženosti. Jusuf se s tom ugroženošću suočava kao neko ko pre toga, penjući se postepeno po skali društvene moći, a poreklom iz zabačene provincije koje nije obećavalo mnogo, dospeva do samog vrha vlasti. Suđeno mu je, međutim, da spozna da moć, ma koliko velika bila, može uvek da se izgubi. U ljudskom svetu je to tako, čovek vazda može da posrne, ma gde bio i ma šta ga štitilo, pa već prva rečenica priče o Jusufu govori, mora da govori, upravo o posrtanju. Slavu i propast, kao i život i smrt, deli tanka granica, razmak "ni koliko je oštrica noža" . Jusuf je bio prisiljen da to sagleda, ne kao knjišku istinu, već kao najgrublju zbilju vlastitog života. Nesreća, razočarenje i bol vraćaju čoveka u prošlost i sećaju ga zavičaja, podseća nas pripovedač, "bilo je prijatno" , kaže on, misliti upravo na rodno selo Žepu u časovima velike neizvesnosti da li će slavu i uspeh, čija se cena u takvim selima i ne sluti, zameniti ponižavajuća smrt.
Kada povrati vlast i učvrsti se u njoj, veliki vezir, sada sa iskustvom krajnje ugroženosti, dolazi do još jedne, opet iz sopstvene egzistencije a ne iz apstraktnih načela izvedene i njome nošene i osnažene spoznaje: da moć, kad se ima i dok se ima, treba upotrebiti na ono što ljudi osećaju kao svoje dobro, što će otkloniti ili barem smanjiti tegobnost njihovog života, života uopšte. Na izraženu želju svojih poluzaboravljenih zemljaka, kojih se u muci setio - "Ko bi im tu most podigao, učinio bi im najveće dobro" - vezir onim što je u njemu dobro i plemenito, a što novostečeni, to jest vraćeni mir, sjaj i jednoličnost vezirskog života posebno osvetljavaju i razbuđuju, reaguje odlukom da most doista i sagradi i to "najveće dobro" tim ljudima pruži. Egzistencijalno ugrožavanje ne samo da nije uništilo crtu i potencijal dobrote u njemu, već ih je pojačalo i razvilo. Taj potencijal se tad na jedan specifičan, za priču zanimljiv način upravo i aktivirao. Za one koji će se dobročinstvom koristiti, pa i za one čije će se oko u potonjim vremenima učiti lepoti gledajući most, zaključak da moć bez činjenja dobra ne vredi možda i nije toliko važan, ali za razumevanje priče o nastanku mosta on je od najvećeg značaja. Činjenica da nijedan napor u tom dobročiniteljskom pravcu nije dovoljan, u tome ništa ne menja. Dobročinstvenost ne gubi svoj smisao zato što dobro nije moguće trajno i potpuno učvrstiti, a život u svemu učiniti lepim, lakim i dostojnim.

