Sunday, November 20, 2011

REVIZOR - NIKOLAJ VASILJEVIC GOGOLJ





Revizor je jedino Gogoljevo dramsko delo. Na njemu je poceo da radi od 1834. I nije prestao sve do 1842. godine, iako je delo vec dozivelo i prvo scensko izvodjenje i stampanje 1836. godine.
Drama Revizor spada u drustvene komedije jer se bavi ljudskim naravima i negativnim pojavama, ali je i komedija karaktera i situacije. Ismejavanje drustvenog stanja i ljudske naravi je tema koja je uzeta iz drustvene stvarnosti carske Rusije u prvoj polovini 19. veka. Ideja komedije sadrzana je u jednoj izjavi samog Gogolja:
U Revizoru ja sam odlucio da na jednom mestu skupim sve ono sto je u Rusiji ruzno, a sto sam ja tada znao, sve nepravde koje se cine na onim mestima i onim slucajevima gde se pravednost trazi od coveka vise od svega, i hteo sam sve da ismejem u jedan mah…


STRUKTURA GOGOLJEVE KOMEDIJE

Komedija ima pet cinova:

PRVI CIN
Za mesto radnje uzeta je provincijska sredina i sve drustvene strukture: sudstvo, zdravstvo, obrazovanje. Glavne uloge: nacelnik grada Anton Antonovic, direktor bolnice Zemljanika, sudija Amos Fjodorovic Ljapkin Tjapkin, skolski nadzornik Luka Lukic, postar Ivan Kuzmic, varoske spahije Dopcinski i Bopcinski … Lik koji je iznad njih, koji pokrece radnju jeste Hljestakov, sitni cinovnik iz Petrograda.
Nacelnik je pozvao u kancelariju sve glavne ljude u gradu da im saopsti iznenadnu I neprijatnu vest koja glasi: Dolazi nam revizor. Iz njegovih reci saznajemo da u bolnici vlada prljavstina, bolesnici lice na kovace, nema bolesnickih lista i dijagnoza, sve zaudara na kupus, pusi se duvan. U sreskom sudu je opsti nered. Sudija uzima mito- lovacke kucice, nacelnik sve sto mu padne saka- skupocenu bundu, sal ili bilo sta drugo.
Dolaze spahije Dopcinski i Bopcinski sa vescu da je u gradskoj gostijonici cinovnik. Da se zove Ivan Aleksandrovic Hljestakov, da je tu vec dve nedelje. Nastaje dilema sta raditi. Ipak, spremaju se da svi odu u gostionicu i potraze revizora, ali kako kad ne znaju nista o njegovom izgledu.
DRUGI CIN
Mesto desavanja je gostionica odnosno soba u kojoj su odseli Hljestakov i njegov momak Osip. Vec je drugi mesec kako je Hljestakov iz Petrograda krenuo na put, a nikako da stigne na cilj- do svijih roditelja. U gradu nista ne placa, gostionicar preti da ce ga prijaviti vlastima i oterati u zatvor.
Nastaje izuzetno komicna situacija koja se gradi na zabuni, nesporazumu i uzajamnom strahu.
TRECI CIN
Razgovor nacelnikove zene Ane Andrejevne i kcerke Marije. I one su uzbudjene jurnjavom koja je nastala u gradu. Dopcinski im javlja da ce u njihovu kucu na smestaj doci revizor i da ona, Ana Andrejevna, sve dobro pripremi.
Nacelnik dovodi u kucu uglednog gosta. Do izrazaja prvo dolazi provincijski du nacelnikove zene i kcerke. One su fascinirane prisustvom i pricom Hljestakova o petrogradskom zivotu. Posto u pitanjma prelaze sa teme na temu, to je dokaz njihove neizivljenosti i potrebe za zivotom u velikom gradu i svetu otmenisti.
Hljestakov , u pricanju, gubi granicu izmedju istinitog I izmisljenog. Njegova prica ima svoje dejstvo. Nacelnik i svi oko njega drhte od straha, a on, dok prica, zivi zivot o kome je sanjao kao sitan cinovnik.
CETVRTI CIN
Do kraja se uoblicava motiv korupcije i podmicivanja kao sredstva u ocuvanju polozaja u drustvu. Korupcija i malogradjansko ponasanje malih ljudi u malom mestu spram vaznih licnosti, uveliko su dosli do izrazaja, sto dobija i vanvremensko znacenje.
Prvo Hljestakovu dolazi Ljapkin Tjapkin, sudija. Prilazi zaplaseno, iz ruku mu ispada pripremljen novac. Videci povoljnu priliku, Hljastakov ga uzima na zajam. Ali, pored sklonosti da podmicuje, on ima jos jednu crtu: potrebu da svakog od bliznjih podkazuje i jos vise obelezi greskama i nedostacima, kako bi sebe prikazao u sto boljem svetlu.
Dolaze i trgovci koji se zale na nacelnika. Njegova gramzivost popsima takve dimenzije da se nicega ne libi- sve nosi, pa cak i suve sljive koje u buretu stoje i po sedam godina. Da bi sto vise dobio, on i po dva rodjendana slavi godisnje. Zatvara ljude i u zatvoru ih hrani slanom ribom, ne dajuci im vodu. Nacelnikovu bahatost i samovolju potvrdjuje i zena jednog podoficira, cijeg je muza nezakonito oterao u vojsku a nju isibao.
Hljestakov se naizmenicno udvata nacelnikovoj zeni i kcerci, da bi se na kraju stekao utisak kako on prosi nacelnikovu kcerku. Hljestakov pise pismo prijatelju, novinaru, u Petrograd, ciji ce se sadrzaj otkriti na kraju. Odlazi u kocijama, sa izgovorom da ce to biti nakratko, a nacelnikova porodica ostaje presrecna sto je sve dobilo takav nesluceni obrt.
PETI CIN
Ovaj cin donosi resenje, ali na nacin kako je komedija i pocela. Na pocetku ovog cina data je slika malogradjanske porodicne srece. Nacelnik u udaji kcerke vidi izuzenu sansu za svije napredovanje u sluzbi. Verujuci da se visoko vinuo, izrice pretnje i osvetu svima koji su se zalili na njega.
Da bi prikazao mentalitet i licemerje kako cinovnickog tako i trgovackog sveta, Gogolj i treci put na pozornicu izvodi i sudiju, upravnika bolnice, trgovce i policajce. Svi dolaze da nacelniku cestitaju na udaji kcerke i da sa njim podele “zadovoljstvo” i srecu.
A onda- sok za sve njih. Dolazi postar sa pismom Hljestakova koje je upuceno prijatelju u Petrograd. Pocinje citanje pisma u prisustvu svih. U njemu je Hljestakov podsmeh upucen svima koji su uvereni da nesto znace u tom provincijskom zivotu.
Pismo otkriva da Hljestakov nije nikakav revizor, niti neka vazna licnost, vec slucajni prolaznik i prevarant, te da je nacelnik sa svojom porodicom izigran i kao ostali ismejan.
i dok jos traje stanje izazvano brukom koja je dosla sa pismom, stize gromovita vest o dolasku pravog revizora. Ova vest je pretvorila sve prisutne u skamenjenu grupu. Sve se pretvara u nemu scenu, u kojoj nema ni pokreta ni reci.
Tako se zavrsava Gogoljeva komedijau kojoj, na prvi pogled, sve deluje obicno, a opet izuzetno i neponovljivo.

