Slika Dorijana Greja-Oskar Vajld

O Dorijanu Greju

Bez obzira što neće nikad biti ubrojan među svjetska književnička imena,njegovo stvaralaštvo ime je za sebe Oskar Vajld;đavo i anđeo kako su ga zvali,napisao je najljepše stranice ljubavi i umjetnosti. Knjiga koja je proglašena nemoralnom,zbog koje je završio na sudu,jedna je od najljepših knjiga ikad stvorenih.

• Ljubav,smrt i život imaju neki viši nivo...

Mladi slikar,lord Henri i mladić savršene ljepote,tri su piščeve strane,a prava je istina i da su to tri lica svakog čovjeka.Dorijanova ličnost je,reklo bi se najupečatljivija u svoj priči o slaganju i protivrječnosti.Dorijan Grej rodio se onog momenta kada je slikar Bajazit započeo slikati njegov portret.Slikar je bio očaran Dorijanovom ljepotom,očaravala ga je njegova ličnost jer do tog trenutka kada se zaljubio u Dorijanovu ljepotu bio je sam svoj gospodar,ali sada mu se više nije činilo tako.Narcis je vidio sliku svoga portreta i bio je zaprepašten prizorom,bio je sam sebi ružan,po prvi put vidio je sebe na taj nacin. Zašto?Zato što je slikar uhvatio njegovu unutrašnjost a ne fizičku ljepotu;činilo se kao da mu je ukrao dušu,bila je to jedna velika praznina.Dorijan je često gledao pozorišne predstave.Htio je da iscrpi i sazna sve.Volio je pozorišne predstave jer je među njima,mislio je,pronašao savršenstvo,jedno od mnogih za kojima je tragao.Zvala se Sibila i glumila je uzvišene ličnosti,jednom je bila Julija,jednom Laura….,zaljubio se u genija.Međutim,kada su se upoznali on je upoznao nju,ne Juliju,ne Lauru,nego nju običnu djevojku koju je zbog te običnosti poceo mrziti.Htio je da svi ljubavnici svijeta čuju njihov kikot,govorio je svome prijatelju Henriju.Ali,upravo ta obična pojava je ubila njegovu ljubav,razbuktala mastu,bila je savršena a postala je plitka i tupa.Nije želio više misliti o njoj jer je ona uništila pjesmu njegovog života.A on,nikada neće biti takav,on će biti savršen.Uzeo je nož i zario joj u srce.Tog momenta sjetio se scene iz romana u kojoj na sličan način umire jedna žena,i tada i nju i sebe vidio je drugačije; zaljubio se ponovo.20 godina nakon toga bio je zatvoren u sobi,izolovan od ljudi koji su ga nekoć obožavali i divili mu se.Tih 20 godina Dorijan ostaje jednako lijep,možda ljepši,za toliko godina nije se nimalo promijenio,možda je to bila njegova najveća kletva.Pronasao je izvor vječne ljepote.Portret za koji je mislio da je uništen,postojao je i stario dok je Dorijanova ljepota ostala ista.Time se pokazalo koliko je unutrašnjost važna a spoljašnja ljepota ne, jer je Dorijan živio s ljepotom ali bez duše.Izašao je nakon 20 godina opet u svijet,onaj isti ali ipak drugačiji svijet.Opet su novine pisale o jegovoj ljepoti,opet je bio poštovan i opet su mu se svi divili.Jedne večeri brat djevojke koju je Dorijan ubio, pronašao ga je da bi osvetio sestrinu smrt.Susreli su se na ulici,Dorijan je imao kapuljaču na glavi.Skinuo je kapuljaču i čovjek sa nožem u ruci vidio je momka koji je imao samo dvadeset godina koji mu je objasnio da nije mogao počiniti taj zločin jer bi onda on tada po pravilu imao jednu godinu kada se to dogodilo.To je bio momenat kada je Dorijan sebi spasio život a u tome mu je pomogla ništa drugo do njegova ljepota.Pa kako onda reći da ona nije važna;pokazao je da je moguće pobijediti i pobijedio je.
A slika?Slika nije uništena,Dorijan je to saznao.Da bi došao do savršenstva za kojim je toliko tragao morao je ubiti slikara i uništiti svoj portret.Ubio je slikara zajedno sa ubicom kojeg je unajmio i u tom 1.cinu on je ubio sebe.Ugledao je sliku i vidio portret čovjeka koji je ostario,zagledan 15 minuta u taj prizor znao je da gleda u čudoviste.To čudoviste na ruci je imalo prsten,i to je bio jedini dokaz za Dorijana da je to zaista bio on. Prsten je bio simbol materije,bogatstva koje je ostalo isto,nepromjenjeno pa je Dorijan gledao u njega kao da je to najveća vrijednost portreta.A nije bio u pravu,bar sa jedne strane jer mislim da nije materijalno sve a duhovno nista.Dorijan je rasparao sliku i ostao na mjestu mrtav.Slika je ostala slika mladog Dorijana a na podu tavana ležao je starac.Da li je ljepota sve što postoji?Da li smo kratki,plitki, geniji?Šta je za nas savršenstvo?Za čim da tragam?Da li da budem narcis?Ali ja ne volim genija, volim i mane jer su one interesantne,možda je to mogao i Dorijan ali ne,on je morao da bude poseban.Nije shvatio da je bio poseban,imao je onu jednu vise dimenziju.Sa druge strane može se reći da ja lažem.Svi volimo ljepotu.Nije li to ono za čim često žudimo i čemu se divimo?Sa jedne strane Dorijan je bio genije koji je sve vidio u ljepoti,mogu reći da je uspio jer je istrajao i pokazao da ona vrijedi, a sa druge strane tragao je za višim ciljevima,tražio je neku dubinu života iz kojeg će iscrpiti i saznati sve.Duša mu je bila prazna.Pokazao je da svijet puzi pred materijalnim i povšinskim….Nije li tako i danas……?
Po mom skoromnom mišljenju ova knjiga nije nemoralna,apsolutno ne.Možda će i drugi to shvatiti,samo kad bi je pročitali kada bi bili u mogućnosti da posjete takav jedan fascinirajući svijet.Dorijana Greja treba upoznati,shvatiti,treba obožavati.Ako bi u neku ruku bila greška,mislim da bi u drugu ruku to bila jedina istina.Biti Dorijan Grej je tako lako a čini se tako teško.Pa kako teško pitam se opet;zar je teško biti savršen i ne dopustiti nikoga da ti tiraniše dušu i tijelo,čini mi se da je on to proživio.Svi mi želimo biti savršeni negdje u dubini sebe,možda će neki reći da je netačno ali to je slika sviju nas koji se krijemo iza lažnih portreta.Ova knjiga navela me je da razmišljam o ljudima i shvatila sam da je ipak tačno “sebe ne shvatam nikada,a druge rijetko”.Najslabije su one naše pobude čije smo prirode potpuno svjesni.Možda jednom kada neko načini “moj portret” i prvi put stanem pred tako nepoznatu sebe,možda ću u potpunosti razumjeti riječi umjetnosti,života i ljepote koja ne prolazi;a ko ne želi biti savršen? Pitanje ostaje da li imamo pravo na savršenost? Kada se spusti zavjesa i kad mi postanemo publika svog života možda i mi uništimo svoj portret.Ali,prije toga,moramo tragati za savršenstvom i biti savršeni,pobijediti kao i Dorijan.
Da li je to bila pobjeda?