Drugo smisaono jezgro na kojem se gradi priča jeste posledica doživljaja egzistencijalne ugroženosti, koja ne nastupa odmah, ali je s vremenom sve jasnije prisutna u životu velikog vezira. Vreme ne donosi zaborav. Tamnica, "kao neodređen užas", javlja se, naprotiv, sve češće Jusufu, u snu, prelazeći i u javu. Vezira obuzima strah od života i duboko nepoverenje prema svemu što ga okružuje. Moć koju ima, neugroženost, bolje reći raskošna obezbeđenost u kojoj ponovo može da uživa, ne pomažu. Njime ovladava misao "da svako ljudsko delo i svaka reč mogu da donesu zlo" . Ta misao je, doduše, tačna i mogao bi je imati i bilo ko drugi, ali ako je ona istovremeno izraz straha od života i njegov uzrok, ako donosi nepoverenje prema svemu i nošena je njime, onda je to bolest koja ne mori svakog ko inače može biti svestan snage zla i njegove neprestane pretnje. Uverenost u snagu zla može biti znak trezvenosti i opreznosti, a da pri tom ipak ne bude praćena strahom od života ili sklonošću da se više pažnje poklanja senci stvari nego stvari samoj, kako je to od jednog trenutka slučaj sa Jusufom. Takva bolest možda nema pravog imena ili samo jedno ime, ali ono što ju je izazvalo pretvara, kako god da se nazove i opiše, vezirov život u umiranje. Život, prolazan u svakom slučaju, može biti življenje pre smrti i umiranje pre smrti. Za vezira je on - podlokan i zatrovan neomeđenom i nemotivisanom podozrivošću i strahom - umiranje. Dobro koje čini, znak je opiranja tome, u tome što drugi osećaju kao najveće dobro jeste život i snaga života. Ma i ne bila velika nada da dobročinstveno delanje može u svemu i trajno uspeti, čovek čini ono što može - život je u tome.
Ovom smisaonom jezgru priče pridružuje se, svakako, i Jusufov neizrečeni očaj pred ogromnošću dobročinstvenog zadatka da se prilike na zemlji poprave; upliće se saznanje o neispunjivosti takvog zadatka i osećanje nemoći, kad se na svet pogleda iz ovog ugla, koje se javlja, i mora se javiti, i kod najmoćnijeg čoveka. Jusufu se i Bosna i vaskoliki svet ukazuju u prostoru između imenica potreba, nužda i strah, i prideva siromašan, štur, opor."I koliko takvih pokrajina ima na ovom božjem svetu? Koliko divljih reka bez mosta i gaza? Koliko mesta bez pitke vode, i džamija bez ukrasa i lepote?" Ko sve to da dovede u red, ukrasi i ulepša, upitomi i obezbedi, prilagodi ljudima i njihovim potrebama?! Kao što svaki čovek, bez obzira na vlast i moć, može da posrne, i ta ga mogućnost određuje u bitnom, te otud, onda, i svako delo i svaka reč mogu doneti zlo, a posrnuti neće i ne može jedino Bog, i nikakvog zla kod njega nema, tako bi zar samo Bog bio dorastao izazovu da ceo svet i sve na njemu bude uređeno po meri "više uljuđenosti i pitomosti", kojih u Bosni, kao i mnogo gde drugde, nema i nikad neće biti. Po onom kako Jusuf vidi, "brdovitu i mračnu zemlju Bosnu /.../ ni sama svetlost islama nije mogla nego samo delimično da obasja" (192). Šta vrede njegova slava i vezirski sjaj, kad se, iskusio je to, sve začas može promeniti, i kad, osim toga, u svakom slučaju mnogo ostaje mračno i neuljuđeno, bez obzira na uložene napore, tako da izgleda kako čak i Bog tu pomaže "samo delimično"?
Smisao očaja i ovakvog osećanja nemoći Jusufove u nečem bitnom se menja i upotpunjuje zahvaljujući trećem smisaonom jezgru priče. Ono se odnosi na moć koju ima umetnik. Sam Jusuf će je takođe upoznati, prepoznati i priznati, potvrđujući tim priznavanjem ono najbolje i najplemenitije u samome sebi.
Umetnik nema moć nad ljudima, a događa se da ne želi mnogo s njima ni da opšti, kao što to ne želi Italijan-neimar - ostaje da se nagađa da li samo stoga što je stranac u Bosni, gde "višu uljuđenost" on ne vidi, ili bi tako bilo i tamo odakle on dolazi i gde takva uljuđenost, recimo, u nekom smislu postoji. Kako god, u priči ga ne čujemo da progovara i jednu jedinu reč; znamo da preko prevodioca izdaje naloge majstorima. Živi sam u brvnari koju je sebi sagradio, sam sebi kuva, a od Ciganina Selima čujemo da "jednako struže ono kamenje, pa piše nešto; pa struže, pa piše. Sve tako." Kaže Selim i ovo: "A nit govori nit romori. Ono nikad nisam vidio. I, ljudi moji, koliko se namuči, eto godinu i po, a kad bi gotov, pođe u Stambul i prevezosmo ga na skeli, odljuma na onom konju: ama da se jednom obazrije jal na nas jal na ćupriju! Jok." (189 f.)