LIKOVI
Likovi imaju posebnu funkciju: da svojom pojavom, postupcima, nacinom razmisljanja i jezikom izraze ne samo individualno, ono sto ih razlikuje od drugih, nego i sve ostalo sto ih cini slicnim ili jednakim sa drugima, odnosno sto je svojstveno mahom svim ljudima na istim polozajima i u istim okolnostima.
Likovi u Revizoru su, dakle, tipizirani, izrazito prepoznatljivi, zbog cega je bilo zucnih reagovanja kada je delo prvi put prikazano na sceni. Mnogi su u njima videli sebe, svoju zaparlozenost ili podmitljivu prirodu, svoju zaostalost, malogradjanski i egoisticki duh koji ne poznaje velike duhovne vrednosti.

NACELNIK
- covek koji se najvise brine da ne propusti ono sto mu samo ide u sake;
- postao ugnjetac jer je bio obuzet samo uzimanjem onoga sto je tudje;
- otupeo i ogrubeo, nema osecaj za tudje probleme, nista ne moze da ga dirne;
- u dnu duse oseca da je gresan, pa odlazi u crkvu, ali kajanja jos nema;
- grabljenje i otimanje tudjeg nije samo njegova potreba nego i navika;
- strah, nada i radost jesu unutrasnja stanja koja se stalni smenjuju u njemu;
- uzima mito i sklon je druge da korumpira;
- zaboravlja na opreznost i biva prevaren;
- osvetoljubljivost i bahatost, samovlasce- osobenost su njegovog cinovnickog karaktera, na
sta upucuju mnoge zalbe trgovaca
HLJESTAKOV
Uveden je u prostor komedije kao umetnicko sredstvo vrlo pogodno da se izrazi osnovna ideja dela i namera pisca. On se slucajni i iznenada pojavljuje i postaje centar svih zbivanja- revizor, nesto sto nikada nije imao na umu
- sitni petrogradski cinovnik
- govori i radi bez ikakvog razmisljanja
- odeven je po modi
- ne radi svoj posao, niti obavlja duznost kako treba
- sklon je kartanju i lako procerda sve sto ima
- covek je bez proslosti i buducnosti; za njega postoji samo sadasnjost i olako trajanje od danas do sutra
- on je salonska varalica iz zadovoljstva u tome uziva
- kada prica raspanjene maste, onda u orvi plan stavlja sebe; prica o vlastitoj velicini i vaznosti; laze, a veruje u to kao da je najveca istina
- I kad odlazi, ne ostavlja utisak coveka koji misli da je ucinio neku nepravdu ili ruznu stvar, nego se javlja kao neko kome se desilo nesto ugodno, zabavno i prosto neverovatno.

No comments:

Post a Comment

Vuk Stefanović Karadžić kao književni kritičar

Vuk Stefanović Karadžić je bio veoma značajna ličnost za Srbe i srpsku književnost. On je za sobom ostavio mnoga dela, reforme, pojmove, izr...