• Postoji mnogo knjiga od kojih sam sazidana,toliko mnogo zapisanih rečenica,fraza,dijaloga,ali samo je jedna knjiga koja me je porazila u onom pozitivnom smislu književne riječi.Osjetim da stojim pred čovjekom čija sama pojava me toliko očaravala,da je u potpunosti ovladala sa mnom,mojom dušom,tijelom i umjetnošću-rekoše za Dorijana.Možda je malo egoistično od mene da priznam da neke ličnosti Dorijana odlično poznajem kod sebe.U početku me je to zabrinjavalo jer to ipak nije “pozitivan lik” ali upitala sam se onda šta je to pozitivan lik?

Trebam li se sramiti moje identifikacije s njim?NE. Naći izvor mladosti i biti zauvijek lijep! Vajld nas tu stavlja na enigmu ljepote i ljubavi ali na jedan sasvim nov način.Knjiga je sklop najljepsih stranica o ljubavi,o ljepoti, o umjetnosti ikad napisanih jer ja nisam ni jedno književno djelo nisam okusila kao ovo i nisam se nikad u tolikoj mjeri složila s piscem.Vratimo se sad na izvor vječne mladosti… On nastaje tako što ga jedan slikar naslika i on poprima formu života.Živ,živ,a mrtav.Živ,mlad,lijep i savršen,ima tu privilegiju da nikad ne stari,a za to svo vrijeme stari njegov portret.Ta “slika” život provodi u savršenstvu,u obožavanju,u mladosti,bacaše mu dukate pred noge…Ta slika zamrzi sebe,omrzi svoju ljepotu,baci ogledalo i smrvi ga.Sopstvena ljepota ga je uništila,mladost za koju je preklinjao.Da li je on uništio nju ili ona njega,svakako je pitanje koje si stalno postavljam.Kako bih ja postupila kada bih prodrla u umjetnost,iscrpila sve estetske ljepote,živila svoj a tuđi život.Možda isto kao Dorijan.Ne znam,ako ikad pronađem vječnu mladost,reći ću vam.Do tada ostaje samo praznina i jedna slika,slika Dorijana Greja.Prava je istina da svi mi imamo barem mali dio Dorijana u našim ličnostima.Jednom kada se pogledamo u ogledalo i nekim slučajem budemo oduševljeni odrazom ogledala,shvaticemo istinu……