Pravi umetnik, kakav je i ovaj Italijan, ima drugačiju moć od one koju imaju vlastodršci. Nju neugrozivom čini duh koji je u njemu i koji ga i čini umetnikom. Kad njega samog više nema, njegova tvorevina, most, tako, i time, deluje. Njegov napor je u delu doveden do kraja, ispunjen u sebi, i ni u kojim okolnostima, ni u kakvoj svetlosti, ne može se pokazati kao uzaludan, promašen ili nepotreban. Duh kojim je prožet traje, kao što most traje; most traje kao što on traje.
Predanost neimara delu podrazumeva i neodustajanje. Majstor je onaj koji ne odustaje, nikada. Duh je jači, ali i uporniji od "prirode", kao što je i strpljiv pred nevoljama svetskog života. Kad voda probije branu, neophodnu za izgradnju mosta, meštani odmah imaju svoje, njima svojstveno objašnjenje: "u narodu pođe šapat da Žepa ne da mosta na se" . Kada ponestane novaca, odmah se "u narodu" javi "mrmljanje da od mosta neće biti ništa". Takvo "mrmljanje", u kojem se mešaju malodušnost, zloslućenje, pa i zluradost, s iskonskim nepoverenjem prema svakom dobrom ishodu, karakteristično je za zajednice iz kakve je potekao i vezir Jusuf. Novac, na koji neimar čeka, ipak stiže, gradnja se nastavlja.
Neimar dolazi, zbilja, iz drugog sveta, ne samo zato što je iz Italije. Areal iz koje on stiže nije geografski lociran. To odakle on dolazi jeste svet u kojem se zna kako obuzdati stihiju, to je svet znanja kao moći i moći kao znanja, u kojem se ne rezignira pred teškoćama, iako se od njih strepi i o njima se vodi računa, i u kojem je moguće zamisliti i ostvariti ono što je korisno i unapređujuće po život, ali je ilepo, ne na poslednjem mestu lepo, prema čemu svako, i u Bosni i svugde, može osećati samo naklonost, divljenje i zahvalnost. Dela onih koji dolaze iz ovog "sveta" nalaze se svuda, pa i na Drini, i na Žepi - negde ih je, razume se, više, negde manje. Ta dela, kad se nađu "u rastrganu i pustu kraju", deluju u njemu strano. Most kao da je doleteo odnekud, njegov "luk smišljenih i tankih linija" "izgleda kao da je u letu samo zapeo za taj oštri mrki krš, pun kukurikovine i pavite, i da će prvom prilikom nastaviti let i iščeznuti". Ali on stoji tu, kao ovaploćenje Italijanovog majstorstva i najbolje, najuzvišenije i najživotnije pobude u Jusufu. Mnogo šta, kao što vezir misli, zbilja ostaje bez lepote i više uljuđenosti, ali onoliko lepote i uljuđenosti koliko ih ima treba zahvaliti njegovoj dobročinstvenoj snazi i umetnikovoj veštini, ljudima kakvi su on i bezimeni neimar. Preduslovi više uljuđenosti, ili bilo kakve uljuđenosti, potiču od njihove usaglašene delatnosti, kako tamo gde vlada svetlost islama, tako i tamo gde je neka druga svetlost, pa, kao u ovoj priči, i tamo gde se svetlosti mešaju. Ako je uspeh samo delimičan, neka bude delimičan. U rasponu te "delimičnosti" sva je drama ljudskog duha, i ljudskog roda.
Zašto Jusuf nije urezao ništa na mostu što bi govorilo o njegovom dobročinstvu? Razlog, ali samo donekle, može biti njegovo uverenje, posebno i dodatno učvršćeno strahom i nepoverenjem koji su ga preplavili, da i svaka reč može doneti zlo. Devizu U ćutanju je sigurnost on primenjuje umesto da pusti da je uklešu u kamen. I time će poneko moguće zlo, ponešto od zla, biti možda predupređeno. Ali, kad se bolje pogleda šta priča kaže, šta mora da kaže, vidi se da to nije jedini, a, po svemu, ni pretežan razlog ovakvog njegovog odbijanja da sebe ovekoveči i javno, za svakog ko igda bude išao mostom prepoznatljivo.
Jusuf je, naime, u prilici da napravi razliku između pravog umetnika, koji njegovu dobročinstvenu volju sprovodi u delo, i "umetnika" (intelektualca, čoveka od pera, mualima ... kako god da se nazove taj tip čoveka, u svim vremenima prisutnog, neizbežnog), koji sastavi dve-tri ulizičke reči, uz napomenu da je to učinio "s velikim trudom" (190). Stihovi te vrste treba da uvećaju i utvrde slavu vlastodršca, da budu poslednji pečat na njegovoj zadužbini i daju joj smisao koji će upravo u tim, tako traženim i nađenim rečima biti trajno zabeležen. To se mora dopasti vlasti, a i pesnik će joj se tako bez sumnje umiliti. "Veliki trud" svakako treba da bude i nagrađen, što se, u ovom slučaju, može očekivati utoliko pre što je vezir mualima, koji mu je podastro svoje stihove koji hvale Dobru Upravu i Plemenitu Veštinu koje pružaju ruku jedna drugoj, već i ranije povremeno "darivao i pomagao". Italijan-neimar je, završivši most, na putu iz Bosne u Carigrad umro od kuge, dobivši samo četvrtinu svoje nagrade. Vezir most nije video, ali je dobio u ruke nacrte i račune. Oni stoje pred njim zajedno sa stihovima sačinjenim "s velikim trudom".
