Pripovetke-Ivo Andrić

Put Alije Đerzeleza

Put Alije Đerzeleza je prva Andrićeva pripovjetka objavljena 1918. i u okviru njegovog pripovjedačkog opusa ostala je jedna od najznačajnijih. Ova pripovjetka pruža izvanredne mogućnosti da se vidi svojevrsni spoj nacionalnog i evropskog duha koji karakteriše Andrićevu umjetnost i da se osvjetli priroda umjetnikovog postupka u oživljavanju narodnih predanja.

Pripovjetka je nastala na temeljima proznih predanja o ranoj mladosti junaka muslimanske epike, u kojoj Đerzelez, suprotno onome u pjesmi, pojavljuje kao smješan i osjetljiv mladić. Ono što ovog junaka čini nosiocem crta šireg karaktera jeste podvojenost njegovog bića: Đerzelez je i tragičan i smiješan, a to je posljedica složenosti njegovog lika i mjesta u svijetu, kao i promjenljivog osvjetljenja u kojem umjetnik neprestano približava i udaljuje njegovu intimu i opšte ljudsku problematiku.

Pisac zgodno upotrebljava epitete i predikatske dodatke i smišljen redosljed riječi koji daje rečenici boju i emocionalnost. Ritam umjetnikovog pripovjedanja je čas stišan i ravnomjeran, a čas brz i nemiran. Tom skladnom izmjenom u ritmu Andrić je uspio da ocrta ritam Đerzelezove duševnosti i moćan ritam samog života.

Pripovjetka se sastoji iz tri dijela: Đerzelez u hanu, Đerzelez na putu i Đerzelez u Sarajevu. Ove avanture pobuđuju misao o sukobu ideala i stvarnosti, o neodvojivosti ljepote i zla i o mučnom putu čovjeka do žene.

Most na Žepi

Pripovjetka “ Most na Žepi “ objavljena je 1925. Andrić je u ovoj pripovjetci izrazio viziju velikih ljudskih dijela I sudbinu onih koji ih prave.

Neimar, graditelj mostova, živi za stvarnost svog djela samo do trenutka dok ne bude gotovo, a onda se odvraća od njega. Andrić je rekao: “Moglo bi se reći da djelo za pisca umire onog dana kada ga završi “.

Andrić u liku neimara daje viziju stvaraoca, ali on oko njegove ličnosti ne stavlja nikakav oreol. Njegov život nije ni na stepen žrtve, ni na stepen herojstva. On je bitisanje u kojem raditi znači živjeti, a živjeti znači stvarati.

Nije slučajno što Andrić neimara ostavlja bez riječi, jer se njegov put najjasnije ocrtava kroz stvarnost njegovog dijela, a komentar ostaje drugima.
Ova pripovjetka otkriva lik čovjeka stvaraoca, svjedoči o njegovom neobičnom samopregoru, svjedoči o veličini ljudskog napora I veličini ljudskog strpljenja.

Pripovetka napisana u trećem licu, po nepodeljenoj oceni kritike jedna od najboljih Andrićevih priča. U sasvim određenom smislu priča „Most na Žepi“ može biti tumačena i kao osnovni piščev pripovedni i poetički model. Prvi put je objavljena 1925. godine. Pisana u realističkom ključu, ta priča na svom nedoslovnom, simboličkom nivou govori o ljudskoj nemoći da se dosegne konačni smisao, makar smer kojim se ide bio krajnje etičan. U priči se naizmenično prati sudbina dva lika, velikog vezira Jusufa, poreklom iz Žepe (zabiti kraj Bosne, uz reku Drinu), i neimara, bezimenog, tajnovitog Italijana koji diže mostove po Otomanskoj imperiji i koga vezir, izašavši kao pobednik iz carigradskih dvorskih spletki, najmi da u rodnoj Žepi kao zadužbinu izgradi most. Sledi opis gradnje mosta koja je, kao i u narodnim legendama, i u Andrićevoj priči povezana sa nizom poteškoća. Uporan i zavetno predan poslu, bezimeni neimar, posle svih iskušenja, ipak završi most, ali se pri povratku u Carigrad razboli od kuge gde izdahne u bolnici na rukama italijanskih franjevaca. Veliki vezir Jusuf, primivši tu vest, naredi da se ostatak neimarove plate razdeli bolnici i sirotinji, a sam se zamisli nad hronogramom koji je kao natpis za most smislio jedan mladi pesnik. Hronogram glasi: „Kad Dobra Uprava i Plemenita Veština/ Pružiše ruku jedna drugoj,/ Nastade ovaj krasni most./ Radost podanika i dika Jusufova/ Na oba sveta.“ U potpisu je stajalo „Jusuf Ibrahim, istinski rob božji“, i potom vezirova deviza „U ćutanju je sigurnost“. U dugom, rezigniranom, samoispitujućem ćutanju, razmišljajući o svojoj sudbini, vezir prvo precrta tekst hronograma, a potom i devizu. Tako most ostade bez imena i bez znaka. U epilogu priče „Most na Žepi“ pripovedač napušta objektivnu perspektivu kazivanja i sa poludistance, govoreći o sebi u trećem licu, tumači kako je i kada odlučio da priču napiše: „Onaj koji ovo priča, prvi je koji je došao na misao da mu ispita i sazna postanak. To je bilo jednog večera kad se vraćao iz planine, i, umoran, seo pored kamenite ograde na mostu. Bili su vreli letnji dani, ali prohladne noći. Kad se naslonio leđima na kamen, oseti da je još topal od letnje žege. Čovek je bio znojan, a sa Drine je dolazio hladan vetar; prijatan i čudan je bio dodir toplog klesanog kamena. Odmah se sporazumeše. Tada je odlučio da mu napiše istoriju.“