Ćutljivi neimar, što vezir verovatno i ne zna, ali može da pretpostavi i nasluti, bdio je nad mostom, dok je još bio u gradnji, išao je po zimi i noću, s lučem, da nadzire hoće li izdržati, strugao je i pisao, pisao i strugao, učinio je sve da ga sagradi u pustom i divljem kraju; zatim se pokupio i otišao: delo je završeno i ostaje za njim. "Posle dužeg razmišljanja" (190), Jusuf odlučuje da četvrtinu njegove preostale plate da bolnici u kojoj je preminuo, a ostatak sirotinji, za hleb i čorbu. Neimar nema ni rodbine, niti je ostavio naslednike, ni testament; nema ni duga, kao ni gotovine. Sirotinja je njegov naslednik. Svaki čovek koji se tamo zatekne, prelaziće preko mosta koji je sagradio, gledaće ga, možda i dodirivati.
Razmišljajući o tome kako ni svetlost islama ne može "nego samo delimično" da obasja mračnu Bosnu, veliki vezir, poredeći u sebi neimara i stihopisca, precrtava stihove koje su mu doneli; ali ne odjednom. Najpre precrtava sam natpis, pa posle kraćeg premišljanja i prvi deo pečata sa svojim imenom, najzad, razmišljajući još malo, i svoju devizu U ćutanju je sigurnost - ovo "snažnim potezom". Tako se, pribran u svom strahu, zamišljen i usredsređen u svom nepoverenju, on, samozatajno, stepen po stepen približava u sebi neimaru kome je gradnju poverio i koji ju je, samozatajno, dobro priveo kraju. Izjednačuje se, povlačeći se u anonimnost, u nečem važnom s njim, bez želje da podseća da mu svako ko mostom hodi duguje zahvalnost za tu zadužbinu, koja je "najveće dobro" dok je nema, a oseća se kao dobro i kad bude sagrađena i ljudi se naviknu na nju; a lepa je i čudi namernika otkud takva tu, i kasnije, u svim vremenima. Plemenita dobrota je ona koja nikog neće da čini dužnikom, ona se preliva u samu građevinu i postaje deo onog lakšeg, olakšanog života, kakav (delimično; uvek je to samo delimično) on biva posle izgradnje mosta: za prelazak preko ponora most je dobar i bez natpisa - natpis nije nužan, a dobročinstvenost, bez koje mosta nema, jeste, ukoliko život treba da se nastavlja i razvija. Reči pohvale vlastodršcu ne treba da ugledaju svetlost dana i da takvom podsećanju služe, njih - precrtane - mora da zapamti samo priča o nastanku mosta. Ni svetskom moćniku kakav je veliki vezir Jusuf, ni umetniku kakav je Italijan-neimar takva pohvala ne treba. Umetnik je nagrađen najviše time što je to što jeste - umetnik; što može to što može, i ume ono što ume. Vezir mu se, u duhu, približava, koliko je to moguće. Dobrota zasečena strahom, sa iskustvom najveće blizine smrti, ima, u obnovljenoj moći, svoju mudrost kojoj su ćutanje i anonimnost potrebni ne samo stoga što sve može doneti zlo, već i nezavisno od toga. Prezir prema laskanju i dodvoravanju onih koji s dobrim i lepim delom nemaju nikakav stvaran ni autentičan odnos, naličje je one nesebičnosti zahvaljujući kojoj se prevazilazi pitanje šta je čije u dobru koje služi životu, šta od koga potiče, i kome treba zahvaljivati, a posebno kome i na koji način biti zahvalan za lepotu. Duhovna moć, neophodna za takvo prevazilaženje, omogućava samoprevazilaženje i rast, u svakom smislu, onog ko ima svetsku moć, i u strahu, i nasuprot strahu; i posle straha. To je postignuta samosvest moći koja vodi i onaj "snažni potez" kojim se naposletku briše i vezirova deviza, čime se ćutanje čini stvarnim, umesto da se o njemu govori. A da svetska moć često duhovnom moći nije praćena i poduprta, to ne treba ni pominjati. S druge strane, manje oštro oko često nije u stanju da razlikuje strah od života od samozatajnosti, pogotovu ako istovremeno postoje u istom čoveku, a ćutanje skriva i pokriva ono što je u njima srodno, kao i u ono što ih suštinski razlikuje.
Najveće dobro se možda u svakom slučaju daje i ostvaruje u ćutanju, da niko ne zna, bez traga. Tako da biva moguće da se, iako su ponori svuda unaokolo, ipak i živi.

MARKO KRALJEVIC

MARKO KRALJEVIC KAO ISTORIJSKA LICNOST

Marko Kraljevic rodjen je sredinom XIV vijeka kao sin kralja Vukasina, gospodara Prilepa, i velikog dijela Makedonije, i majke Jevrosime. Otac, kao vladar tog dijela Makedonije, opremio je vojsku sa bratom despotom Ugljesom. Ta vojska trebala je da sprijeci dalju najezdu Turaka na Balkansko poluostrvo i porobljavanje srpskih zemalja. Nazalost, dok su bili utaboreni na obalama rijeke Marice, u noci 1371. godine, Turci su ih bez najave napali i napravili pravi masakr. U bici na Marici poginuo je Vukasin i njegov brat a njegove zemlje pale su pod tursku vlast. Marko, kao prestolonaslednik, nemocan da ucini nesto vise, zbog turske nadmoci, postaje turski vazal. To je podrazumjevalo i njegovo angazovanje u vojnim operacijama turske vojske. Ubrzo se dokazao kao snazan i sposoban borac pa je dosao do titule turskog vezira, sto je prestavljalo visok polozaj u turskom drustvu. Njegovo omiljeno oruzje je, bas kao i u narodnim pjesmama, bio topuz kojim je vjesto baratao. Sudbina mu je odredila da izgubi zivot u bici na Rovinama i to na strani vojske koja je pogubila njegovog oca i okupirala njegove zemlje. Dakle, njegova prava istina o njegovom zivotu je dosta surova i daleka od prica iz narodnih pjesama, koje su ga velicale kao najveceg srpskog junaka.

MARKO KRALJEVIC KAO KNJIZEVNI LIK

Marko Kraljevic je definitivno bio najpopularniji junak kod narodnih pjevaca i pripovjedaca, koji su stvorili mit o covjeku nenadmasne snage i hrabrosti. Bio je zastitnik Srba od surovih turskih osvajaca i kao takav ulivao je narodu nadu u srca. To je bilo veoma znacajno, jer se na taj nacin Srbi istrajali pod turskim jarmom sa neunistivim snom o slobodi, koji su davno izgubili. Stvarajuci u svojoj masti takve likove poput Marka, oni su vjerovali da ce Bog da se smiluje na njihove patnje i zaista posalje junake takvih sposobnosti, koji bi ih oslobotili otomanskih okova. Iako je Marko Kraljevic u stvarnom zivotu bio turski vazal, tj. izdajnik koji se borio na turskoj strani, njima je bilo potrebno da vjeruju da postoji takav junak, hrabar i neunistiv, koji ce ih voditi do slobode.
Marko je u pjesmama, dakle, opisan kao veoma krupan covjek izuzetne snage, mudar i hrabar. Posjedovao je i druge talente, a jedan od njih je da je mogao zaista mnogo da popije, a da se ne napije. Napomenimo i da nije mogao nikuda bez vina. Vjesto je baratao topuzom teskim 66 oka, koji je dosao glave svim Turcima i "negativcima" koji bi se sa njim uhvatili u kostac. Nije bilo stvora koji ga se nije plasio. Njegova majka Jevrosima, koja ga je odgojila bez pokojnog oca Vukasina, bila mu je zivotni savjetnik. Kao mudra i stara zena davala mu je savjete koji bi mu pomogli u zivotu.
Bio je tvrdoglav pa nije poslusao majcine savjete da se mane hajducenja.
Marko Kraljevic je imao konja Sarca od koga se nije odvajao. Zivio je veoma dugo(u nekim pjesmama pominjano je i 300 godina), a o njegovoj smrti vezano je vise legendi. Najprihvacenija je da nije umro od maca, u boju, sto bi se ocekivalo od takvog ratnika, nego mu je bog jednostavno uzeo dusu ka sebi na planini Urvini. Marko je prije toga bacio svoj topuz u debelo more i rekao: "Kad moj topuz iz mora izis'o, onda 'vaki junak postanu!"
Druga legenda kaze da se sa Sarcem sklonio u jednu duboku pecinu, u kojoj spava dubokim snom, cekajuci trenutak kada ce ponovo njegovom narodu biti potrebna njegova junastva.

Pesme o Marku Kraljeviću

Pesme o Marku Kraljeviću obuhvataju veoma dug period, od Dušanovog do hajdučkog vremena.

U "Srpskom rječniku" Vuk Stefanović Karadžić kaže: " Nikakoga Srbina nema koji ne zna za ime Marka Kraljevića". O Marku Kraljeviću imaju pesme i pripovetke svi južni Sloveni i drugi balkanski narodi.

Jedni pripovedaju da mu je Šarca poklonila vila a drugi, pak da ga je kupio od nekakih kiridžzija. Pre Šarca, pripoveda se da je promenio mnogo konja, jer ga niti jedan nije mogao nositi. Kaziva se da je jednom lutajući, naišao na povorku Cigana trgovaca i htedeći da prođe on udari malo ždrebe koje je išlo na kraju te povorke ali se ono nije ni pomerilo. To zaintrigira Marka pa ga opet pokuša pomeriti ali se ždrebe ni ovaj put ne pomače. On ga kupi od Cigana, izleči ga od gube i nauči ga vino piti. Od tada on i Šarac behu nerazdvojni. Šarac je u narodnim pesmama opevan kao silan konj. U pesmi "Marko Kraljević ukida svadbarinu" narodni pevač kaže za Šarca:

"Dobra Šarca vrlo rasrdio,

iz kopita živa vatra seva,

iz nozdrva modar plamen liže."

Za smrt Marka Kraljevića različito se pripoveda: jedni kažu da ga je u selu Rovinama ubio vlaški vojvoda Mirče zlatnom strelom u usta kada su se Turci bili sa Vlasima; drugi govore da se u nekom boju Šarac zaglibio u bari kod Dunava i da su tu obojica propali dok treći pak kažu da je u nekakvom boju toliko ljudi izginulo da su po krvi plivali konji i ljudi, pa je Marko onda pružio ruku k nebu i rekao: "Bože, šta ću ja sad?". Na to se Bog smilovao i preneo njega i Šarca u neku pećinu u kojoj po legendi i dan danas njih dvojica žive; on, stavivši sablju u kamen legao je pa spava sve jednako a Šarac stoji i jede mahovinu malo po malo, pa čim sablja iz kamena ispadne i Šarac mahovinu pojede, Marko će se probuditi i njih dvojica će opet na ovaj svet izaći. jedni govore da je Marko u tu pećinu pobegao kada je prvi put video pušku, pa rekao: "Sad ne pomaže junaštvo, jer najgora rđa može ubiti najboljeg junaka". Prema istoriji, Marka je ubio vlaški vojvoda Mirča u jednom ratnom pohodu.

Prema Konstantinu Filozofu Marko je pred svoju pogibiju rekao: "Ja kažem i molim Gospoda da bude hrišćanima pomoćnik, a ja neka budem prvi među mrtvima u ovom ratu."

Sve što istorija zna o Marku, svodi se na to da je bio neznatan vladar. Međutim, u pesmama i pričama on je najveći junak. Zašto je to tako ne može se pouzdano reći. Može biti da je za vreme njegove vlade narod bio pošteđen raznih teških nameta i da je kasnije pod teretom turskih nasilja, uspomena na takvo stanje imala presudan značaj za stvaranje junačkog lika Marka Kraljevića.

U nekim pesmama kao što su "Marko Kraljević i Musa Kesedžija" i " Marko pije uz ramazan vino", sačuvana je istorijska istina da je Marko priznavao vlast turskog cara i da je ratovao za njega. U jednoj pesmi on sam to kaže:

"Nisam sluga, niti dvorim koga,

no u Stambol cara čestitoga,

a kod njega ne mislim drugoga,

dok je moja na ramenu glava."

I zaista, nijednom drugom Turčinu i uopšte nijednom čoveku, Marko onakav kakav je u pesmama bio, nikad se nije pokorio. Njegova sablja je uvek bila žedna turske i nasilničke krvi.

No, i Markova pokornost turskom caru je bila veoma čudnovata. Teško je reći da li je to više pokornost ili nepokornost. Marko je tobože u nekakvom rođačkom odnosu sa carom, kao posinak prema poočimu kako jedan drugog nazivaju u pesmi "Marko pije uz ramazan vino":

"Moj posinko, kraljeviću Marko,

...

Poočime, care Sulemane"
...

Ali to je više na reči nego na delu. U stvari, njihov odnos je duboko neprijateljski. Kao što govori pesma " Marko Kraljević i Musa Kesedžija" car godinama drži Marka u tamnici; Marko ubija na hiljade carevih podanika. Marko je ne jednom doterao cara do duvara; car je ne jednom drhtao od Markovog gneva. Tu leži velika protivurečnost. Sa jedne strane Marko pomaže caru, a sa druge on mu nanosi veliku štetu. To se može rastumačiti na ovaj način: u doba kada je živeo Marko turska sila je bila vrhuncu i nije bilo te snage koja je mogla da je sruši. Stvarnost za koju se morao vezati pesnični lik Marka Kraljevića je nesmenljivo tursko carstvo. Turci su bili u zemlji, njihove snage su bile neizmerne, za dugo vreme na promenu stanja u zemlji nije se moglo ni misliti. Narodni pevač je bio prinuđen da postavi Marka Kraljevića u osnovi istorijski verno-kao turskog vazala. Ali kako je narodni pevač pripadao sloju ugnjetavanog naroda i bio pritusnut turskim nedelima, gorela je plamena žudnja za osvetom. Iz te žudnje rodio se prkosni ratoborni lik Marka Kraljevića.

Marko Kraljević je dakle proizvod narodne neizmirljivosti sa ropstvom. Ostavljena na milost i nemilost Turcima, siromašna raja je kroz pesmu i zvuke gusala izlivala srdžbu uvređenih i slala svog nepobedivog junaka da deli megdane "od istoka pake do zapada", da kažnjava nasilnike, oslobađa roblje, da zastupa čovečnost i pravdu. Svi koji su nasrtali na našu zemlju, svi koji su je pustošili - Turci, Arapi - našli su se licem u lice sa strašnim Markom Kraljevićem. On je bio sudija koji je stizao svakog zločinca.

Pesme o Marku Kraljeviću su živo svedočanstvo o neiscrpnim snagama naroda, o njeogovoj nesalomljivoj otpornosti i veri u sebe. U tamnim vekovima ropstva, narod nije očajavao već stvarao sliku nenadmašnog junaka, pred čijim podvizima, snagom i mudrošću i turska vlast i nadmoćnost su se pretvarali u prah.

Nadmoćnost Markova nad Turcima i nad svim drugim neprijateljima izražena je ne samo u njegovoj prevelikoj fizičkoj snazi nego i bistrini njegovog uma. Mnogobrojne protivnike Marko uništava ne samo svojom teškom rukom nego i svojom velikom pameću. On može da bude prek, plahi nagao kao retko ko, ali isto tako on ume da bude lukav, strpljiv i oprezan. U izvesnim trenucima on je spreman da bez kolebanja udari na čitavu vojsku, da zagazi u najopasnije sukobe, čak i bez oružja ali ume i da bude junak po svojoj mudrosti, po sposobnosti da prevari neprijatelja. On mudrošću pobeđuje i samog Musu Kesedziju junaka sa tri srca.

Sem toga, nadmoćnost Markova nad Turcima i nad drugim neprijateljima - a to je nadmoćnost ka kojoj je težio i sam narod u vekovima ropstva je nadmoćnost pravde, morala, poštenja za koje se bori Marko. Markovo junašvo izvire iz duboke ljubavi prema osobi koja je u nevolji. Najčešće on je nadahnut tugom zbog utamničenog druga, ojađene sirotinje, nezaslužene patnje, unesrećene devojke. tome svedoči veliki broj pesama; pesma "Marko ukida svadbarinu" svedoči o tome kako ga je dirnula devojčina tuga i bol što ne može da se uda i osnuje porodicu i što mora Arapinu biti ljuba na jednu noć. Tu nastupa Marko kao zaštitnik potlačenih slojeva:

"Draga sestro, Kosovko devojko,

ne šali se, u vodu ne skači,

nemoj sebi smrti učiniti,

nemoj, seko, duše ogrešiti!

Već mi kaži Arapove dvore,

gde su dvori Arapina crna?

Imam reči besediti s njime."

...

"Gdi devojka ima za udaju,

neka traži sebi gospodara,

nek s`udaje dok je za mladosti,

a gdi junak ima za ženidbu,

nek se ženi, neka ljubu traži;

od sad više nema svadbarine,

Marko za sve svadbarinu plati."

Marko mnoge teške okršaje uzima kao lake zabave, kao igre. Marko često tera šegu sa svojim protivnicima, on ne poštuje turske propise i veru jer im ne pripada ("Marko pije uz ramazan vino").

U vremenima u kojima je tada živeo naš narod postojale su samo dve mogućnosti: ili se pomiriti sa ropstvom i propasti ili se oštriti za borbu i sanjati o pobedi. Naši preci su izabrali ovo drugo. Iz njihovog ognjenog sna izrasla je gorostasna figura Marka Kraljevića. Kroz pesmu o njemu prestajali su da budu roblje, kretali su se slobodno širom rođene zemlje i čistili je od uljeza i pljačkaša, smeli su da se suprotstave i caru i božanstvu.

No Marko ima i jednu veoma ružnu crtu u svom karakteru. Iz nekoliko pesama se vidi da je on spreman da učini i bezrazložan čin. Ne zna se zašto je narodni pevač pridodao Marku ovu osobinu, ali činjenica je da Marka u većini pesama odlikuje visoka čovečnost.

Bilo kako bilo, Marko je najizrazitija ličnost u našoj narodnoj poeziji, pa i u poeziji nekih drugih balkanskih naroda koji su vekovima živeli u uslovima kao naš narod. Uzeta u celini, ova ličnost predstavlja nešto potpuno novo u svetskom pesništvu.